Banalnost, no ipak sunce

O izložbi Ivana Posavca pod nazivom Popuštanje trenutku, održanoj u Galeriji Kaj (11. 5. – 2. 6. 2018.), piše Sara Simić.

 

 

1 posavec

 

Pri ulasku u Galeriju Kaj, preplavljuje nas osjećaj tišine i intime. Uskim hodnikom prolazim do prostorije u kojoj su izloženi radovi. Skrećem ulijevo i ulazim. Bjelina. Bijeli zidovi, bijeli strop, mali formati crnobijelih fotografija koje kao okamenjene točke u bjelini pokušavaju biti viđene. Budući da sam došla pred kraj radnog vremena, imala sam bjelinu za sebe. Osjećaj izoliranosti i bijega bio je vrlo snažan, čak i bez pogleda na same fotografije. Prvo što vidim su pojedinosti, detalji, banalnosti koje su uhvaćene i medijalizirane. Pitanje koje se javlja je zašto su ti detalji bitni, po čemu se izdvajaju i zašto su vrijedni bilježenja?
Gledajući cjelokupni opus Ivana Posavca, uviđam snažne trenutke prožete brojnim političkim i socijalno-ekonomskim konotacijama kao i trenutke života “malih” ljudi, njegovih prijatelja ili slučajnih prolaznika na cesti nekoga grada. Uviđam spomenike, zastave, simbole koji nam otkrivaju vrijeme i prostor stavljajući nas u okvir, kontekst.

 

2 posavec

 

Za razliku od njih, serija fotografija Popuštanje trenutku ne prikazuje veliku priču. Fotografija je velike priče “gomilala”, sakupljala, arhivirala te, često, agresivno nametala svoj sadržaj, budući da je posljednjih desetljeća sveprisutna. U svijetu dihotomije značenja i banalnosti, Posavčevi fotografski trenuci pružaju intimnost i lišenost prethodno promišljenih koncepata. Ove fotografije traže prvi, nevini pogled na usputni prizor koji tvori životni trenutak. Tako se pojavljuje prvi pogled koji nas udaljava od bremena prošlosti i značenja. Čovjek ispred zidnog sata, koji, u cijeloj seriji fotografija, jedini omogućuje vremenski kontekst, uhvaćen je u trenutku suočavanja. Suočavamo se zajedno s njim. Zajedno se odmičemo od bezvremenosti koja je dominantna u ostalim fotografijama.

 

3 posavec

 

Što je s prostorom? Prostor je, kao i vrijeme, ovdje neizbježan, ali i nebitan kontekst. Iako je svima poznat lokus začudnog prometnog znaka u jednoj prometnoj zagrebačkoj ulici, on postaje suvišan. Čak ni protagonisti fotografije za njega ne mare. Ni za zagrebačku ulicu, ni za prometni znak. Vješto ga zaobilaze, kao da to vjerojatno i rade svaki dan, gledajući u tlo.

 

4 posavec

 

Djevojka u vodi. Njezina tjelesnost učinila ju je živom. U ovoj seriji rijetko su prikazani ljudi, a kad jesu, to su sjenke, nevidljivi i neidentificirani prolaznici, protagonisti aktualne izgubljenosti. Na fotografiji djevojka je sama, glavni i jedini lik čije mokro lice zadovoljno teži k Suncu. Kao i na ostalim radovima, tekstura na ovoj fotografiji snažno dolazi do izričaja. Voda oko nje pretvara se u nabore, dok se u četiri tamne fotografije stabala, koje gutaju gledatelja i tjeraju ga na približavanje prizoru do krajnjih granica vidljivosti, otkriva novi, neobični strukturni element – zrnatost slike. Ona nije karakteristična za velike majstore, dapače, rijetki su oni koji zrnatost vole i danas, u doba sve veće dekonstrukcije medija. Uvođenje bizarnih detalja proživljene svakodnevnice u javni galerijski prostor ima notu osporavanja autoriteta. No u Posavčevom slučaju riječ je o istovremenom prihvaćanju autoriteta suvremenosti medija fotografije i prepuštanju njezinim novitetima radi mogućeg preporoda vlastitog izraza, a što je ujedno i dominantan diskurs ove serije. Crnobijela fotografija ovdje funkcionira kao oda prošlim vremenima, dok se istodobno ugrađuje kao novost u vlastiti izraz.

 

5 posavec

 

Fotografija rijetko može pobjeći od bilježenja nečeg drugog, izvanjskog, kontekstualnog. Izvan banalnosti fragmentirane stvarnosti koju je Ivan Posavec želio vizualizirati, bilježi li se još nešto? Propast fotografskog medija ili njegova novonastala banalnost radi prezasićenosti i gomilanja brojnih gigabajta beskorisnih kadrova? Čini mi se kao da ovim fotografijama protestira, ali i radi na pomirenju sebe i “novog” svijeta. Ti usputni prizori, koji gledateljeve reflekse svode na minimum, čine se kao odgovor na spomenuto sadržajno zagađenje. Stavovi i stečena znanja se odbacuju a na red dolaze čisti dojmovi u trenutku koji se bilježe automatski i brzo, kao što se i pojavljuju. No, ovdje ipak nije riječ o poduci, ispravku pogrešnih estetskih ili metodoloških usmjerenja. Rekla bih da se ovdje ništa ne pokazuje. Gledamo ono što Posavec vidi, ulazimo u intimnu misao i – promatramo. Prizor tvori životni trenutak, a on je, često, lako zaboravljiv. Možda u tom procesu bilježenja zaboravljivog dolazi do svojevrsnog čišćenja i osvješćivanja sebe, svojeg prostora i medija. Lijepo je kad banalnost postaje poezija.