Body double

Leila Mehulić

 

Gotovac je zacijelo motrio svoj odraz u ludičkoj naravi mladoga kolege koji je bliske mu poruke prenosio novim medijima. Godine 2005. Đukić je zamolio prijatelja da stane ispred njegove kamere. Foto seansa je, očekivano, preobražena u svojevrsni performans osebujnog umjetničkog para, u konačnici kojeg je nastalo 510 portreta. Pronicavi redatelj ove akcije ponio je ulogu sabirača Gotovčevih intimnih asocijacija. Usporedo s dinamičnim razgovorom o filmu, likovnosti, životu, nastajale su Gotovčeve preobrazbe u galeriju filmskih likova većih od života. Čini se da je nagovještaj ovog dijaloga bila izložba Strasti gdje je kustos riječkog MMSU-a sučelio video-portret Toma Gotovca s autoportretima Sandra Đukića, koji su se u digitalnoj formi frenetično nizali. Riječka izložba ukazala je na umjetničku srodnost njezinih protagonista. Iako poriv za isticanjem pozicije subjekta Đukiću nije uvijek bio jednako važan, jedno od ključnih poglavlja za razumijevanje njegova opusa je serija video zapisa koji su nastajali od … do … Autor je tehnikom in camera editing stvarao filmski dnevnik, kojim je nastojao predočiti stvarnost u kojoj prebiva. “Svijet umjetnosti sam uvijek doživljavao jako osobno, kao način života, više od produkcije – stvaranja proizvoda, prije kreiranje duhovnog prostora.” “Tom Gotovac me zanima kao ideja, pogled na svijet, etički princip. Njegovim dovođenjem u javni prostor, onoga što predstavlja kao kritičar sustava i znatiželjan čovjek koji ispituje granice, ja pozicioniram i vlastiti identitet.” izjavio je Gotovčev intimus, koji je novim tehnološkim postupcima nakon njega nastavio ideje Gorgone, ranog eksperimentalnog filma, Novih tendencija, nove umjetničke prakse… Tako se od 1990. i izložbe autoportreta u Gliptoteci, Đukić posvetio izlaganju samoga sebe, projektu kojemu je Tom Gotovac predao vlastiti život.

Đukićevi autoreferencijalni portreti, na kojima se model preobražava u likove preuzete iz njegove filmofilske cornucopie, zrcale Gotovčev credo – “sve je to movie”. Ješa Denegri, prijatelj njegove umjetnosti, rasvijetlio je ulogu Toma Gotovca u rađanju novih likovnih strategija. Osjetljiv i “pun kao šipak koštica” audiovizualnih senzacija prikupljenih opsesivnom konzumacijom glazbe, likovnosti, filma, Gotovac se služio fotografijom u konceptualnoj maniri desetljeće prije no što je takva praksa zaživjela i izvodio spontani performans u doba kada takvom obliku izražavanja nije dano ni ime. Takav govor u prvom licu, oblik ponašanja i aktivnosti kojim umjetnik izravno, bez umjetničkog djela kao posrednika, izražava svoje stavove i pomiče interes s umjetničkog djela na sebe i situaciju u kojoj postaje i subjekt i objekt djelovanja u svijetu umjetnosti. Gotovca je doveo do obračuna s vlastitom inhibicijom, odnosno sustavom koji se dominantno odnosi prema individualnoj slobodi. Odrastajući, Gotovac je patio zbog mucanja, posljedice posebno izraženog unutrašnjeg represivnog objekta, kojega nijedan čovjek nije lišen. Sredstvo oslobađanja bila je golotinja, iznikla iz rane fascinacije Meštrovićevim Zdencem života i primarnoga erotskoga nagona prema golim tijelima roditelja. Gotovčevo kontinuirano manipuliranje vlastitom golotinjom i seksualnošću bilo je predavanje “onoj zvjezdanoj ravnoteži koja se jedino može nazvati slobodom… Drugom, Cjelini” (de Beauvoir, 278.). Gotovac je pronicavo ustvrdio da je seks najvažniji dio umjetničkog procesa. Doista, snaga umjetničke invencije ovisi o tomu koliko je autor blizak vlastitom nesvjesnom, poligonu seksualnih odnosa. Sramežljiv i osjetljiv pojedinac, Tom Gotovac odlučuje da čim jutrom otvori oči, sagleda život kao film. Taj koncept “totalne režije” povezuje se s potrebom omnipotentne kontrole nad sudbinom, htijenjem da se život izrežira ne bi li se oteo kaosu. Gotovac kao da poručuje – čak i ako sam protagonist nevolje, ja sam je izabrao. Za razliku od svih nas koji pristajemo na karakterne laži i scenarij, Gotovac je prisvojio i ulogu scenarista, pa je prometejski izjavio: “Ja imam svoju zvijezdu.”

Novi nastavak kontrapunkta Đukić-Gotovac prikazan u Radničkoj galeriji, u kojem autor izložbe sučeljava beskompromisne portrete ostarjelog muškog lika tradicionalnim aktovima Zbirke Hanžeković, najživlja je predodžba Gotovčeva svjetonazora. Tom Gotovac, koji se usprkos građanskom podrijetlu trajno osjećao kao usamljenik s društvenog ruba, provocirao je estetske i etičke zakone svijeta u kojem je “moralno vrijedno samo ono što stvarno društvo osuđuje”. Gotovac posthumno, posredstvom živoga Đukića, i u ovoj prilici anarhično provocira kult ljepote i mladosti autoerotskom pornografijom i parodiranjem samoga sebe. “Bio je istog mišljenja kao i ja, da je u promijenjenoj društvenoj paradigmi, nakon svih tranzicijskih procesa, došlo do rekolonizacije tijela. Da se danas možda i više nego prije vodi borba za pravo na vlastito tijelo,” objasnio je Đukić. Naizgled parodoksalno, a opet u vezi s Gotovčevom sklonošću da miri suprotnosti, Đukićev kustoski i umjetnički postupak predstavlja preminulog mu prijatelja kao baštinika starih majstora i protagonista Hrvatske moderne. Konačno, njih Gotovac i spominje kao najveće uzore. Kontradiktorna pozicija lucidno je opisana Đukićevim naslovom izložbe – Body Double. Istoimeni kultni triler Briana de Palme bavi se zamjenama intiteta, dvojnošću. De Palma ne preže od retorike eksploatacijskog filma i koristi ready-made metodu uključivanja drugoga filma u vlastiti rad. Oba su pristupa bliska Gotovčevom kritičkom izjednačavanju visokog i niskog žanra, za kojim je posezao desetljeće prije posmodernističkih praksi.

Kvantitativni potencijal digitalnog medija Đukiću je omogućio snimanje brojnih fragmenata Gotovčeva tijela (body scanning), od kojih je svaki predočavao “totalitet i osobnost” modela. Metodom digitalne hiperprodukcije, autor je ostvario svoju ideju o suvremenom portretu, predodžbi karaktera koja ne počiva na jednoj slici i dojmu, već je sazdana od psiholoških metamorfoza. Ishod Đukićeva nastojanja da stvori totalni portret bila je realizacija slikovnog “arhiva” Gotovčeva tijela, koji je u stanovitom smislu odjek serije fotografija Glave nastale 1960., surogata nedostupne mu filmske forme. Fenomen arhiva gravitacijsko je polje Đukićeva opusa, zamašni dio kojeg tvori zbirka snimki nastalih tijekom dva desetljeća munjevitog kretanja Zemljom. Znatiželjan i budan art traveller materijalizirao je ideju o pojedincu čija je psiha arhiv dojmova stečenih na putovanju života. Opsesivna potreba da obujmi trenutak, da ga prisvoji kreativnim alatima i tako sačuva od nestanka, doživjela je realizaciju u skupini dva milijuna slikovnih jedinica, koje su zajedno oformile Đukićevo svjedočenje stvarnosti, totalni portret jedne egzistencije. Autorova sklonost manipuliranju percepcije, sažeta u De Palminome sloganu “Ne vjeruj svemu što vidiš,” iskazana je seljenjem materijala na područja različitih medija. Jedinice Gotovčeva totalnog portreta pretvorio je u filmsku formu koja je predočena na ekranu video objekta i u bibliofilskoj publikaciji. “Poveo sam se za idejom da ću, ako transferiram materijal u neki drugi medij, u konačnici dobiti dodatnu informaciju i novo razumjevanje samog događaja…

Za razliku od videa, kod kojeg, gledajući, osjećam izvjesnu napetost, knjige funkcioniraju introspektivno,” objašnjenje je osebujne metodološke invencije primijenjene već u projektu meteofotografskih studija oblaka. Desetljeća kretanja poljem digitalnih medija u Đukiću su izazvala trenutačan zamor i potrebu da se vrati taktilnom objektu, koji nosi tjelesnu energiju, “auru pojedinačnog”. Pored objekta, drvene kutije i videoekrana, umjetnik je izložio radove nekonvencionalne kombinirane tehnike – foto portret i monokrom izveden olovkom. Spomenuti tehnološki pristup, kontrapunkt strojnog i manualnog, predočen je prvi puta na samostalnoj izložbi u Galeriji Proširenih medija, 1989. godine. Tomu su prethodili mjeseci crtanja grafitom. U metodu izvedbe gustog crteža uputio ga je Julije Knifer, čiji ga je ciklus autoportreta u galeriji potaknuo na projekt Putovanje oko svijeta u 100 dana. Monokromi su se izvodili dugo, gradacijom poteza, od tvrdih olovaka prema mekšima. “Da bi se postigla ta vrsta crteža potrebno je stanje apsolutne koncentracije koja je istovremeno i neka vrsta transa, meditacije,” kazuje Đukić, kojemu je opsesivnost temeljna značajka radnoga pristupa. Refleksija Kniferovog meta-meandra i novoprobuđene žudnje prema opipljivom našla se na podu Radničke galerije, u formi kvadratno organiziranih čestica crnoga pigmenta. Takvo beskrajno variranje teme blisko je i metodi Toma Gotovca. Petstodeset varijacija njegova nagog tijela Sandro Đukić je odlučio izložiti uz Bukovčevu sliku mrtvog Krista, kojega je utjelovio umjetnikov mladi prijatelj Mirko Rački. Gotovac je Isusa zvao “prvim performerom”. Zbog glavne uloge u prohibiranom filmu “Plastični Isus” Gotovac je svojedobno završio na društvenoj margini. Performans Volim Zagreb kulminirao je ljubljenjem prljavoga asfalta ispred Crkve Ranjenog Isusa, u položaju svećenika pri obredu zaređenja. Akcija je kasnije posvećena Hawksovom filmu Hatari, u kojem je uprizoren lov na nosoroga, “čistu i iskrenu životinju, koja ide samo naprijed”. Gotovac je još istaknuo da riječ hatari na swahiliju znači poziv upomoć i dodao: “Ja sam usamljeni nosorog. HATARI!”.

 

(Šijan, 45. Kino Tom – Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda, Muzej savremene umetnosti, Beograd, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2012.)