Novosti

Otkrivanje značenjskih slojeva

O izložbi Slavena Tolja pod nazivom Daljina, održanoj u Galeriji Greta (30. 4. – 5. 5. 2018.), piše Sandra Križić Roban.

 

_FOT1933

Slaven Tolj: Daljina / fotografija: Jurana Hraste

 

Nevelika, lišena velike priče, skromna u izvedbi te istodobno ispunjena brojnim značenjskim slojevima, kako to i priliči umjetniku, izložba Slavena Tolja u zagrebačkoj galeriji Greta jednostavno je nazvana Daljina. Četiri fotografije postavljene su u dva para, povezane običnom smeđom ljepljivom trakom, razapete na dvije razine i udaljene onoliko koliko je to omogućila površina zida. Ili je riječ tek o obojanu tragu na zidu? No više od materijala od kojeg je izvedena smećkasta linija važno je što ona povezuje. Dva kraja, dva svijeta, ono današnje i ono prošlo, koje je istovremeno i sadašnje.

Motiv je običan i svakodnevan – pod sastavljen od ploča sitnolomljenih kamenih dijelova, bezličan i vjerojatno idealan za održavanje; s druge strane opterećujuć ukoliko na njega “sjedaju” zidovi s umjetničkim sadržajem. U galeriji Greta osobita je verzija takve podne obloge, naporna i nekomunikativna za mnoge održane izložbe. No na podove se čovjek navikne, usvoji njihov brbljav uzorak jer ionako je jedino važno da izdrže ono što nose. A Toljevi podovi nose mnogo toga: odluke koje je trebalo donijeti, susrete, rastanke, vraćanja i odlaske, kontinuirane borbe za pravo na stav, mišljenje i slobodu umjetničkog izražavanja. Ili je stvar mnogo osobnija? Teško je nešto zaključiti, jer kao i dosad, umjetnik malo “daje” od sebe. Minimalnim izrazom suočava nas sa svojom stvarnošću, vjerojatno i podijeljenošću, dok se kreće po trasi čiju ravnu liniju, kako se čini, ne mogu ozbiljnije ugroziti aktualne napetosti, društvene, političke, ekonomske i sve ostale promjene s kojima se svakodnevno suočavamo.

 

_FOT1962

Slaven Tolj: Daljina / fotografija: Jurana Hraste

 

Toljev je umjetnički rad utemeljen u životnom iskustvu, svjedoči o izdržljivosti koju i u ovoj fotografskoj instalaciji uvjetuje kretanje tijela kroz prostor (stvarno, misaono, simboličko). Njegovo je trajno stanje i sada i ovdje i tamo i tada, dok je publika prepuštena iščitavanju poruke djela. Ili tek komunicira u zajedničkom prostoru, zaposjednutom kratkotrajnom porukom na zidu o podu kojim se kreće naprijed – natrag, nikad u isto vrijeme na oba mjesta, osim možda namjerom.

 

Sandra Križić Roban, svibanj 2018.