Marina Paulenka

2. The Sky is Empty_Nebo je prano - tapeta

Prazno nebo

Marina Paulenka i Borko Vukosav, 2016. - zajednički rad, fotografska instalacija // Zemljopisna eksponiranost, sudaranje imperijalnih širenja, dvojbene zajednice, nacionalno-romantičarski pokušaji prosvjećivanja. Na Balkanu rat određuje život. Granice, premostive jednom, nepremostive nikad, strukture su koje nas prožimaju od pamtivijeka. Na koji način promatrati zemljopisne granice kao nesavršene i nesvršene strukture prijelaza i odjeljivanja jednakih supstanci, jednakog sastojka zemlje, vode i zraka i na koncu samih zajednica? Tranzitno značenje Balkana preslikava se i na njegove granice, stvarnost se nadopunjuje imaginarnim. Više nego ikad aktualna pitanja granica i određivanja identiteta potiču na reakciju i postavljaju pitanja. Područja onih fizičkih razgraničenja zemalja prikazujemo onakvima kakva ona zapravo i jesu. Beznačajni i nedorečeni prizori, priroda koja se opire okvirima i podjeli, poput vlati trave koje prkose u očima vladajućih svojim priprostim postojanjem. Koliko je banalna njihova uloga u imaginarno konstruiranoj ljudskoj zamisli svjedoči neokrnjen, nepokoren, sasvim običan život daleko od civilizacijskih obilježja. Mi, nesavršena bića različitih nacija koja nose stigmu stvaranja identitetske cjeline i kojima su ranije zadani propisi, ispitujemo i sam naš odnos. Prelazeći granice fizičke, prelazimo i one metaforičke, i psihološke, kao muškarac i žena, dva svijeta u jednome, gdje ne postoje podjele i jedno se ogleda u drugome. Kao i cvijeće koje tamo egzistira. I sama knjiga kao izvor znanja postaje eksperimentom života, a šetnja granicama njegovim izazovom. „Nebo je prazno, a kontinent je nemoćan pred nerješivim problemima. Europa je svuda i nigdje, istodobno je i nada i mit, odgovorna za sve i uz to još za čežnju. Nebo je prazno, a Europa je njegov nadomjestak.“ —Richard Wagner
01_the_other_home

Drugi dom

Kaznionica u Požegi jedina je ženska kaznionica u Hrvatskoj u kojoj više od 130 zatvorenica izvršava kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i duže. Hrvatskim “Zakonom o izvršavanju kazne zatvora” određeno je da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo na način u kojem im se ne otkriva identitet. S obzirom da povijesni reduktivni forenzički portreti svojim prikazom brišu sve osim kriminalnog identiteta, fotografijama zatečenih prizora spavaonica, ćelija, kupaonica, ‘osobnih’ stvari i njihovih nevidljivih tragova, pokušavam prikazati slojevit način života žena lišenih slobode, koje su u društvu često predstavljene i doživljene kao one "Druge". Unutar iste priče, prikazujem više pojedinačnih kroz svojevrsne klastere fotografija u kojima vizualiziram teme poput ženskosti, intimnosti, majčinstva, doma, te nadzora i arhitekture, kako bih naglasila tragove ženske prisutnosti unutar kaznionice. Preispitujem pojam slobode unutar i van arhitekture nadzorne institucije, uspoređujući ju pritom s obiteljskim domom, koji je često model prema kojem zatvorski sustavi funcioniraju u svrhu "preodgoja žena". Prema mnogim feminističkim teorijama, obiteljski dom je središnje društveno poprište u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora, no ako dom liči na zatvor kako onda promišljati javnu instituciju u kojoj zatvorenice izvršavaju kaznu zatvora?
Radio Console - US

Svjedoci

Dokumentarni projekt 'Svjedoci' prikazuje život vjerske zajednice Jehovinih svjedoka koji u Hrvatskoj broje preko 5600 članova. Kroz vjerske sastanke, kongrese, život u volonterskoj službi u glavnom sjedištu Betelute svakodnevicu pojedinaca prikazujem, većini nepoznatu, organizaciju ove zajednice koja je ujedinjena u veliko međunarodno bratstvo. Učenja im se temelje na Bibliji, a za zajednicu su značajna individualna propovjedanja i podučavanja drugih pomoću svojih brojinih tiskovina.