Razgovor s Draganom Jurišić vodila je Sandra Križić Roban

Između teksta, fotografije i videa – Dragana Jurišić



dragana_jurisic_01

 

Izložba Moja neznana ja održana je tijekom rujna u zagrebačkoj Galeriji Spot. S njezinom autoricom Draganom Jurišić razgovarali smo o konceptu koji uključuje naizgled različite elemente – fotografije, polaroide, posmrtnu masku i bilježnice – pomoću kojih se istražuju pitanja identiteta. Referirajući na spol i nacionalnost, umjetnica u projekt uključuje razne ženske osobe i lik tajanstvene tetke. Sve navedeno temelj je njezine potrage za prepoznatljivom istinom.

Započnimo razgovor s jednim pitanjem koje se u tvom radu postavlja često, a to je identitet. Zanima me na koji način fotografija pomaže u istraživanju nečijeg identiteta, odnosno u izgradnji potencijalnog identiteta ako se on s vremenom ili iz nekog razloga izgubi.

Pozvat ću se na Dubravku Ugrešić i njezin Muzej bezuvjetne predaje. U toj se knjizi ljudi dijele u dvije kategorije – oni koji su pobjegli s fotografskim albumima i oni koji su otišli bez ičega. Koliko je to neko fotografsko bilježenje obiteljskog života važno iako je u stvari lažno? Većina fotografija u obiteljskim albumima su nekako optimistične i ne pokazuju baš realnost života neke obitelji. Mislim da fotografija ima dosta sličnosti s egzilom zato što nije fiksna, ali u stvari nisam sigurna da se fotografija zapravo može nositi s pitanjima identiteta. Radim na nekoj relaciji teksta, fotografije i videa. Zato što, barem ja osobno, ne mogu samo fotografskim načinom odgovoriti na neka pitanja koja postavljam u svom radu.

Jesu li fotografije tvoje obitelji sačuvane ili su izgubljene?

Pa većinom su izgubljene, jer nam je kuća izgorjela 1991. godine i u njoj većina fotografija koje je radio moj otac. On je bio amaterski fotograf, ali veoma ozbiljan. Tek tada sam shvatila koliko je fotografija bitna za stvaranje identiteta i stvaranje sjećanja prošlih događaja. Zaboravila sam većinu ljudi koje sam poznavala prije svoje šesnaeste godine, imena nekih prijatelja, pa čak i ljudi iz obitelji. Zato sam se možda i vratila na pitanje nacionalnog identiteta u svojoj knjizi YU – The Lost Country.

Kažeš da te obiteljske fotografije nisu prikazivale stvarni život, ali s druge strane ti na neki način nedostaju. Nedostaje sjećanje iako ono nije cjelovito. Jesu li to okidači sjećanja?

Da, jesu. Sjećanje je jako kompleksno. Dolazim iz neke psihološke pozadine, pa je možda i stoga za mene sjećanje fikcionalno, u stvari lažno. Svaki put kad se sjećanje izvuče iz te neke ‘banke’ rekonstruira se, gube se neki podaci, a novi se umeću. To je poput, za one koji se razumiju u fotografiju, loše kompresiranog jpg-a. I na taj način je fotografska paralela nekako zanimljiva.

 

dragana_jurisic_02

 

Do koje mjere je odluka o studiju psihologije bila neka vrsta najave onoga što će uslijediti odlaskom na studij fotografije? Je li psihologija na bilo koji način pomogla boljem razumijevanju onoga s čime si se krenula baviti?

Mislim da i psiholozi i fotografi promatraju svijet oko nas. Sebe vidim kao promatrača, pogotovo se ova izložba Moja neznana ja odnosi na to koliko se ljudi zapravo slabo poznaju i koliko se u stvari boje postaviti neka pitanja; samo žive … probudiš se, odeš na posao, vratiš se kući, baviš se nekim malim stvarima … Život je jako kratak, a većina ljudi ne pita se zašto su tu i što će ostaviti iza sebe. Ne mislim na materijalne stvari nego na neku kontribuciju znanju cjelokupnog čovječanstva.

Koja su to važna pitanja koja bi htjela pobuditi kod gledatelja ovom izložbom? I koji su specifični simboli ili momenti u ovim fotografijama kojima posreduješ svijest o važnosti tog nečeg što izazivaš fotografijom?

Postoje dvije dosta misteriozne osobe u ovoj izložbi, jedna je L’Inconnue de la Seine (Neznana iz Seine), a druga je moja rođakinja Gordana Čavić. Što je zanimljivo kod L’Inconnue de la Seine? Ona je jedna od najvećih muza 20. stoljeća i na izložbi je prikazana njenom posmrtnom maskom. L’Inconnue de la Seine je bila vrlo mlada djevojka koja se navodno utopila u Seini krajem 19. stoljeća.  Umjetnici kao što su Rilke, Nabokov, Man Ray, projicirali su neke identitete na nju pošto se o njoj ništa nije znalo. Gordana Čavić otišla je iz Jugoslavije 50-ih godina i umrla u Parizu 1987. Njezin je život misteriozan. Ono što se zasad vidi su počeci moje knjige o Gordani. Inače, svatko koga sam intervjuirala rekao mi je potpuno drugačiju priču o njoj. Kao da se govori o dvadeset različitih žena, a ne o jednoj.

Što se tiče L’Inconnue de la Seine, razmišljala sam o muzama u zapadnoj umjetnosti, kako je to zapravo nezahvalan posao. Iskorištene su za određenu inspiraciju, ali u stvari su rijetko kreditirane, jer uglavnom je umjetnik taj koji pokupi sva priznanja o radu. Htjela sam okrenuti taj odnos moći između muze i umjetnika dajući svojim modelima moć da izaberu koje će ih fotografije predstavljati u svijetu. I to su u principu ovi polaroidi iz serije 100 muza… Objavila sam oglas u novinama i na društvenim mrežama da želim fotografirati sto nagih žena u svome studiju, starosti od osamnaest godina nadalje. Žene koje su se javile u stvari su se dosta otvorile, postale ranjive u toj situaciji. Ali dala sam im moć da same sebe režiraju u toj snimci i izaberu prizor koji će ih predstavljati u svijetu. Jedino što sam ih pitala je da uzvrate pogled u kameru, jer mi je bilo jako bitno da ne postanu objekti. Jer u dosta aktova žene gledaju u stranu, i tako postaju poput voćke ili objekta koji možeš zgrabiti i pojesti. Ova će se serija u pravoj dimenziji prikazati 2018. godine.

 

dragana_jurisic_03

 

Priča o L’Inconnue de la Seine je zapravo konstrukcija kod koje ne znamo radi li se doista o mladoj ženi koja je izvršila samoubojstvo bacivši se 1880. u Seinu ili je to vješta manipulacija fikcijom. Zanimljivo je da je Döblin koristio motiv njezine posmrtne maske kad je pisao o Sanderovim portretima ljudi i njihovih profesija u 20. stoljeću. Ti je koristiš u jednoj vrlo kompleksnoj „igri” u odnosu na identitet tvoje rođakinje, ali s druge strane se čini da su njezin lik i maska ekstremno važni i u radovima kojima propituješ identitet žene i način na koji žena reagira u današnjem društvu. Je li danas uopće moguće imati muzu poput umjetnika u 19. stoljeću? Bilo je to potpuno drugačije vrijeme, sporije, žene su imale drukčiji identitet nego one koje su se javile na tvoj oglas.

Pa da, vremena su drugačija, sve je brže i muze se možda brže recikliraju. Kako sam došla s L’Inconnue de la Seine na ovih sto aktova?  Na tim polaroidima svi koriste masku kao svoje lice i u stvari pitanje je bilo kako pomoću stotinu žena rekonstruirati osobu za koju se zapravo ne zna da li je postojala i istražiti kompleksnost ženskog identiteta. Isto tako postoji priča za koju mislim da ih sve povezuje – L’Inconnue, Gordanu Čavić i većinu žena na ovome stolu – a to je činjenica da se radi o pričama o opresiji. Gordana Čavić je pobjegla 1954. kao mlada djevojka iz slavonskog sela, nije bila educirana i u stvari je pobjegla zato što je bila sanjalica, htjela je živjeti drugačiji život i biti slobodna. Ali na kraju nije ispalo tako nego je završila vjerojatno radeći za jugoslavensku vladu. I ta cijela priča s fikcijom… Nekad mislim da je fikcija puno iskrenija i bliža istini nego…

Sama istina.

Svi smo vidjeli što se radilo na području bivše Jugoslavije 90-ih, povijesni udžbenici su totalno izmijenjeni. I to je na mene kao tinejdžerku ostavilo dojam – da je to pisana povijest i da joj ne vjerujem. Ali vjerujem kad pročitam neke fikcionalne priče iz toga vremena da bih dobila dojam kako je to u stvari bilo živjeti. Čak i science fiction nekad ima više smisla….

Kroz tvoje fotografije koje pratim čini mi se da postoji potreba za raspoznavanjem nekog drugog prostora i drugog načina života. U jednom smo razgovoru prošle godine spomenule pitanje identiteta za koji si rekla da si u međuvremenu od njega odustala u smislu onakvog traganja s kakvim si krenula prije više godina. Što ti je Irska ponudila?

Pa mogu reći da kad sam došla u Irsku za mene je to stanje egzila bilo jako problematično. To što se dogodilo za vrijeme rata, moja “miješana” obitelj, majka Srpkinja, otac Hrvat, što sam ja, kako su nas uopće doživljavali 90-ih u Europi, kao, kako se kaže, ‘subhuman’. Mislim, mi možda i imamo neko bolje mišljenje o sebi, ali kad odeš… ne doživljavaju te baš. I tada mi je bilo jako važno početi se baviti pitanjem identiteta, nacionalnog identiteta, i koliko to meni uopće treba. I to sam nekako razriješila kroz YU: The Lost Country, jer sam shvatila da me taj život u inozemstvu oslobodio potrebe da pripadam bilo kojoj naciji. Imam i irsku i hrvatsku putovnicu, ali se ne osjećam ni kao Irkinja ni kao Hrvatica. U stvari, to me jako oslobodilo.

 

dragana_jurisic_04

 

U umjetničkom ili u osobnom, ili u oba pogleda?

Pa u svim. Mislim da ljudi nisu drveće, i ta potreba za korijenjem koja ti se non-stop nabacuje otkad se rodiš, stvarno u to ne vjerujem. Mislim da se puno više može naučiti o svijetu kad se oslobodiš tih koncepata koji su ti nametnuti.

A Irska kao prostor? Vidim da si ušla u neka područja koja su čudesna, jer tko je bio u Irskoj mora se zaljubiti u taj krajolik. Je li te to ponukalo na neku drugu vrstu istraživanja unutar fotografije?

Irsku jako volim zato što je to otvoren prostor u kojem možeš disati. Jednom mi je pjesnik Ivica Prtenjača došao u posjet. Mi smo prijatelji još sa studija, šetali smo kroz grad i on mi je rekao – pa ja znam zašto si ti ovdje, totalno si rekonstruirala svijet onako kako želiš. A u stvari sam isto rekonstruirala i svoj identitet tako kako mi odgovara. Tako da jako volim živjeti tamo. (smijeh) Jer je pod mojim uvjetima, a ne tuđim.

 

Razgovor je održan 12. 9. 2016. u Galeriji Spot.

Fotografije postava: Dragana Jurišić