Boris Greiner

Boris Greiner je rođen 1959. godine u Zagrebu.
Autorsko djelovanje započinje 1983. Zajedno sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta "Greiner&Kropilak Mailart Office".
Od 1992. sa S. Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe "Slipa Konfidenca".
2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku radionicu "Petikat".
Dosad je objavio sedam knjiga proze, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa i snimio dvanaest filmova.
Živi i radi u Zagrebu.

Petak prijepodne, 2007. – Boris Greiner

 

– Imam broj, nazvat ću vas, ali to sigurno neće biti prije dva sata…
– Prije za dva ili prije u dva?
– U, u dva.

Točno u devet izlazim iz dvorišta automehaničara Barbića. Nisam to baš očekivao. Možda pola sata, najviše sat… Glavom iznenada odjekne dječja pjesmica… Zvonko, taj lutak mali vozi auto pravi… Ali do kuće mi bez njega treba dva sata, natrag još dva… Besmislica.

I po izlasku na ulicu, odmah, na putu prema autobusnoj stanici, usporio sam korak. Zavirio u jedno dvorište, pa u drugo, uopće ne bi bilo loše da mi sad, recimo, pobjegne autobus. Ponekad imam osjećaj, kad idem negdje, a to gdje idem, doživljavam važnim ili privlačnim, da ljudi koje usput
vidim nemaju ispred sebe ništa slično, pa ih pomalo žalim, već i suosjećam s njima. Ja idem, čujete li ovu buku? To se zemlja trese. Iz sredine izranja jezero. Unutarnje more se formira. U sredini otok, na otoku brdo. Na brdu je jutro. Trubi! Tamo idem, meni trubi, tako se tada osjećam. A oni jadni, ništa. S noge na nogu, između koraka praznina.

Možda netko nazove.
I pitanje je veliko hoće li Barbić nazvati baš u dva. Sigurno je jedino da neće biti prije.

Trebao bih osjećati slobodu. Raširiti ruke, dići glavu prema oblacima i pustiti da jutro kroz mene prolazi, da mi umiva lice i slijeva se niz leđa, po nogama i u cipele, a cipele da osjete pločnik i krenu, ne obavještavajući me o svojim planovima.

Svi jedva čekaju poklonjeno vrijeme. Maštaju o ovakvom prolasku kroz napušteno jutro, kad obaveze ne stavljaju filtere na oči, pa one, otvorene, primjećuju siluetu gdje trese tepih s balkona, sjenu od bicikla u dvorištu bez zbivanja, zaustavljeno vozilo, mutno nebo fiksirano zauvijek. Sasvim
lako prelaženje prstima po kosi, zaglađenoj nad uhom. Zatim po koži desnog obraza, nedovoljno glatka. Naslonjeni na metalnu ogradu, kontura stopljenih s podlogom, nevidljiviji od mrlje. Vrijeme bez pomicanja, praliziran predio.

Ali ne stignu. Ako ima zainteresiranih, tu sam, nazovite, poklanjam poklonjeno vrijeme. Možda nekom drugom prilikom i ne bih, iskoristite šansu. Danas nisam spreman, suviše je nemira za odlazak u duboku sjenu neke mirne knjižnice, ukoliko takva opcija postoji igdje osim na papiru. Premalo obrisa na unutarnjem horizontu, bez tornjeva u daljini prema kojima bih se kroz šikare nepoznanica mogao probijati, bez pričuvnih zamisli u torbi koje bih u vrtovima slabo posjećenih gostionica uz odgovarajući digestiv mogao razvijati.

Što mi uopće stoji na raspolaganju? Postaviti jednu dnevnu obavezu – plaćanje računa u zgradi Fine u Vukovarskoj – kao središnju točku prijepodneva. Prilikom odlaska i povratka apsolutno ne prolaziti istim putem, iskoristiti sve mguće zaobilaznice.*

Koračam nizbrdo. Sporije, još sporije. Nije prošlo ni pet minuta, a stanica je već nadomak. Kladim se da će autobus biti poluprazan, bit će mjesta za sjedenje, na semaforu neće biti gužve. I dolje, na presjedanju u tramvaj, kladim se da će on odmah stići. Bolje je, mnogo bolje da nije sunčano.

 


Novalis kaže da su sve slike iz života tvar iz koje možemo činiti što hoćemo. Sve zgode, poznanstva, svaki događaj prvi je dio nekog beskonačnog niza, početak jednog beskonačnog romana. Ovisi samo o pravcu i trajanju naše pažnje hoćemo li izgraditi odnos, koji je za nas izuzetno važan i djelatan. Prava metodika ovog iskustva može biti ništa manje nego ona dugo priželjkivana umjetnost pronalaženja; mogla bi biti i više od nje. Tko se u svakom času vlada po njenim zakonima, ne može sumnjati u mogućnost da promatranjem sebe pronađe nju samu.