S Borisom Cvjetanovićem razgovarala je Ana Opalić

Budnost na prizore koji nas okružuju



Boris Cvjetanović, 2010. (Snimio: Marko Ercegović)


 
Borisa zaista ne treba posebno predstavljati. U bircu u Dežmanovom prolazu, uz buku, dim cigareta i pivo razgovarali smo malo i o fotografiji.

Kada si točno «postao fotograf»? I kako?

Ja sam relativno kasno počeo. Sa nekih 27 godina. Ne sjećam se trenutka kada sam sebi rekao «ja sam fotograf». Moj početak je bila dokolica. Dok sam radio kao restaurator u restauratorskom zavodu bio sam puno na terenima i imao sam dosta slobodnog vremena. Tu sam počeo fotografirati. Kupio sam si nešto bolji fotoaparat, pa mi je bilo s njim veće zadovoljstvo fotografirati sve ono što me zanimalo. Od Erotskih grafita nadalje.

Baš ozbiljno počeo sam fotografirati sa radom u Studentskom listu 81. godine.
Bile su mi zanimljive reakcije ljudi na objavljene fotografije. To mi je bila i motivacija.
84. sam dao otkaz u restauratorskom zavodu i počeo se baviti isključivo fotografijom.

Što misliš, čime se bavi suvremena hrvatska fotografija?

Dosta je široko pitanje, ali recimo, generalno bi mogao reći da se fotografi u današnje vrijeme manje bave socijalnim stanjima a više su okrenuti osobnom pogledu i intimnim stanjima.
Čini mi se da to dominira, okrenutost sebi. Što ima svoje razloge, naravno.
Prije je bilo lakše baviti se društvenim temama. Ljudi su bili otvoreniji za suradnju, za fotografiranje. Danas to nije slučaj. Ljudi su jako nepovjerljivi.

Misliš da to ima veze s tim što se više ne zna tko je «zbilja fotograf». Danas svi fotografiraju!

Jedan od razloga je sigurno i zloupotreba fotografije. Ljudi «pušu na hladno» misleći najčešće da će to u jednom trenutku biti okrenuto protiv njih samih. A na kraju, više i ne vjeruju u moć fotografije. Fotografiji se više ne vjeruje, između ostaloga.
Iz više razloga, ne samo jer je moguće s njome manipulirati, ne mislim na to, nego uopće na učinke fotografije na svijest ljudi.

Primjećuješ li i u svom radu, nakon svih ovih godina, tu promjenu? Kako se taj novi odnos prema fotografiji odrazio na tvoj rad?

Sve se promijenilo. Promijenio sam se ja i promijenila se okolina oko mene.
Više nema onog romantičnog vremena za fotografiju. Fotografi kao da izbjegavaju dodir sa ljudima i socijalnim temama. Kao da se na tom terenu osjećaju nesigurni.
Jer, postoji određeno nepovjerenje prema fotografima i fotografiji.
Meni bi bilo danas puno teže napraviti fotografije koje sam radio prije 20 godina.

Ja sam onda imao puno veću potrebu za ljudima i što je jako važno puno lakši pristup njihovim životima.
Često bi i oni sami kada bi me vidjeli sa fotoaparatom htjeli da ih fotografiram.

Kako bi izgledalo da danas ideš snimati radnike ili zatvorenike?

Mislim da bi bilo puno teže. Kao prvo, radništva više gotovo i da nema. Ustvari, radništvo je počelo biti jedna potpuno nevidljiva kategorija, gotovo da je radništvo jednako sramota. Nedavno sam na radiju čuo podatak da su firme smještene na Radničkoj cesti u Zagrebu dale zahtjev da se Radnička cesta preimenuje, jer im ovako šteti ugledu.
To ti dovoljno govori o stanju u društvu.

I samo fotografsko zanimanje donekle je izgubilo legitimitet obzirom na sve što se danas objavljuje. Fotografi u medijima sve su manje autori. Sadržaj je određen već unaprijed. Unaprijed je određeno što treba biti na fotografiji.

Naši najbolji fotografi nekada su bili fotoreporteri. Posavec, Vesović… čitava generacija Poleta i Studentskog lista.
Oni su onda imali drugu ulogu. Bili su daleko samostalniji. Mogli su sami nametnuti neke teme. To je danas nemoguće.
Prije 20-30 godina fotograf, ako je želio biti objavljivan, morao je biti fotoreporter.
Morao je imati stav.
Takve fotografije više nema u tiskovinama. To je nezamislivo.
To romantično vrijeme za fotografiju je prošlo. Uskoro, ako ćeš snimati ljude na ulici, morati ćeš sa sobom imati odvjetnika koji će im nuditi ugovore na potpis.

Što se promijenilo pojavom digitalne fotografije?

Digitalna fotografija donijela je neke nove momente.
Fotoaparat je postao slikovni notes. Prije, ja sam radio Fotografiju, a sada kao da zapisujem. Imam jednu neposrednost, što je dobro ali usporedo, izgubila se pažnja.
Koncentracija i pažljivost koja je u vrijeme filma bila neusporedivo veća.
Onda je bilo nemoguće napraviti 100 snimaka pa odabrati jedan.

Slika je slika, to je nesumnjivo ali kada se snima sa filmom prvo se razmisli.
Sa digitalcem, kao da se prvo snimi pa se poslije razmišlja.
Sve se svodi na veliku količinu i odabir. Pomalo kao da skidamo still-ove iz filma.

Fotografija je s druge strane dobila u neposrednosti. Može se «bez posljedice» snimiti bilo što ali to je dovelo do hiperprodukcije.
Danas sve što uzmem u ruku fotografira! Od šume se više ne vidi drvo. Došlo je do ogromnog zasićenja.

Ja sam uvijek mislio da je ta «demokratizacija» dobra, neka svatko ima pristup i mogućnost da fotografira. Ali nažalost nije se desila kvaliteta. Desila je samo količina.

U kontekstu naše fotografije ovdje u Hrvatskoj, fotografije koja je ocjenjena kao umjetnost, koja je ušla u galerije, stalne postave muzeja, skupne izložbe suvremene umjetnosti… kako bi ocjenio odnos teorije povijesti umjetnosti prema toj fotografiji?

Kod nas ima izvrsnih fotografa koji mogu biti svugdje u svijetu ali nažalost Hrvatska puno bolje stoji sa fotografima nego što stoji sa vrednovanjem fotografije.
Stručnjaka koji se ozbiljno bave fotografijom jako je malo. Ali ne radi se samo o struci, mi ne radimo fotografije samo zbog galerista, kustosa i teoretičara nego i ostale publike.
I tu nastaje jedan problem, da ustvari nema educirane publike.
Kad god sam izlagao u Evropi, ja sam imao osjećaj da njima ta fotografija «treba».

Publika ne dolazi na izložbu zbog toga što sam to ja. Oni dolaze na izložbu jer njima to treba, oni imaju potrebu to vidjeti i iz toga nešto izvlače. Neki doživljaj ili poticaj.

Kod nas, meni se često dešava da nemam kome pokazati fotografije. Često naiđeš na krivo čitanje i nerazumjevanje i na kraju, oslanjamo se jedni na druge u uskom krugu kolega i prijatelja i jedni drugima pokazujemo radove.

Meni osobno važna je razlika između fotografa i umjetnika koji se koriste medijem fotografije. Ta razlika nije objašnjena ni definirana u teoriji. Nitko se njome nije bavio.

Fotograf je na neki način stalno fotograf. Što je dobro Posavec jednom rekao «ja stalno gledam kroz kadar». Jedanput kad si fotograf, teško je više ne biti fotograf. To je jedna budnost na prizore koji nas okružuju.
Ja uvijek posvuda vidim fotografije. I kada bi me netko pitao koja mi je najbolja fotografija, vjerojatno bi rekao, ona nesnimljena.
To nije slučaj sa umjetnicima koji u svom radu koriste fotografiju.

Kao sport i šah. Tako je i sa fotografijom. Kao da teorija i ne zna baš što bi s njom u kontekstu suvremene umjetnosti.

U jednom našem razgovoru o kreativnosti rekao si da si kao dijete crtao ono što si htio. Što danas fotografiraš?

Istina, djeca preko crteža materijaliziraju svoje maštarije.
Kod mog fotografiranja to više nije nešto što bi htio za sebe, ali bi htio da određena stanja ne nestanu, da se ne izgube.

Misliš na seriju Ljetovanja ili Prizori bez značaja?
A što je sa ostalim serijama fotografija?

U slučaju serija poput Radnika… nekako, u društvu tih ljudi ja sam se osjećao tako slobodan i svoj. Teško je to objasniti. Meni je s njima uvijek iskreno bilo jako dobro. I to ljudi osjete. I onda te prihvate.

Npr. nisam se nikada dobro osjećao među političarima i dobrostojećima.
Tu mi je uvijek bila jaka nelagoda.

Prije svega jako je važno ići iskreno i čist u nešto što želiš fotografirati.
Nikakve fige držati. Pa taman po cijenu «ne može».

Tvoja prva velika ljubav u fotografiji?

Diane Arbus. Krajem 70-ih.
Zatim, Jacques Henri Lartigue… to je neki fotografski romantizam.
Susan Sontag. Ona piše o fotografiji kao da je i sama fotograf.
Zato fotografi vole tu knjigu. Prepoznaju se u njoj.

Jedna od novih stvari koje radiš je «Fotovideo».
Kako je došlo do toga da si počeo snimati «filmiće»?

Pojavom prvih malih digitalaca s mogućnošću  snimanja video klipova bilježio sam pojedine trenutke i stanja gdje fotografija nije bila primjerena kao medij.
Ali i ne samo tada.
Kvaliteta tih filmića nije bila na razini video kamera, ali me veselila lakoća i nenametljivost prilikom snimanja. Dobivao sam rezultate koje bi bilo teško postići s klasičnom video kamerom, a uostalom do tada me nije ni zanimala takva vrsta rada.

Često su sudionici, uvjereni da ih fotografiram, bili pomalo zbunjeni duljinom trajanja moje usmjerenosti na njih. Iz toga su proizašli zanimljivi momenti.
Znam da sam samom sebi tada govorio kako je to dobro jer se ne može za ništa ozbiljno iskoristiti – obzirom na tehničke karakteristike takvog videa. No, to je kratko trajalo.

Darko Fritz je nekom prilikom vidio te filmiće i poželio ih pokazati u galeriji „Siva zona“ koju vodi u Korčuli. On mi je i pomogao nekih 35 kratkih filmova povezati i tako je nastao moj “Fotovideo”.

Da ne duljim, moje naivno razdoblje stvaranja filmića te vrste, s tim je završilo. Kasnije je Vedran Šamanović  prikazao “Fotovideo” u kinu Tuškanac za vrijeme One Take Film Festivala.
Pojavom fotoaparata koji nadmašuje kvalitetom slike i ponajbolje video kamere uz daleko veći senzor, koji je uvjetovao novi doživljaj videa, mnogi su fotografi “otkrili” i ušli u svijet pokretne slike.

Da li još fotkaš na filmu?

Da, ali malo.

 

Razgovarala: Ana Opalić