Mara Bratoš

Mara_Bratos_Autoakt 95_05_15_Autoaktovi u sumi_01

Autoaktovi

1995. – 2015. / (...) autoaktovi Mare Bratoš nastali su u tri navrata, u rasponu od 20 godina (1995.-2005.-2015.), obilježavajući uredno, usred pojedinih dekada, tri vremenske kote. Imajući u vidu te podatke prirodno je pomisliti da je riječ o predumišljaju, planu, projektu, o svjesnoj odluci bilježenja ritma vremena vlastitog tijela. No čini se da nije tako. Autorica je, tvrdi, tek naknadno, nakon izvedbe posljednje serije radova osvijestila koincidenciju te periodike pristupa istom motivu. Stoga nam je zaključiti da se radi o unutarnjem impulsu koji se po nekoj životnoj zakonitosti javlja u pravilnim razmacima, o spontanoj potrebi samopropitivanja, revizije, svođenja računa, registriranja stanja bića putem medija koji su umjetnici najbliži: vlastito tijelo i fotografija. / Iz teksta Antuna Maračića
Mara_Bratos_Klarino koljeno_01

Klarino koljeno

2005. / (...) Autorica je izložbu nazvala Klarino koljeno, prema istoimenom filmu Ericha Rohmera iz 1970. godine. U tom filmu, koji ona tek nedavno otkriva, pronašla je dodirne točke s vlastitim radom. Naime, kako u sižeu filma u kojem se sklonost intelektualnoj refleksiji sukobljava s bolnom opsesijom starijeg muškarca ljepotom mladog ženskog bića, tako i u filmskoj fotografiji koja, maestralno ističući pojedine detalje, slavi ljudsko tijelo, Mara Bratoš pronalazi analogiju svojoj već ustanovljenoj poetici i estetici; prepoznaje vlastitu temu. Tako ohrabrena svojevrsnom potvrdom legitimnosti svog opredjeljenja ona u ljeto 2004., imajući u vidu RohmerovoKlarino koljeno ostvaruje ovu seriju fotografija. (...) Riječ je i dalje o portretima njezinih prijatelja u kojima se usredotočuje na plastičke vrijednosti ambijenta i modela. Kao i dosad, svjesni kamere, oni poziraju, ali bez egzibicionizma, karakterističnih smiješaka, grimasa, gestike, odnosno truda da pokažu bilo što osim svoje mirne datosti. Lica njezinih modela odbijaju biti poligonom izraza, ona jednako kao i bilo koji drugi dio tijela (fotografkinja ravnopravno tretira lice, potiljak, ruku, trbuh, leđa…) nose mir, koji ih poput nevidljiva štita brani od kontaminacije vanjskog svijeta, njegove turbulentnosti, nasilja, posesivnosti. Ljepota Marinih modela, odnosno njezinih prikaza istih, obrambena je. Stoga, ne služi i ne želi služiti nikome i ničemu, promiče tek vlastitu egzistentnost. Upravo je ta drska radikalizirana afirmacija ljepote, koja prkosi balansirajući na opasnoj ivici pretjerane dopadljivosti, ono što obilježava ovaj ciklus. (...) / Iz teksta Antuna Maračića
Mara_Bratos_Lucki gradovi_01

Lučki gradovi

2009. / Parafrazirajući i primjenjujući pjesničku misao da smo mi ono što gledamo, dalo bi se zaključiti da je svaki stvaratelj umjetničkog djela i sam ono što odabire za svoju temu. Svatko prepoznaje sebe u određenim motivima. Mara Bratoš nije umjetnica koja ostaje samo na objektivnoj pojavnosti, u njenom tražilu je uvijek neka misao, osjećaj, ugođaj. Zato njene fotografije nastaju u ciklusima koji joj trebaju da razvije i razjasni svoju poruku. (...) Potaknuta pronalaskom brojnih skromnih crno bijelih fotografija koje je njen otac, upravitelj stroja na brodu ili lokalnim izrazom „kapo od makine“, amaterski ali pasionirano snimao po lukama u koje je pristajao, a kao svojevrsni hommage njemu, Mara očuđava slične motive. Njene su luke uronjene u tajanstvenu atmosferu sa zamrlim, ogoljenim dizalicama. (...) Njeni „porti“ žive uglavnom autonomni život u nebosklonu, a „vapori“ stvaraju i oživljavaju predodžbu proživljenih napora plovidbe, ali i izdržljivosti. Oni su slike života kojemu čovjek odabire središte i određuje mu smjer, simbol putovanja, puta koji su prešli i živi i mrtvi, ali i ponovno pronađene kolijevke. (...) / Iz teksta Marije Tonković