Novosti

O Miljenku Horvatu u Gorgoni

Osvrt Nevenke Šarčević uz izložbu Miljenka Horvata održanu u fotogaleriji Lang.

 

Horvat-Skagen-1963

Miljenko Horvat, Skagen 1963.


Horvat i Gorgona

Osim što su brojna putovanja i život u inozemstvu otvorili Miljenku Horvatu mogućnost za širenje horizonata, bili su i prilika da snimi fotografije u kojima prepoznajemo njegovu povezanost s Gorgonom. Za izložbu fotografija, programski savjetnik fotogalerije Lang u Samoboru Želimir Koščević odabrao je tridesetak fotografija iz privatne kolekcije Marinka Sudca nastalih u šezdesetim i sedamdesetim godinama.

Prije četrdeset godina u tekstu kataloga retrospektivne izložbe Gorgona, održane u ožujku 1977. godine za izložbe koje je organizirala grupa Gorgona u Salonu G između 1961. i 1963. godine, Nena Dimitrijević je zapisala kako su one bile „najjavniji i po svom karakteru najmanje gorgonski oblik djelovanja“. Zašto je tako objašnjava i činjenica da izložbe održavane u Salonu G nisu bile (jedini) oblik u kojemu je grupa izrazila svoju prisutnost u našoj umjetnosti. Štoviše, Gorgoninu jedinstvenu prisutnost nisu uopće obilježile izložbe nego različiti oblici umjetničkoga komuniciranja kroz koje su osmišljavani koncepti i projekti. Naime, kao grupacija slikara, kipara, arhitekata, povjesničara umjetnosti ujedinjenih u zajedničkoj duhovnoj ideologiji, Gorgona se povremeno sastajala (od 1959. do 1966. godine) i družeći se raspravljala o umjetnosti, književnosti, filozofiji. Svojevremeno je bila poznata uskomu kulturnom krugu ljudi. K tomu, kao neprogramatska, dakle manifestno nenametljiva i neformalna grupa, bila je fokusirana na teme „apsurda“ ljudske egzistencije, svjesna prisutnosti „praznine“ i sklona nihilizmu i ironiji. Treba ovdje istaknuti kako danas izložbe ipak čine vrijedan oblik predstavljanja značenja Gorgone. Jednako je tako i izložba Miljenka Horvata u fotogaleriji Lang, održana u ožujku, pokazala koliko je na njegov fotografski izraz imala utjecaj korespondencija s Gorgonom.

Djela pripadnika Gorgone (slikari Julije Knifer, Josip Vaništa, Đuro Seder i Marijan Jevšovar; kipar Ivan Kožarić; arhitekt Miljenko Horvat, te povjesničari i kritičari umjetnosti Dimitrije Bašičević Mangelos, Matko Meštrović i Radoslav Putar) odražavala su i ilustrirala misaone preokupacije autora, a označila su odmak od tradicionalnoga koncepta umjetnosti – poput, primjerice, gorgonaških sastanaka i razgovora koje je grupa smatrala umjetničkom formom.
Gorgona nije bila fokusirana na konkretne ciljeve i nije imala manifestni program pa je stoga samo njezino postojanje čini važnijom od umjetničkoga djelovanja. U odnosu na neinovativnu izložbenu djelatnost, Gorgonin je antičasopis označio jedinstvenu formu umjetničkoga izražavanja u našoj likovnoj umjetnosti. Treba istaknuti kako je izdavanje antičasopisa Gorgona preteča knjige kao umjetničkoga djela, a svaki je od 11 izdanih brojeva Gorgone funkcionirao kao samostalno umjetničko djelo. Časopis Gorgona nudio je mogućnost ostvarenja umjetničke suradnje i komunikacije s autorima u inozemstvu, a bio je (između ostaloga i) autorska prezentacija njihova poimanja umjetničkoga djela.

Svojim se stvaralaštvom Miljenko Horvat, poput drugih pripadnika ove protokonceptualne grupe, iskazao kao iznimna osobnost. Gorgoni se pridružio kao najmlađi član grupe, na studiju arhitekture u svojemu stvaralačkom formiranju obilježenom prvim apstraktnim crtežima, i demonstraturom kod profesora Josipa Vanište koji je na Arhitektonskome fakultetu držao kolegij Crtanje. Upravo ga je Josip Vaništa upoznao s članovima grupe Gorgona, u kojoj je Horvat prisutan sve do godine 1962./1963. kada odlazi iz Zagreba u Pariz gdje je radio kao arhitekt. Iz Pariza se 1966. godine preselio i živio u Montrealu, u Kanadi.

Fotografije izložene u samoborskoj fotogaleriji Lang nastale su na Horvatovim putovanjima šezdesetih i sedamdesetih godina, a sadrže motive prirodnih pejzaža i gradskih prostora Francuske (Pariz, Chinon, Îles d’Aran, Tours), Danske (Skagen), Belgije (Ostend), Nizozemske (Scheveningen), Irske (Aranski otoci)… Budući da se njihova datacija odnosi na 1962.,1963., 1964. te 1965. godinu, kada je Miljenko Horvat bio u korespondenciji s Gorgonom, na izložbi su bile označene mjestom i istoimenim pridjevom, odnosno nazvane su Gorgonski pejsaž ili Gorgonski ambijent. One koje su očigledno snimljene u New Yorku, naslovljene su prema mjestu nastanka i to 1970., 1973. i 1977. godine. Među njima bile su izložene i fotografije kojima je nepoznata lokacija i godina, a s prikazima svakodnevnih motiva poput bačvi pred fasadom koju prekrivaju drvene rolete, a koje su imenovane Bez naziva.

 

MHorvat-ostende 1963

Miljenko Horvat, Ostende 1963.

 

Horvatova fotografija u antičasopisu Gorgona 7

Za vrijeme “aktivnoga postojanja” Gorgone Miljenko Horvat nije uvijek mogao biti fizički prisutan u Zagrebu. Odlazak u Pariz značio je nemogućnost druženja s ostalim članovima, no u stvari nije došlo do stvarnoga prekida kontakata i njegove odsutnosti u “životu” ove grupe duhovnih pretenzija. Održavao je uspostavljen kontakt s pojedinim članovima, dopisivao se s Josipom Vaništom i Julijom Kniferom. Horvatova putovanja na izvjestan su način utjecala na njegovu prisutnost u Gorgoni, i to u mediju fotografije. Jednu od amblematskih fotografija izloženu u samoborskoj fotogaleriji Lang snimio je 1963. godine kada je posjetio Skagen na sjeveru Danske. Fotografija prikazuje morsku obalu, prizor šljunčane plaže na kojemu nema ljudi i u čijemu je prednjem planu s desne strane mrtav galeb, a u pozadini svjetionik.

Dva fotografska povećanja iste fotografije, jedno oštrije i drugo malo mutnije, pokazao je Vaništi koji je o tome događaju pisao u Zapisima o Miljenku Horvatu, objavljenima u katalogu retrospektivne izložbe Traganja priređene u Muzeju suvremene umjetnosti 2012. godine. Vaništa je zapisao da je potaknut pričom iz književnih novina, Miljenko Horvat otputovao u Skagen u ljeto 1963. godine. Vrativši se u Zagreb, i davši mu na uvid fotografije „u ruke“, Vaništa ih je odlučno namijenio za slikovni prilog antičasopisa Gorgona 7, 1965. Nena Dimitrijević u tekstu kataloga spomenute retrospektivne Gorgonine izložbe uočila je kako je ovaj sedmi broj jedinstven jer jedini nije bio tiskan, budući da su u svaku publikaciju umetnute po dvije fotografije. Fotografije su se referirale na tekst srpskoga književnika Miloša Crnjanskoga, konkretnije na ulomak iz njegovih Emabahada, koji je Vaništa prepričao pročitavši ga iz književnih novina tijekom jednoga od gorgonaških druženja. Objavljene tek 1983. godine Embahade su zbir tekstova iz zaostavštine Miloša Crnjanskoga i tekstova koje je objavljivao u periodici. Pripadaju vremenu između 1928. i 1945. godine kada je Crnjanski bio u izaslanstvu u Berlinu, Rimu i Londonu koje u Embahadama i opisuje. Leonida je Kovač istraživala (Kovač, 2013.) o kojemu je tekstu Miloša Crnjanskoga riječ i ustanovila kako ulomak iz poglavlja „Švedski teatar“ donekle odgovara onomu što je Vaništa prepričao Miljenku Horvatu.

I druge fotografije iz toga razdoblja pokazuju kako su Horvata privlačili često neobični, dijelom i vizualno neprivlačni prizori prostora, najčešće na rubu turističke pažnje, većini putnika nezanimljivih i neatraktivnih dijelova gradova u kojima nema prolaznika. Čini se primjerenim obratiti pozornost i na fotografiju koja je činila sadržaj još jednoga Gorgonina antičasopisa – Vaništinu fotografiju. Prikaz neutralnoga i neatraktivnoga zagrebačkog izloga sadrži prvi broj antičasopisa Gorgone koji je on oblikovao. Na svakoj od postojećih 9 stranica tiskan je fotografski prikaz drvene konstrukcije: jedne vertikalno postavljene daske na kojoj su četiri horizontalne. Taj je zagrebački izlog Josip Vaništa uočio šetajući pored trgovine rabljenom robom u Vlaškoj ulici. Iako se Vaništa nije bavio likovnim aspektom prizora, njega je zanimala anonimnost, prisutnost duhovne „praznine“ ili njene odsutnosti pa i nelogičnost u naizgled logičnom, zamjetno je kako su obojica prepoznali navedeno u prostoru ulice. Miljenka je Horvata izrazito privlačila ulica, likovnost uličnoga prostora što se uočava na fotografijama prizora prostora pariških ulica, a zorno predočuju i (detalji) – prikazi uličnih izloga s obućom, ili primjerice poslaganim stolcima ispred pariške kavane. Ipak, vizualni elementi, motivi uličnoga prostora nisu presudni u povezivanju dvojice autora unutar konteksta Gorgone, nego karakterističan gorgonaški duh.

Uočljivo je kako fotografije koje je snimao šezdesetih i sedamdesetih godina posjeduju sadržajne elemente važne za čitav Horvatov fotografski opus, a koji se mogu povezati znakovitom enigmatičnom atmosferom opisanoga prizora s mrtvim galebom na pješčanome sprudu snimljenom u Skagenu. Osim što se bavio sam fotografijom, zahvaljujući kojoj je obilježio svoju prisutnost u Gorgoni, Horvatov interes za fotografiju dokazuje i vrijedna zbirka fotografija koju je skupljao sa svojom suprugom Lucijom i predstavio na izložbi 1984. godine u Montrealu.
Miljenko je Horvat kao vrlo radoznala osoba imao širok raspon izražavanja. Bio je arhitekt, ali je i slikao. Pisao je poeziju. Zanimao se za filmsku umjetnost. Od početaka na studiju arhitekture stvarao je u različitim likovnim medijima: crtao je, izrađivao kolaže od različitih otpadnih materijala, a kasnije je u sedamdesetima razrađivao fotodekolaže intenzivno radeći na njima između 1972. i 1974. godine. U New Yorku sedamdesetih godina fotografirao je i ulične grafite, a živeći i radeći u Kanadi, razvijao je vizualni izraz baveći se računalnom umjetnošću (rezultat su toga bavljenja Prirodne geometrije). Međutim, za Miljenka je Horvata znakovito što je fotografija ipak bila njegova trajna i važna preokupacija. Na snimkama danas uočavamo njegov vlastiti put kojim se radoznalo kretao zapažajući i snimajući prirodu – motive koji su ga inspirirali. Ipak, treba istaknuti i kako je njegov izraz odredila pripadnost gorgonaškomu duhu. O tome svjedoče fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih godina među čijim naizgled neatraktivnim vizurama gradova i ulica počiva osobit interes za prostor i mjesto čije je značenje nemoguće u potpunosti razumjeti.

 

Horvat-Paris1964

Miljenko Horvat, Paris 1964.

 

Referentna literatura:

Nena Dimitrijević, (1977.), Gorgona,Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, (10.3. – 3.4.1977.)
Ljiljana Kolešnik, (2010.), Gorgona, 676- 681 u Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2010.
Miljenko Horvat: Traganja, (2012.)katalog izložbe, (ur.) Radmila Iva Janković, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2012.
Leonida Kovač, (2013.), Slika što ostaje, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 37/2013. (211-216)