Hana Miletić

01_The_Molem_Collective

The Molem Collective

The Molem Collective okuplja zbirku hip hop tenisica mladog Belgijanca marokanskog porijekla Zakarije Haddoua, koji je bolje poznat po nadimku Zak iz Molema. Zamolila sam Haddoua da dokumentira svoju kolekciju od 24 para tenisica koje je kupio tijekom posljednjih osamnaest mjeseci. Slijed različitih tenisica može se promatrati kao kratka povijest hip hop subkulture. Objektivna i stroga estetika fotografija naliči mom vlastitiom umjetničkom pristupu. Haddou svaku teniscu drži slobodnom rukom ispred pozadine različitih zidova svoje spavaće sobe; svaki 'close-up' je snimljen iz istog, boćnog kuta. Tonski zapis s rap pjesmama, koje je mladić sam izabrao, otkriva više o ovoj izuzetnoj kolekciji i njegovom vlasniku. Ovdje je strogost fotografske serije suprotstavljena osobnom tonu projekta. Popraćen najdražim pjesmama u pozadini Zak priča anegdote o svojoj zbirci tenisica koje publici ukazuju na specifičnosti hip hop kulture. No, unatoč statusnim simbolima, ovdje se odvija osobna priča o iskustvima odrastanja dječaka. Projekt The Molem Collective je izdan kao gramofonska ploca (Art Paper Editions, 2013). Žuti omot i plava naljepnica na bijelom vinilu odnose se na boje zastave Sint-Jans-Molenbeeka, ili Molem-a u slangu, odnosno multi-etničkog kvarta u Bruxellesu u kojem mladić živi. The Molem Collective je dio opsežnog, društveno-umjetničkog, istrazivačkog rada Molem (www.molem.be). Ovaj mnogostruki projekt ima organsku strukturu u kojoj sastanci i razgovori mogu dati povod za daljnje istraživanje tog kontroverznog područja grada Bruxellesa.
01_Coif Mode

Coif Mode

Hana Miletić knjigom Coif Mode uspostavlja poveznicu sa Stilinovićevim radom. Vođena je sličnim, no ne i jednakim interesom; zamjećuje ulične scene i snima ih na način street photography osjetljiva na specifičnosti društvenog okruženja. I dok je za vrijeme socijalističkog urbanističkog booma u gradove stigao velik broj ruralnog stanovništva (a s njima i nevješti pismoslikari), Hana Miletić zanima se za dijelove Bruxellesa u kojem žive muslimanski doseljenici. Izmještanjem iz naslijeđenog kulturnog identiteta oni djelomično usvajaju, a djelomično mijenjaju okruženje u kojem borave. I dok će drugi primijetiti njihov način odijevanja, prehrambene navike ili način (ko)egzistencije u urbanim okolnostima (bez flâneura, jer kretanje je ograničeno, povezano sa svrhom, a ne s užitkom ili neizvješnošću), Hana Miletić zamjećuje način kako se u tim četvrtima uređuju frizerski saloni čiji su izlozi prekriveni reklamnim fotografijama iz 80-ih i 90-ih godina. One funkcioniraju kao svojevrsni vremenski i kulturološki paravan, sastavljen od fotografija zastarjelih zapadnjačkih modela frizura. Možda su osjetljivost prema protoku vremena i percepcija unutar javnog prostora stabilnije poveznice sa Stilinovićem, dok se kulturalni i ostali identiteti koje je moguće prepoznati u ovom radu razlikuju od njegovih. Obje knjige, i Hanina i Mladenova, uz ostalo su sekvence flâneura, koncepta promišljanja gradova u kojima žive i rade. U njima se barem djelomično zamjećuje ritam kretanja, smjer pogleda i kontinuitet interesa, što je naglašeno i samim odabirom leporello izdanja. No specifičan Stilinovićev interes ne počiva na problematici medija koji je s druge strane Hani Miletić konstantno u fokusu. Iako je u pojedinim prethodnim serijama (Class of 2008, The Molem Collective), kao i u Coif Mode, ostalom, odabrala strategiju stvaratelja-amatera, prisvajajući i pritom citirajući fotografije nepoznatih autora, ona razmatra statuse fotografije kao objekta, poziciju i ulogu subjekta, funkcionalnost medija i njegovu ulogu u smislu (pre)nositelja značenja. Coif Mode je serija kojom propituje odnos prema fotografskom portretu, prema slici drugog u kojoj se ne ogleda, svjesno izbjegavajući svoje prisustvo u kadru. Sandra Križić Roban (isječak teksta "Je li danas doista sve užasavajuće isto, ili o fascinaciji Hane Miletić sa Stilinovićevim Frizerima")
01_Sint-Annabos

Sint-Annabos

Ovim radom istražujem te prikazujem Sint-Annabos, šumu u blizini Antwerpena, u Belgiji, ugroženu izgradnjom nadvožnjaka. Fotografirala sam šumu izdvajajući pojedina stabla te hvatajući njihove oblike usred noći, u namjeri da napravim njihove tajne portrete. Fotografije su tiskane koristeći Fresson tehniku, a riječ je o tehnici ugljenog tiska koja se koristila u začecima fotografije. Proces se sastoji od izdvajanja prirodnog ugljena iz izgorenih prirodnih materijala koji se potom nanosi na papir kako bi se dobila slika. Stoga fotografije šume Sint-Annabos na neki način sugeriraju moguću reinkarnaciju stabala kojima prijeti uništenje. One pozivaju na zaštitu i njegu tajnovitih i pogibeljnih područja u europskom pomno izgrađenom suburbanom krajoliku. Osim toga, spomenuta tehnika tiska pruža dramatičan dojam koji čini sliku dubljom i tamnijom, stvarajući gotovo mističan ugođaj koji prevladava na fotografijama. Nadalje, fotografije stabla ne prikazuju se isključivo tipološki. Željela sam također ponovno izazvati osjećaj tajanstvenosti te uznemirenosti u doživljaju europske šume u najširem smislu. Fotografije podsjećaju na činjenicu da je šuma jednom davno, mnogo prije nego što joj je modernost oduzela čari, te ju pretvorila u mjesto odmora i razonode, bila doživljavana kao nedokučivo mjesto u kojem obitavaju vukovi, vještice te razbojnici.