S Marinom Viculin razgovarala je Ana Opalić

Fotografija nepogrešivo precizno pokazuje kakav si iznutra u trenutku pritiskanja okidača



Marina Viculin, viša kustosica galerije Klovićevi dvori od lipnja 2004. radi na ciklusu fotografskih izložbi pod nazivom Brzo okidanje / Snapshot. Do danas priredila je, kako sama kaže, više od 30, a manje od 40 fotografskih izložbi. To je bio više nego dobar razlog da porazgovaramo s njom.

 

MARINA VICULIN, FOTOGRAFIRAO: BORIS CVJETANOVIĆ

U uvodnom tekstu na web stranici Snapshot ciklusa izložbi između ostalog kažeš

“… Zaista ono što mene najviše zanima u fotografiji je bilježenje pogleda. Pogleda kao kratke i jedinstvene vizualne misli. Ta se misao ne može izreći u drugom mediju njoj je vizualnost imanentna.
Zanima me fotografija kao kontigencija i oblik vizuanog mišljenja koji ne služi izricanju koncepta. Fotografija koja nije medij misaone konstrukcije već gledanje samo.
Postupak brzog reagiranja/okidanja bliži je esenciji fotografije
…”

Mene osobno kao fotografkinju iritira brzina. Za mene esencija fotografije je prepuštanje i prisutnost.
Ono što me najviše zanima u fotografiji je iza pogleda. Razmaknuti pogled i onda snimiti.
Moje pitanje je; da li fotografija nužno nešto hvata? Ja uglavnom imam osjećaj da je fotografija uhvaćena u razne kontekste u kojima ćemo je promatrati. Kako ti to zvuči?

Fotografija  je u svakom slučaju ono što izmiče, ili bih rekla da me u fotografiji zanima njezina mogućnost da zabilježi ono što izmiče. Fotografija ima mogućnost da zabilježi procjepe u vremenu, pretpostavila sam ponekad da bi to moglo biti i zato što se služi ekspozicijama kraćim od treptaja.

Hoće li zvučati čudno ako kažem da mi se vrlo često čini da nemamo pojma što je fotografija zapravo. Čini mi se da fotografija ponekad (kad joj to uspije) hvata jedan nivo svijeta koji je inače vrlo teško izdvojiti pa stoga i pokazati. A fotografija ga pokazuje.

Odgovaralo bi mi da to opišem tvojom idejom o fotografiji iza pogleda. Razmaknuti pogled i onda snimiti! Jako lijepo! I uvjerljivo. To je fotografija koja me zanima.

Ponekad sam pokušala istraživati radi li se tu o onim vrlo kratkim odsječcima vremena u kojima zatvarač propušta sliku. I mislim da je zaista na fotografiji zabilježeno nešto što mi rijetko vidimo. A jako dobro poznajemo.

Ako smo potpuno iskreni prema sebi, sjetit ćemo se da je čak i u nekim nezamislivo teškim i dramatičnim situacijama bilo sasvim neobičnih trenutaka potpune sreće. Potisnuli smo ih iz nekog stida, zaboravili smo ih jer su emocije i strahovi susjednih trenutaka bili preveliki ili previše snažni. Zaboravili smo ih jer su se kosili s prihvatljivim i očekivanim. Odbacili smo ih, iako smo zapravo jedino zahvaljujući njima uspjeli preživjeti neke gadne faze života. E, te trenutke fotografija može sačuvati u svojim pedestinkama, tristotinkama ili tisućinkama prostor-vremena!

 

Kada biraš fotografije i autore koje ćeš predstaviti u ciklusu Snapshot izložbi, što zapravo tražiš/pronalaziš u tim fotografijama? Što je poveznica svim fotografijama koje si do sada izložila?

Naravno to je pitanje koje si često postavljam.

I kad bih na njega mogla u potpunosti odgovoriti riječima možda cijeli ciklus ne bi imao ni smisla! Ja iz tvoga pitanja optimistično otčitavam da i ti sama prepoznaješ poveznicu autora i radova koje biram. E pa nemam načina da to sasvim precizno kažem osim ciklusom samim. Kao što ni ti ne možeš izreći što fotografiraš.

Ono što mene kod Snapshot ciklusa zanima uopće nije u prvom redu fotografija već se to za čime tragam vrlo često pokazuje na fotografijama.

Privlači me razotkrivanje, probijanje rampe, penjanje iz gledališta na pozornicu. Miješanje između fotografa i modela, između mene i tebe, a sve u funkciji oslikavanja onog prostora koji je između.

Dalje fotografija nastaje u nekom neočekivanom skladu racionalnog oka i kinestetičkog znanja tijela. Ona se rađa iz pokreta i može zabilježiti doživljajno tjelesno saznanje. Dosta neočekivana osobina s obzirom na karakter zaleđene slike.

 

Koliko doživljavaš fotografiju kao prikaz realnog trenutka? Ja je osobno uvijek doživljavam kao sliku koja ima svoju neovisnu realnost. Ono što prikazuje je jednostavno ono što prikazuje. U uvodu u svoj novi roman Povijest moje obitelji Ivana Sajko piše:

”Htjela sam pokazati da postoji nebrojeno mnogo načina da se govori o činjenicama. Niti jedan nije istinit…”

Upravo to radi i fotografija. Računajući s tim, nešto pokušavam snimiti i pokazati. Čini mi se da svijet fotografije ne postoji nigdje drugo nego u njoj samoj.

Imam problema s određivanjem onoga što bi se zvalo realnim trenutkom.
Koliko traje realni trenutak? I o čijoj se tu stvarnosti radi?
Pa bliska mi je ideja da fotografija nosi svoju realnost. I ne samo to nego je ona toliko moćna da preuzme naš osjećaj stvarnosti i mi pamtimo ono što smo vidjeli na fotografiji, a ne ono što smo zaista doživjeli.
Radi li se o zaustavljanju? Fotografija je kontingencija, događaj je sekvenciran, oduzeta mu je dimenzija vremena i zvuk. Ali sam onda na puno mjesta otkrila da je posredstvom fotografije zapravo snimljeno vrijeme! Što reći?

 

Igor Kuduz i Marina Viculin

 

Da li bi ti radila podjele u suvremenoj hrvatskoj fotografiji, i ako bi, kakve bi bile?

Ne bih. Neke me fotografije zanimaju više od drugih, ali i to se mijenja. Podjele služe tome da se lakše sporazumijemo, da znamo u kojoj su ladici spremljene. One su zaista samo pomoćna alatka, ne treba ih uzimati nimalo ozbiljno. Podjele, su mislim, sasvim nevažne. Al’ pomažu ponekad…
Da li fotografiraš?

Počela sam ponovno fotografirati ove zime na putu u Indiji i dopalo mi se što je ostalo zabilježeno na tim snimcima. Fotografija nepogrešivo precizno pokazuje kakav si iznutra u trenutku pritiskanja okidača.


Napravila si puno fotografskih izložbi posljednjih godina. Imaš li možda neki dojam što snimaju suvremeni hrvatski fotografi, onako generalno? Da li bi mogla reći da si stekla neki feeling od svih tih fotografija koje si vidjela i o kojima si pisala?

U suvremenoj hrvatskoj fotografiji ima ljudi koji znaju što rade. Fotografa koji znaju zašto biraju poziciju s koje snimaju i razumiju značenje svoga odabira. To je posao vrijedan pažnje. Uzbuđenje koje donosi takav posao nije u relaciji s reprezentiranim motivom, njegovo djelovanje proizlazi iz proživljenog. Izaziva zanos jer je istinito.

Možemo li to nazvati iskrenošću? Svijest o tome tko sam dok pritišćem okidač postaje očigledna u trenutku kada je ugrožen ljudski život – u ratnim kadrovima, u naletima plimnih valova. Ali pitanje je uvijek tu u svakom kadru u svakoj tisućinki.

Fotograf je, kako kaže jedan od naših fotografa, čovjek koji je zalijepio neki uređaj na lice! I taj uređaj ima kut, ima ograničeno vidno polje.

 

Što misliš da bi bilo dobro napraviti za razvoj hrvatske fotografije? Pokrenuti časopis, otvoriti muzej fotografije, barem jednu privatnu galeriju koja izlaže i prezentira fotografiju?
Općenito, kako bi ocijenila stanje u našoj suvremenoj fotografiji – pri tome mislim na cijelu infrastrukturu?

Da probamo financirati autorske fotografske projekte kao što to rade drugi? U sklopu muzeja, izložbi, državnih, gradskih natječaja.
Da tiskamo knjige?
Pomak se u ovih deset godina dogodio, ali to jako ide sporo. Prije deset godina nitko nije kupovao fotografije kao vjenčane poklone, danas se to radi, ali rijetko. Treba nam sve: i časopis i muzej i galerija. I dobra web stranica…


Kada si napravila prvu fotografsku izložbu uopće? Kako je to počelo? :)

Počelo je jednog popodneva kad sam nakon puno godina razmijenila dvije iskrene rečenice s Ivanom Posavcem na ulici ispred njegove kuće u Bogišićevoj. Na pitanje snima li još uvijek onako baš za sebe, on mi je odgovorio s iskrenim čuđenjem u očima: ”Pa naravno, kako bih inače preživio

To me probudilo. I vratilo mi svu moju fascinaciju tamnim otvorom objektiva. Tako je počelo negdje 2000. i nije više stalo. Nakon svih zajedničkih projekta još uvijek me jako uzbuđuje to što on radi. Rijetko me nešto tako privuče.

 

Razgovarala: Ana Opalić
Zagreb, svibanj 2010.