Razgovor s Lanom Stojićević vodila je i pripremila Nevenka Šarčević.

Lana Stojićević o fotografiji, društvenom angažmanu i vizualnoj umjetnosti



Čemu danas stvarati na potpuno isti način na koji su stari majstori stvarali, treba govoriti jezikom svog vremena, stvarati nova značenja. A jezik našeg vremena toliko je kompleksan da umjetnicima omogućava da rade što god požele. Upravo ta sloboda stvaranja je ono što me najviše privlači vizualnoj umjetnosti. Birati teme, birati medije izražavanja isključivo po vlastitom nahođenju, udovoljavati samo svojim kriterijima i kriterijima aktualnosti …

 

Iza Lane Stojićević, akademske slikarice koja područje svog djelovanja određuje vizualnom umjetnosti, različita su priznanja struke, a zbog aktualnosti i važnosti, teme njenih radova popraćene su u medijskom prostoru. Zainteresiranog promatrača inspirirat će Lanin brižan, istraživački odnos prema tradiciji i tradicionalnim vrijednostima kojima pristupa s poštovanjem jer svojim radovima nastoji kontekstualizirati i pronaći aktualan način za vizualnu prezentaciju određene društveno važne problematike.

 

1_lana_stojicevic_portret

 

Diplomirala si slikarstvo na splitskoj Umjetničkoj akademiji,  kako gledaš trenutno svoj izbor Splita, Dalmacije za život i samoostvarivanje? Kako je baviti se umjetnošću u Splitu?

Obožavam Split, inače ne bih ni bila ovdje, ali grad sve više prestaje biti grad za lokalno stanovništvo. Ironično, ali velikim dijelom smo sami za to krivi. Split je dovoljno velik i dovoljno malen grad s korektnom ponudom kulturnih događanja. Očito je da živimo u vremenima kada nam mjesto prebivališta ne ograničava profesionalno djelovanje.

Svojim si radovima i angažmanom ukazala kako te zanima svijet u kojem živiš i što te u njemu okružuje. Na koji način razvijaš pristup svom radu i dolaziš do ideja za prikaz tema kojima se baviš? Kako bi odredila trenutnu stvaralačku fazu?

Ključno mi je bilo definiranje mojih interesa unutar bezbroj različitih pristupa stvaranju. Neki umjetnici traže inspiraciju isključivo “u sebi”, neki se primjerice bave propitivanjem samog medija slikarstva – a mene prije svega zanimaju teme. Iako se radi o temama iz društvene realnosti, ne volim im pristupati na uobičajen angažiran način, koji je na granici između prosvjeda i umjetnosti. Slučajevi kojima se bavim prvo su mi zanimljivi i u privatnom životu pa onda i u profesionalnom smislu. Posljednjih godina su to vrlo neobični apsurdi pored kojih prolazim svaki dan ili ih pronalazim u medijima, uvijek su to neke pomaknute situacije koje su mi i vizualno intrigantne. Najčešće se radi o preklapanjima privatnih i javnih prostora i interesa, odgovornosti i donošenja osobnih odluka koje utječu na opće dobro. Uvijek se radi o lokalnim pitanjima, uglavnom vezanima uz prostor Dalmacije, jednostavno me zanimaju stvari koje su mi bliske.

Upravo sam realizirala izložbu Na/do/gradnja u splitskom Salonu Galić za koju sam i konceptualno i doslovno nadogradila ranije izveden rad Parcela u kojem se bavim borbom za prostor i izmišljanjem prostora. Sad sam u onoj divnoj fazi – počinjem raditi na novim stvarima, npr. na novom dominantno fotografskom projektu koji je uvršten u HDLU-ov program za 2018. godinu.

Možeš li objasniti proces nastanka svojih likovnih djela?

Prvo nabacim nepovezane bilješke i okvirno odabirem medije koji odgovaraju temi, zatim to povezujem u suvisli koncept, reduciram dok ne dođem do nečega s čime sam u potpunosti zadovoljna. Tek na kraju definiram finalne načine na koje ću realizirati djelo. Koncept i vizualno oblikovanje jednako su mi bitni.

Tema određuje medij u kojem ćeš ostvariti rad?

Tako je.

Temu ekološke devastacije mjesta Biljane Donje upravo si u mediju fotografije prikazala motivom nazvanim Crno brdo, te je ona jasno izražena tim vizualnim prikazom. Kakvu ulogu za tebe ima medij fotografije u ovom slučaju i općenito?

Odrasla sam u Šibeniku pored zatvorene tvornice TEF čiji je otpad (troska) prebačen u Biljane. Tad sam bila dijete i iako sam znala da se tu nešto čudno događa, nisam bila svjesna opasnosti. Kada sam kasnije iz medija saznala da je otpad u Šibeniku saniran na jako problematičan način, morala sam reagirati. Planirala sam napraviti rad o situaciji u Šibeniku u kojem se još uvijek nalazi razni otpad, o zamjeni industrije turizmom, o problematičnom uređenju plaže na terenu bivše tvornice.

Tijekom istraživanja saznala sam za Crno brdo, kako tu gomilu opasna otpada zovu mještani Biljana, i morala sam se tom slučaju više posvetiti. Umjetno brdo, ostatak propale industrije u primarno poljoprivrednom kraju, mistično je i zastrašujuće. Fotografija mi se sama nametnula, da sam isti motiv npr. naslikala, smatram da ne bi bilo preneseno ono što je preneseno fotografijom. Nisam željela samo dokumentirati zatečenu situaciju, iako sam i takve fotografije izložila kao zasebnu seriju jer su mi izgledale zanimljivo. Takav neobičan prizor, koji je reprezentacija šire, kompleksnije priče, odlučila sam iskoristiti kao podlogu za imaginarni narativ. Sviđa mi se princip stvaranja nadrealnih atmosfera putem fotografskog medija koji se stereotipno percipira kao vjerodostojniji ili istinitiji medij. Prizor Crnog brda vrhunska je distopijska scenografija, više nalik lunarnim nego iskustveno poznatim krajolicima. Začudnu situaciju htjela sam učiniti još mističnijom. Zato sam uvela kostimiranu figuru, reprezentaciju ugroženih mještana. Kostim je kombinacija zaštitnog odijela i narodne nošnje i predstavlja uzaludnu metaforičku zaštitu. Izvezen je nekadašnjim lokalnim vezom, četverokukom, simbolom nade i zaštite.

 

lana_stojicevic_crno_brdo_01.jpg

Crno brdo

 

Fotografije Crnog brda pokazale su se važnim dijelom izložbe, zašto se upravo fotografski medij pokazao tako prikladan u izražavanju?

Fotografije su se nekako nametnule kao posjetiteljima i struci najzanimljiviji i najsnažniji dio rada, pretpostavljam zbog spoja začudnosti i autentične lokacije. S obzirom na to da fotografija bilježi nešto što se dogodilo u stvarnosti, pretpostavljam da promatraču prizor djeluje vjerodostojan, ali mu istovremeno i nije najjasnije o čemu se radi. Nadrealnim pristupom željela sam zaintrigirati, čini mi se da bi izravan pristup vjerojatno izazvao manje pozornosti. Ne želim radom sve izreći i servirati, jer rad nije doslovna ilustracija ideje.

Rad je izložen i nagrađen i na isključivo fotografskim izložbama, iako mi je to prvo ozbiljnije korištenje fotografije. Tijekom studija dolazila sam u dodir s fotografijom, ali prije toga nisam izlagala fotografiju. Sada je često koristim, i to uglavnom kao dio  izložbe izražene u više medija.

Spomenula si kod fotografije Crno brdo nadrealnu komponentu, a na njoj su sadržani i drugi elementi vrijedni iščitavanja. Uz fotografiju koja je najviše došla do izražaja u spomenutom radu Crno brdo, dio tvoje samostalne izložbe u Galeriji SC-a bio je u drugim medijima, i materijalima…

Bili su izloženi još neki objekti, skulpture, maska kao najbitniji dio kostima. Pored fotografije, najbitnijim dijelom rada smatram audio intervju sa Živkom koji živi odmah pored Crnog brda. Fokus razgovora nije na samom Crnom brdu, već na kontrastu njegova odrastanja u Biljanima i trenutačne distopije koju živi.

Kako u razgovoru, tako i u fotografijama – izražen je kontrast suvremenog tretmana sela i nekadašnjeg (iz današnje perspektive gledano) idiličnog ruralnog života. Brojne su teorije o utjecaju krajolika na lokalno stanovništvo. Inspirirana tim teorijama, pokušala sam zamisliti kako jedan umjetni i prije svega opasni krajolik utječe na stanovništvo i povezati to s nekadašnjim i izumrlim načinom života. Kako krajolik utječe i na oblikovanje narodnih rukotvorina, osmislila sam suvremenu verziju lokalne narodne nošnje koloritom i oblikovanjem prilagođenu novom krajoliku.

Osim priče o propalom ruralnom životu, dojmljiva je Živkova priča usmjerena protiv nacionalizma i rata. Biljane se nalaze iznad Zadra, a Crno brdo odmah uz autocestu. Radi se o povratničkom srpskom selu u koje se lokalno, uglavnom starije stanovništvo zadnjih desetak godina pomalo vraća. Vrlo je intrigantno da je otpad bačen baš u srpsko selo. Kao da nigdje nema nenaseljenog područja pa je netko tu odlučio izgraditi i Centar za gospodarenje otpadom.

 

lana_stojicevic_crno_brdo_02

Crno brdo

 

Koliko je važan bio tvoj osobni dodir i komunikacija s mještanima? Razgovor sa Živkom?

Živko je dojmljiva, mudra i iznimno zanimljiva osoba za razgovor. Zanimljiv je potpuni zaokret života uzrokovan raznim utjecajima u tom kraju. Potresno je kada uživo vidite to zastrašujuće brdo, a pogotovo kada shvatite da odmah pored netko živi. Selo je prepuno i starih kamenih kuća razrušenih u ratu. Kao kontrast njima tu su i obnovljene kuće, i gotovo svaka je nedovršene fasade. Iz razgovora s mještanima saznala sam da su te kuće  putem poticaja nekvalitetno obnovljene. Cijeli slučaj je jako tužan i potresan, tu živi staro stanovništvo koje se pomirilo sa situacijom jer su nemoćni pred moćnijima. Inače, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode donijelo je rješenje kojim je naređeno uklanjanje Crnog brda do konca 2015., što se još nije dogodilo.

Dobila si mentorsku nagradu „Metro Imaging Mentorship“ u kojoj studio iz Londona specijaliziran za produkciju fotografije nudi kustosko mentoriranje i produkciju tvog rada. Kako ćeš ga ostvariti?

Da, to nije glavna nagrada izložbe, već jedna od dvije dodatne nagrade. I meni vrijedno priznanje. Od preko tisuću prijavljenih, izabrano je 11 projekata. Tamo planiram producirati idući fotografski projekt i jedva čekam vidjeti koliko će se rezultat razlikovati od mojih prethodnih iskustava.

Na 31. Salonu mladih u Zagrebu, izložila si ručni vez iglom s nazivom Dvoboj. Možeš li približiti temu tog rada u kojoj se uočava da  istovremeno nastojiš »gledati« na tradiciju i uvažavati vrijeme u kojemu živimo?

Salon mladih bio mi je prva bitna izložba. Nakon toga taj rad, koji je inače moj diplomski rad koji se poigrava kič estetikom goblena, bio je izložen na THT nagradi u MSU što mi je tada, s dvadeset i tri godine, bila velika stvar. U tom radu bavim se problematikom stoljetnog anonimnog ženskog rukotvorstva, ali i tom nekreativnom i šablonskom tehnikom nešto novijeg datuma. Camp pristupom i nekim izmjenama estetike i motiva koje sam koristila pokušala sam osuvremeniti tu zastarjelu tehniku.

Kad je riječ o temama jasnoće poruke, i intencije angažiranog autora da ukaže na određenu problematiku, s obzirom na karakter društvenog angažmana tvojih radova i tema ekološke osviještenosti, kako gledaš na poruke koje tvoji radovi prenose? Primjerice, klasični likovni mediji imaju svoja područja i načine izricanja poruka, dok današnji (noviji) mediji nude više mogućnosti, ali je ponekad teže prenijeti poruku na aktualan način.

Prenošenje poruke ovisi o tome na koji način se određeni medij koristi. U periodu koji je prethodio Crnom brdu mnogo sam vremena posvetila istraživanju različitih pristupa suvremenoj umjetnosti, jer mi dotadašnji razlozi bavljenja umjetnošću nisu bili dovoljni. Odgovor sam pronašla u društveno bitnim, ali zanemarenim lokalnim pitanjima koje se trudim obraditi na način da budu dovoljno zanimljivi i nekome tko nije upoznat s lokalnim kontekstom, ali i nekome kome umjetnost nije područje uskog interesa. Ista tema obrađena novinarskim i umjetničkim pristupom ima potpuno drugačiji način djelovanja, likovno oblikovanje omogućava specifičan način prenošenja poruka.

Zbog rada Crno brdo mnogo je ljudi saznalo za taj slučaj. Kad je rad realiziran, autor ga pušta u njegov vlastiti „život“ kojeg ne može niti predvidjeti niti previše kontrolirati. Naravno da ne mogu utjecati na rješavanje problema jednako kao ministar zaštite okoliša, ali mogu pokušati ono što je u mojoj moći. Bitno je kontinuirano osvještavanje.

Moj noviji projekt Strukture prikrivanja bavi se prikrivanjem odašiljača mobilnih operatera lažnim printanim dimnjacima. Fotografirala sam ih u Splitu i okolici i prezentirala kao fotokolaže – pretjerano sam izdužila ionako već nelogično duge dimnjake. Time sam spojila manipulativnost medija fotografije i temu rada –  manipulativnost prikaza suvremenim Potemkinovim selima. Susjedi uglavnom uzaludno prosvjeduju, kao i u slučaju Crnog brda, jer eto, tako to kod nas najčešće funkcionira. Previše je samovolje, s minimalnim dozvolama ili bez njih, svatko može raditi što god poželi bez obzira na štetu, pa makar i samo potencijalnu. Zanimljivo je da u većini privatnih kuća na kojima su lažni dimnjaci ne žive vlasnici.

 

lana_stojicevic_strukture_prikrivanja_2

Strukture prikrivanja

 

Zašto je važna tradicija u vremenu u kojemu živiš/mo? O izgledu pojedinog likovnog djela ovisan je karakter medija u kojem se djelo ostvaruje, ali i osobni izraz umjetnika. Kako bi objasnila slobodu u pristupu medijima u području vizualne umjetnosti danas? Što za tebe znači sloboda u (vizualnoj) umjetnosti, i kako bi definirala područje vizualne umjetnosti? 

Osjetljiva sam na destruktivne procese kojima zbog kratkotrajnog profita mnogi uništavaju sve ono što smo kolektivno naslijedili. Zanimljivo mi je promatrati kako prošlost postoji u sadašnjosti, kako nadograđujemo naslijeđene oblikovane i prirodne prostore, kolektivno i pojedinačno. Ponavljanje tradicijskih obrazaca izvan konteksta ispražnjuje njihovo prvotno značenje. Kako tradiciju možemo rekreirati samo iz pozicije sadašnjosti, bez potpuna razumijevanja konteksta u kojem je nastala, tako bi joj trebalo i postupiti. Čemu danas stvarati na potpuno isti način na koji su stari majstori stvarali, treba govoriti jezikom svog vremena, stvarati nova značenja. A jezik našeg vremena toliko je kompleksan da umjetnicima omogućava da rade što god požele. Upravo ta sloboda stvaranja je ono što me najviše privlači vizualnoj umjetnosti. Birati teme, birati medije izražavanja isključivo po vlastitom nahođenju, udovoljavati samo svojim kriterijima i kriterijima aktualnosti…

Kakav je tvoj stav o potrebi izlaganja radova, i sudjelovanju na izložbama? Je li prevelika potreba za samostalnim angažmanom i suradnjama s galerijama?

Bez osobnog angažmana nemoguće je postići nešto bitno. Najčešće izlažem putem natječaja, odgovara mi takav način inicijative suradnje. Naravno, ni žiriranje na natječajima nije potpuno transparentno i pošteno, ovisi o previše faktora. Svejedno mi je draže da postoji barem nekakva mogućnost prijave jer je mnogo bitnih institucija potpuno zatvoreno za suradnju – osim u slučaju da vas netko “iznutra” pozove.

U kontinuitetu, zamjetno je kako u procesu stvaranju nastojiš djela obuhvatiti teoretskim kontekstom.  Time želiš likovno djelo predstaviti kao slojevitiju ilustraciju vlastitih ideja. Zašto nam je ta povezanost u vizualnoj umjetnosti bitna?

Moji radovi neodvojivi su od teorijska konteksta. Bitan dio mog rada čini iscrpna teorijska obrada teme, prvo na razini formalnog upoznavanja s kontekstom, a onda i na razini povezivanja ključnih pojmova na manje očitim razinama. Kada samostalno izlažem uvijek angažiram kustosa koji taj teorijski dio na svoj način uobliči i obradi iz svog ugla. Tekstovi su mi bitni kao nadopuna onome što je promatrač prethodno doživio. Važan mi je međuodnos različitih elemenata i različitih medija koji tvore cjelinu. Često koristim više medija jer su teme koje odabirem kompleksnije pa sve elemente koje želim obraditi u radu ne mogu jednako snažno prezentirati istim pristupom i u istom mediju.

Žao mi je što se radi o financijski i vremenski zahtjevnim procesima zbog čega velik dio manje bitnih, ali zanimljivih teorijskih slojeva rada ostane samo u mojim bilješkama. Zato se ponekad vraćam istim temama ili proširim dio nekog starog rada. Finalni rad uvijek je kompromis.

 

lana_stojicevic_strukture_prikrivanja_1

Strukture prikrivanja