Novosti

O Gradu Borka Vukosava

Osvrt na fotomonografiju Grad autora Borka Vukosava objavljene u OV izdavaštvu u Zagrebu, 2018. piše Boris Greiner.

Odmah na početku treba reći kako se u ovom slučaj riječ grad ne odnosi na relativno veliko i stalno urbano naselje u kojem većina populacije živi od industrije, trgovine i servisnih djelatnosti, za razliku od sela gdje je većina ekonomskih aktivnosti zasnovana oko poljoprivrede, nego se misli na Dubrovnik, kojeg njegovi stanovnici s ponosom nazivaju Grad, pri čemu se kratko “a” pretvara u dugouzlazno “o”. Taj se Grad relativno često pojavljuje kao sadržaj fotografskih knjiga ili serija, primjerice Maračićevo Uhođenje sunca, Brsalje Ane Opalić i tako dalje. No, dočim su kod njih oboje, a i kod većine ostalih, u fokusu poneki od toponimskih označitelja, kod Vukosava se tek po uvodnoj fotografiji Srđa može pretpostaviti kako su i ostale snimljene u podnožju.

 

42910593_10155812940548148_1383432171749900288_o

Fotoknjiga Grad autora Borka Vukosava / snimio: Denis Butorac

 

S druge strane, za razliku od Cvjetanovićeve istoimene fotomonografije koja precizno kadrirajući pojedine urbane detalje plastično oblikuje društveno tkivo u njegovim brojnim nijansama, kod Vukosava se grad pojavljuje uglavnom u primisli, znamo da je tu negdje u blizini, iako ga na fotografijama uglavnom nema, kao što se niti u nazivu izrijekom ne spominje njegov identitet. Ukoliko se slažemo da Dubrovnik simboliziraju zidine, onda su ove fotografije snimljene ispod, odnosno izvan zidina, tu je brdo, tu je more, ali ima i dosta livada i šuma, tim je predjelima, za mirnijih vremena, zacijelo znala projahati mlada kneginja, dok su sa zidina na njenu sigurnost pazili strijelci. Na ovim fotografijama nema zidina, ali predjeli su isti, tim je putanjama nekoliko stoljeća kasnije tumarao i mladi Borko. Kao što dječaci i inače često tumaraju s druge strane kuća, u dvorištima, idu iza garaža i osvajaju polunaseljena područja, gdje se periferija već pomalo gubi u šumarcima. O gubljenju u šumi, međutim, nema niti govora, svi putevi vode na obalu, ponekad je to litica s crnim oblacima iznad horizonta, a drugi put sadržajem već osvojena situacija što u ljetnim mjesecima zacijelo postaje poprilično napučena. U svom sadašnjem prolasku nekadašnjim putanjama Vukosav nekadašnjem dječaku prepušta izbor sadržaja, no, tim se izborom sada služi kao fotograf. Njegovu je fotografsku akciju moguće nazvati i ‘povratničkom’, zato što je u međuvremenu petnaestak godina živio u Zagrebu, stoga je i logično da je bitnu ulogu u odabiru motiva igralo prepoznavanje. Ono karakteristično, koje smo svi osjetili kad bi se nakon nešto dužeg perioda vratili tamo gdje smo proveli mnogo vremena. Borkova je akcija usporediva i s onom Ivana Posavca, kad se kao student fotografije, s aparatom u ruci, također nakon petnaestak godina vratio u rodno dvorište i napravio svoju prvu autorsku seriju pod imenom Trnje, 1971. Borko više nije student, imao je već autorskih serija, ali ovo mu je prva knjiga, no koja je, baš kao i Ivanova serija, definirana lokacijom, preciznije urbanitetom. U trenutku snimanja približne su dobi, a zajednički im je i taj neobičan doživljaj “povratništva”, u ovom slučaju pojačan i činjenicom fotografska posla – sve ono poznato, zahvaljujući pogledu kroz zuher, i u profesionalnom je smislu postalo aktivno. Dapače, obojica su na teren i izašli s tom namjerom – da na ovaj način, koristeći netom osvojeni umjetnički alat, vrate ili sačuvaju jedan dio djetinjstva. Međutim, pokazalo se da Posavčeva osobna akcija u sebi reflektira i elemente šireg društvenog konteksta, u vremenskom smislu postajući suptilan portret socijalističkih sedamdesetih, dočim u prostornom, suncem obasjani novoizgrađeni neboderi nasuprot maglovitom dvorištu, simbolično povlače jasnu granicu između centra i periferije. Vukosav sada kao da izvrće tu platformu tako što na planu šireg društvenog konteksta, identificirana nazivom knjige, dakle, uključujući značenje što ga ima Dubrovnik, izabire osobne motive, čime zapravo predlaže mogućnosti opstanka. Kako u prostornom smislu – izvan zidina, tako i u vremenskom – izvan sezone. Uzimajući pedesetak godina kao vremenski okvir, stvari su se očito podosta izmijenile. Gledajući odozdo, iz maglovita Trnja 1971., te su se obasjane, modernističke plohe doimale poput ukazanja budućnosti, kao svjetlo na kraju tunela, svakako nešto prema čemu se isplati krenuti. Danas se bježi na drugu stranu, što dalje od tih, reflektorima osvjetljenih, poligona ponude i potražnje.

Screen Shot 2018-10-04 at 21.35.36

Tvrda uveza, pojačana “slijepim” tiskom na naslovnici, bez obzira na relativno mali format, za knjigu bi se moglo reći da je bogato opremljena. Sitna se neobičnost pojavljuje u činjenici da je naziv na hrvatskom jeziku, a kratak popratni tekst na engleskom. Što se može protumačiti i kao lokalpatriotistička autoironija, aludirajući na činjenicu da dubrovčani podrazumijevaju kako cijeli svijet zna da kad se kaže Grad, da se misli na Dubrovnik. Prijelom se pomalo odmiče od klasična fotomonografska standarda – fotografije su različita formata, ponekad idu preko duplerice, a nekad se nalaze tek u uglu pojedine stranice. Dapače, neke su stranice prazne, prijelom se očito razvijao u suradnji s autorom, zato što različiti razmještaj i veličina fotografija, pa i te prazne stranice odgovor nemaju u njihovu sadržaju, niti u činjenici da bi jedne bile veće zato što su važnije, nego u autorovu prešućenu narativu, prazne bi stranice mogle sugerirati prolazak od jedne do druge točke, kao što su prazne stranice, primjerice, u knjizi Gorana Trbuljaka Slogan, motto, izjave & plakati sugerirale godine u kojima nije imao izložbenu djelatnost.

Screen Shot 2018-10-04 at 21.38.35

Što se pak tiče veličine fotografija, njihove dimenzije kao da se nalaze u službi određivanja distance, postavljanja očišta s obzirom na prizor, ili, preciznije, naglašeno postavljanje gledatelja ili čitatelja u poziciju gdje se u trenutku snimanja nalazi i autor, koji time zapravo postavlja simulaciju konteksta u kojem je taj prizor u orginalnu sjećanju ostao zapamćen. I tek ako ih prihvatimo kao takve, tek tada poneki povećani kadar može označavati i važnost koju ta pozicija i taj prizor imaju u memoriji. No, ipak, ne u smislu da su mu neke lokacije draže ili važnije od drugih, nego je ponajprije u pitanju odgovornost spram pojedina prizora, kadriranje je u službi doživljaja ambijenta. Nemoguće je znati što se sve u međuvremenu promijenilo, je li neki puteljak zarastao u grmlje ili se nešto raščistilo, kao što ne možemo znati jesu li te drvene stolice oduvijek obrasle korovom, ili, s druge strane, da li je ta zgrada, za koju naslućujemo da se radi o hotelu u zimskom periodu, je li ona možda u međuvremenu izrasla na Borkovoj nekadašnjoj putanji?… Nagovoreni prolaskom, zaključujemo da jest, pa niti tog bazena ranije nije bilo ovdje, za razliku od golf terena i betonskih stolova za stolni tenis, koji su tamo oduvijek. Kao što je i malonogometno igralište oduvijek na raspolaganju upravo ovom dječaku s loptom pod rukom, dječaku čije se lice mijenja, ali njegova je pozicija vječna. Kao što nam se čini da bi taj kadar na dio zgrade i dio parkirališta mogao biti upravo onaj u kojem je dječak Borko izlazio iz kuće s loptom u ruci i izlazio na teren.

 

Screen Shot 2018-10-04 at 21.36.31

 

Na nekoj drugoj razini gledanja, ukoliko prazne stranice doživimo kao razmak između pojedinih poglavlja, prepoznat ćemo i dimenziju, koja iako proizašla iz osnovna koncepta ponovna prolaženja istim putevima, identificira i današnje okolnosti. To se odnosi na “poglavlje” koje prikazuje prilično devastirane interijere, očito odavno napuštene prostore nekog hotela ili slično. Na njih se nadovezuju također prizori interijera, koji također ovoga trena nije u funkciji, ali njegova uređenost, pa čak i određeni neukus koji ih je uredio i koji odiše klasičnom hotelskom hladnoćom – betonski stupovi i uglačani podovi ukrašeni okruglim bijelim pitarima u kojima raste uobičajeno administrativno zelenilo – što u zajedništvu precizno ilustrira kontrast turističke sadašnjosti. Kuda god kreneš, na iste ćeš nelogičnosti nabasati.

 

42981061_10155812940123148_7912876454264700928_o

Promocija knjige Grad u Muzeju suvremene umjetnosti / Snimio Denis Butorac

 

Konceptualne okosnice predstavljanja Borkova Grada u potpunosti postajemo svjesni na samom kraju knjige – putovanje započeto pogledom na Srđ, završava pogledom na Otrant. Sinje more, tamni oblaci i bijela pruga iznad horizonta. Iz čega proizlazi da prva i zadnja fotografija doslovno zaokružuju prostor njegova interesa, jednako na osobnom planu, od kojeg je i krenuo, kao i na onom lokacijskom, gdje sadržaj knjige između Srđa i pučine, doduše iz specifična ugla, ne pokazujući ga, no upravo zahvaljujući insajderstvu, odnosno sadržajnim dokazima što potkrijepljuju to insajderstvo, uspijeva portretirati okolnosti dotična Grada. Pa čak i okolnosti u širem smislu, budući da brdo, nebo i more ne definiraju tek Mediteran, nego sugeriraju elementarnu, arhetipsku situaciju. U okviru ili zahvaljujući kojoj je taj Grad i nastao. Odnosno situaciju u kojoj je i Borko odrastao.