Silvestar Kolbas

17_Djecak

Dječak

1995.-2009. Nataša i ja smo živjeli u njenom stanu u Novom Zagrebu. Volio sam gledati livadu koja se vidjela s našeg prozora. Nešto je bilo poetično u tom prizoru. Tamo je bila i staza neobičnog, grafičkog oblika. Staza mi je oduvijek ličila silueti dječaka koji trči. Počeo sam je opsesivno snimati, fotoaparatom i videokamerom. U to smo doba pokušavali dobiti dijete, ali to nije išlo baš lako. Krenuli smo na postupke umjetne oplodnje. Odlučili smo snimati svoje pokušaje i konačno uspjeli. Nije bio dječak, već djevojčica. Nazvali smo je Eva. Poslije sam o tome napravio film "Sve o Evi". Prizore staze snimljene kamerom sam ipak ugradio u film. Kasnije sam izložio fotografije staze, koje nisam dovodio u vezu s filmom. I dalje sam u njima vidio dječaka koji trči. Vremenom sam i fotografije staze počeo poistovjećivati s pričom o Evinom rođenju. I Eva je ubrzo stazu počela smatrati svojom.
01_18.11.2008._Studio Kopesic_Zagreb

Autoportreti

2008.-2009. Mnoge su fotografske radnje koje sam znao odnedavna zatvorene. U njima su većinom radili vrsni majstori, koji su izrađivali portrete ekspresivno koristeći fotografska sredstva poput rasvjete, kontrolirane oštrine objektiva, velikih formata, ili vještine retuša. Njihovi su radovi imali jedinstveni standard, ali su često bili i vrlo različiti, noseći pečat profesionalne osobnosti pojedinog majstora. Novi, jednostavni i strogi propisi o slikama za dokumente s jedne strane, a digitalna revolucija s druge, učinili su svoje. McDonald's princip prodro je i u fotografiju, uz zakonsku podršku. Za dokumente se možeš slikati svagdje, fotografirati može svatko i bez fotografske naobrazbe, posebno umijeće više nije potrebno. Doduše, i izučeni fotografi također slikaju. Odlučio sam učiniti malu akciju. U određenom vremenskom periodu, u više hrvatskih gradova, svaki ću se dan ići slikati kod nasumično izabranog, ali svaki puta drugog fotografa sa istim zahtjevom, tražeći slike za dokumente, za osobnu iskaznicu i putovnicu. Uvijek jednako odjeven, u bijelu majicu kratkih rukava, s istim naočalama, redovito održavane kose i brade. Obećao sam si da ću svaki dan otići novom fotografu, bez obzira na dnevne okolnosti. Pretpostavio sam da će slike biti minimalno različite, da ću ja svaki puta ipak malo drukčije izgledati. Hoće li te razlike uopće biti zamjetne? Ako da, zašto? Hoću li se ja promijeniti u tih mjesec-dva koliko bi akcija mogla trajati? Hoće li slika mog lica biti različita zbog (svaki dan drukčijeg) mene, ili zbog (svaki dan drugog) fotografa? Drukčiji moj dnevni osobni osjećaj, ili zasebne osobnosti fotografa, njihovo eventualno majstorstvo, i njihov dobar ili loš dan? Je li bitniji moj osjećaj sreće, tjeskobe, umora, i možda hladnoće u ateljeu, ili, različiti tipovi kamera, optike, osvjetljenja i načina printanja? Hoću li na slikama ja biti malo ljepši ili manje lijep, ili će neke slike jednostavno biti kvalitetnije? Sadržaj, ili forma? Hoću li dobiti ikakav odgovor?
01_Kino_Crvena_zvijezda

Kino Crvena zvijezda

1991.-2013. Kako sam po zvanju filmski snimatelj, 1991. godinu sam proveo snimajući za potrebe Hrvatske televizije po ratom ugroženim područjima Hrvatske, ponajviše u Vinkovcima, u kojima sam odrastao. U samom centru grada, na korzu, gdje smo kao mladi večerima šetali i besposličarili, nalazilo se i kino moje mladosti. U jesen '91 kino je pogođeno raketnim projektilom. Prije II. svjetskog rata kino je bilo dijelom Hrvatskog doma, ali ja ga pamtim kao Kino Crvena zvijezda, ili Veliko kino. Trebam li reći koliko i kakvih me uspomena veže za njega? Tamo sam kao mlad izlazio s društvom i curama, ali i sanjao o svojoj filmskoj karijeri. U stvarnosti sam snimao njegovo propadanje. To sam doživio kao osobni neuspjeh i kao veliki gubitak. U ruševinama kina sam našao kutije s ostacima filmske vrpce. Vrpca je bila jako zgužvana, prljava i emulzije oštećene od kiše, ali mjestimice se moglo razabrati o čemu se radi. Vrpcu sam spremio u plastičnu vrećicu i ponio sa sobom u Zagreb. Dugo se nisam usudio baviti se njenim sadržajem. Mnogo sam kasnije povećao slike s pronađenih komadića kino-filma. Na jednom je crno-bijela snimka šetnice uz stari most u Mostaru, dijelom Filmskih novosti koje su se nekad prikazivale kao predigra igranim filmovima. Slike na ostalim vrpcama su neprepoznatljive, vremenske nepogode rastočile su kolor sliku u apstraktne mrlje. Uspio sam rekonstruirati kadar od 108 fotograma. Projekcijom od 24 sličice u sekundi, to iznosi 4 i pol sekunde. Izložio sam povećane 24 susljedne sličice, jednu filmsku sekundu. Povećani nizovi fotograma s nađenih komadića filmskih vrpci u sebi vizualno za mene sažimaju sav rat, i srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu, i hrvatsko uplitanje u rat u Bosni, i moju nemogućnost da se od svega toga ogradim. Zato i fotografije nastale povećavanjem zaprljanih filmskih fotograma doživljavam kao svoju paradigmu rata, u njima je sadržan sav ratni kovitlac, sva nemogućnost da se iz njega izvučem, i sav osjećaj posvemašnjeg gubitka kojeg mi je rat prouzročio.