Razgovor s Inom Zeljakom vodila je Nevenka Šarčević

O fotografskoj ljepoti svakodnevice



Netko mora po prirodi biti originalan da bi mogao nešto na originalan način preuzeti od uzora. U ovom trenutku u umjetnosti nisam vidio ništa revolucionarno i novo u posljednje vrijeme da me barem određeni dio nekog rada nije potaknuo na razmišljanje otkud je referenca jer referenca uvijek postoji. Može svatko biti fotograf, ali ne može svatko prepoznati ono što ja nazivam kustoskim djelom. Fotografi su kustosi, i sebe smatram kustosom. Ne drugih autora, nego sebe.

 

ino_zeljak_about

 


Završio si
preddiplomski studij na Akademiji dramskih umjetnosti (smjer snimanje)? Koje su prednosti poznavanja snimanja u bavljenju fotografijom?

Snimanje je dio samog programa BA studija i svi ga moraju proći u prve tri godine studiranja. Proces snimanja je drugačiji od fotografiranja i sigurno sam kroz snimateljske vježbe za vrijeme studija naučio nešto više o prirodi i estetici svjetla i kadriranja.

Što ti je omiljeno kod fotografije? Što ti se čini važnim dočarati?

Fotografiranje ljudi i ljudskog ponašanja. Meni je nekako najdojmljivije ljudsko okruženje, zanimljivije i apsurdnije. Bilo bi interesantno ljudima ulaziti u stan i dokumentirati dosadu, svakodnevne aktivnosti koje svi radimo u naša četiri zida daleko od očiju javnosti, ali ne može se. Kod fotografije mi je važno prikazati jednostavnost, atmosferu, trenutak, a uz to važna mi je, naravno, i estetika same fotografije.

Što znači prikazati atmosferu?

Za mene je to trenutak koji želim prezervirati i pokazati ga drugima. Ne mogu to točno opisati, kada se poslože sve komponente, naprosto mi se u glavi javi glas koji kaže „klik“.

Tvoja serija fotografija „Izloženi“ koja sadrži „uhvaćene“ portrete ljudi u privatnim automobilima u njihovoj svakodnevici, na ulici, dok čekaju u prometu, na semaforu, na povratku s posla i slično  problematizira izloženost ljudi u javnom prostoru (pogledu tvoje kamere ili fotoaparata). Jesu li neki od njih uočili da ih fotografiraš? Kako si uspio postaviti sve fotografije u isti kadar? Gdje su nastale te fotografije?

Ljudi me nisu primijetili i cijeli je smisao serije da ljudi ne znaju da ih fotografiram. Fotografije su nastale na potezu od koncertne dvorane Lisinski do trgovačkog centra Avenue Mall i nazad, snimane su u popodnevnim satima zbog kvalitete samog svjetla na semaforu što mi je olakšalo samo kadriranje i ujednačavanje cijele serije.

Kod fotografiranja ljudi pokazuješ njihovo ponašanje, pri tome ne pretendiraš moraliziranju, niti imaš neki određen stav prema prikazima ljudi. Što po tvome mišljenju najviše izražavaju tvoje fotografije? 

Banalnost situacija u kojima se ljudi nalaze.


I druga serija fotografija Tram Face sadrži prizore ljudi u tramvaju. Njihovo si ponašanje bilježio noću jer nisi želio imati odbljesak od stakla, ali također si želio biti neprimjetan. Kako si postavio te uvjete rada?

Uvjeti snimanja su se nametnuli sami po sebi, zbog izbjegavanja refleksija i bolje vidljivosti sam bio primoran to odraditi tijekom noći, moja nevidljivost se nametnula sama po sebi tada, kasnije se to pretvorilo u potpis mog rada.

Kako je nastala serija fotografija s nazivom Jadrija? Svjesnim izborom ili spontanom motivacijom? Jesi li planirao pojedine kadrove?

Jadrija je nastala spontanom reakcijom, ali svjesnim izborom kadrova. Planirao sam zbog uvjeta i protagonista, ali nekada bi bili nametnuti sami po sebi zbog voajerističke prirode nastanka serije.

Zbog neprimjerenosti sadržaja određenih fotografija koje su nastale tijekom procesa snimanja, neke fotografije nisi izlagao. Je li to i zbog etičnosti?

Mislim da je to više bilo do serije, nisam želio ići u karikaturu. Možda bih izložio da sam napravio dvije serije i da u jednoj idem u karikaturu.

Rekao si da iz nebitnog voliš pokazivati lijepo.

Da, jer mislim da u svakodnevnom postoji mnogo toga lijepoga što većina ljudi ne vidi.

Je li i to po tvome mišljenju (između ostalih) uloga fotografije?

Ne gledam na to striktno, spomenuo sam to jer volim gledati i istraživati tuđe izbore motiva i način na koji ih prikazuju!

Kako gledaš na poticaj uzora u umjetnosti? Gradi li se originalnost kroz poticaje uzora?

Svi su uzori imali uzore. Netko mora po prirodi biti originalan da bi mogao nešto na originalan način preuzeti od uzora. U ovom trenutku u umjetnosti nisam vidio ništa revolucionarno i novo u posljednje vrijeme da me barem određeni dio nekog rada nije potaknuo na razmišljanje otkud je referenca jer referenca uvijek postoji. Može svatko biti fotograf, ali ne može svatko prepoznati ono što ja nazivam kustoskim djelom. Fotografi su kustosi, i sebe smatram kustosom. Ne drugih autora, nego sebe.

Zašto smatraš da su fotografi kustosi? Jesu li oni bili i ranije to, ili su postali u novije vrijeme?

Primjerice, ti i ja možemo biti izloženi istoj situaciji, ti ju možda nećeš moći prepoznati, a ja hoću. Ili obratno. To fotografe može činiti umjetnicima. Mislim da to proizlazi i iz vizualnog vokabulara koji se stječe vremenom i iskustvom. Primjerice, kad se sjetim svoje prve fotografije, smijeh me obuzima. Fotografirao sam cvijeće. Vrijeme kada sam uzeo svoj prvi fotoaparat u ruke. Netko može fotografirati cvijeće cijelo vrijeme, a netko će od cvijeća krenuti dalje. Tako kreće to istraživanje. Mislim da je u tome poanta. Kad sam upisao fakultet fotografije, fotografirao sam ozbiljnije. Svi možemo krenuti s iste početne razine, ali nešto što je unutar nas, nagoni nas da istražujemo, kopamo po materijalima i nakraju se isprofiliramo.

Kod fotografije od isključivo estetske komponente, je li ti ponekad važnija ona sadržajna, pa i tehnička kvaliteta (preciznost)?

Ne nužno. Volim pogledati i lijepe fotografije. Divim se fotografima koji primjerice od katastrofalne zgrade mogu napraviti fotografiju vizualno zanimljivom. I smatram to vrlinom/umjetnošću. I općenito ne samo u fotografiji, generalno gledano u umjetnosti, divim se onima koji od ružnog motiva naprave remek djelo.

Smatraš li da je umjetnost ukazati da je moguće u nelogičnosti i ružnoći naći logičnost i ljepotu?

Prije bih rekao vještina koja dolazi s jako puno vježbe

Koristiš Instagram i na njemu postavljaš svoje fotografije s motivima različitih prikaza geometrijske perspektive iz svakodnevnog okruženja? Kako gledaš na Instagram, što pratiš?

Instagram doživljavam kao svojevrsni dnevnik motiva koje svakodnevno sretnem. Postoji cijela jedna grupa fotografa iz Meksika čije me fotografije oduševljavaju, fotografiraju jako banalne prikaze na jednoj jako estetski visokoj razini koje stvarno izgledaju prekrasno. Volim Instagram filozofiju lajka/srca bez gomile tekstova i objašnjenja što i kako da gledam na fotografijama.

Dobitnik si različitih nagrada i priznanja, koliko ti znače za ono što trenutno radiš?

Svakako je lijepo dobiti priznanje zavlastiti rad, uzimaju li ljudi pri angažiranju to u obzir, ne znam.

Navela bih da si pobijedio na natječaju First Shot/Prvo Okidanje (2014.) u organizaciji galerije Klovićevih dvora, bio si 2. nagrađeni u kategoriji „Akt“ na Rovinj Photodays 2014. festivalu fotografije, ali i 1 od 10 izabranih fotografa koji su sudjelovali u sklopu izložbe Images of Women & The Unknown, Petera Lindbergha u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu iz 2014. godine koju je koncipirao sam Peter Lindberg (Gloria Photo Talent Campus: “TOP 10″). O kakvim je fotografijama riječ?

Modnim fotografijama koje sam u jednom dijelu studija izuzetno volio raditi, ali nažalost nekako je ta tematika pala u drugi plan.

Uz serije fotografija koje radiš iz unutarnje motivacije i one nastale u okruženju u kojem se nalaziš, baviš se i komercijalnom fotografijom, kako? Što smatraš vrijednim kod komercijalne fotografije?

Škakljivo je, treba uvijek dobro uzeti u omjer vlastiti potpis i želje sa željama klijenta. Ukoliko se omjeri poklope mislim da komercijalni rad može imati veliku umjetničku vrijednost i naravno moze se uvijek dogoditi i obratna stvar pa bude fijasko.

Što trenutno radiš i planiraš, u kojem smislu bi se volio dalje razvijati?

Nemam konkretnih planova. Još uvijek sam u fazi „odmora“ od studiranja, završavanje studija fotografije me je malo iscrpilo, ali siguran sam da će me skroz neplanirano uhvatiti trenutak inspiracije. Što se razvoja tiče, dok god budem imao poriv istraživati i razvijati vlastiti potpis, bit ću sretan.