Budućnost – fotografski ciklus Bojana Mrđenovića

Leila Topić o radu Bojana Mrđenovića

 

Galerija PM, HDLU Zagreb
12.9. – 18.9. 2013

Ruševine tajnovito privlače sve ljude – pisao je 1802. godine francuski publicist i diplomatFrancoise-Rene Chateaubriand objašnjavajući kako je taj osjećaj povezan s krhkošću ljudske prirode i sa skrivenom sličnošću između ruševina i kratkotrajnosti ljudskog života. „Osim toga – zapisao je Chateaubriand – tome treba pridodati misao koja tješi našu sićušnost, misao da cijeli narodi i brojni ljudi, premda ponekad vrlo slavni, ipak nisu mogli živjeti dulje od tih nekoliko dana, koliko je dano i nama, neznanim ljudima.

Ovaj je romantičar tako vjerovao da nam ruševine daju veliku moralnu poduku o vlastitoj prolaznosti, no i strahoti ljudske rušilačke moći i nebrige. Naime, spomenuti zapisi o ruševinama i prolaznosti nastali su nakon Chataubriandove šetnje revolucijom uništenim Parizom i susreta s uništenim kartuzijanskim samostanom. Tada je zaključio kako su ruševine nastale ljudskom rukom mnogo strašnije od onih nastalih protokom vremena. Te su se ruševine činile Chateaubriandu poput slika ništavila, bez obnoviteljske snage, zazorne i nelagodne poput „sijede kose na mladoj glavi“.

Izvjesna privlačna moć neuglednih i ruševnih arhitektonskih objekata, o kojoj je pisao Chateaubriand, privukla je i studenta filmskog i TV snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Bojana Mrđenovića. Njegove fotografije iz serije „Budućnost“ prikazuju napuštene i ruševne prostore trgovačkog poduzeća istoimenog naziva, osnovanog 1954. godine sa sjedištem u Pakracu. Poduzeće je, do devedesetih godina, imalo više od pedeset samoposluga u Pakracu, Lipiku i okolnim selima, no rat, poraće i tranzicijski procesi pretvorili su lokale ”Budućnosti“ u ruševine.

Mrđenović je počeo fotografirati objekte „Budućnosti“ 2008. godine. Snimateljski otponac za čitav ciklus bila je robna kuća „Budućnosti“ u središtu Pakraca, devastirani objekt koji zbog svoje zazorne arhitektonske ružnoće ne može proći nezapaženo. Valja spomenuti kako je riječ o nekadašnjoj skladnoj građevini, robnoj kući koju je u historicističkom stilu projektirao lokalni arhitekt Stjepan Golubić. Robna kuća je tijekom vremena nasilno „modernizirana“ uklanjanjem njezinog historicističkog sloja koji se u vrijeme napredne socijalističke arhitekture smatrao „malograđanskim“, da bi danas robna kuća stajala kao distopijski podsjetnik na našu arhitektonsku, odnosno gospodarsku nemoć. Mrđenović je, prolazeći gradićem, snimio je još nekoliko objekata s natpisom „Budućnost“ te ih je spremio, vjerojatno slutivši kako će se kasnije vratiti ovoj pripovijesti i pretvorit je u fotografski ciklus. Naime, i dosadašnji radovi Bojana Mrđenovića, grupirani u cikluse„Dobrodošli“ u kojem prikazuje napuštene slavonske domove, „Toranj“ u kojemu pak prikazuje krhkosti ljudskom rukom stvorenih objekata pred snagom prirode ili „Kutinska petrokemija“ u kojima prikazuje propast industrije, tematiziraju napuštene objekte. Posrijedi su fotografski ciklusi obilježeni autorovom fascinacijom razornom moći vremenskog tijeka, zapuštenom arhitekturom, odnosno mijenama forme zbog političkih, odnosno ekonomskih procesa. Nerijetko je riječ o fotografijama bez ljudske prisutnosti, o uništenima ili gotovo sasvim propalim građevinama, njihovim interijerima, memorabilijama i gotovo nevidljivim ostatcima nekadašnje ljudske prisutnosti.

U eseju iz 1911. godine naslovljenom „Ruina“ njemački sociolog Georg Simmel pojašnjava zanimljiv odnos između arhitekture i ruševina. „Arhitektura – piše Simmel – je jedina grana umjetnosti u kojoj je vidljiva borba ljudskog stvaralačkog duha i nemilosrdne prirode. Tako se u građevini uspostavlja ravnopravan odnos između ljudskog stremljenja u visine i gravitacijske sile. Međutim, ruševina dokazuje krhkost uspostavljenog odnosa te priroda pokazuje svoju zastrašujuću, rušilačku narav.“ Simmel zaključuje kako ruševina ipak nije puki trijumf prirode već trenutak tanane ravnoteže između ljudske upornosti i stvaralačkih težnji te nestajanja.

Privučen upravo trenucima ravnoteže između nekadašnje arhitektonske činjenice i praznine, a s obzirom da se često vraća na već zabilježene snimateljske lokacije, Mrđenović je odlučio dublje istražiti prošlost i sudbinu zgrada propale „Budućnosti“. Usmena predaja ga je vodila kroz gradiće i sela no nije uvijek bilo lako detektirati koja je od ruševnih zgrada pripadala „Budućnosti“. One na kojima su se još uvijek nalazili natpisi bilo je jednostavno prepoznati, no dvojbe su postojale oko objekata koji su stradali u ratu ili su u međuvremenu preuređeni. U razgovoru s lokalnim stanovnicima, dobivao je upute gdje se mogu pronaći još samoposluga „Budućnosti“. Autoru je bilo neobično važno fotografirati sve podružnice poduzeća te napraviti svojevrstan taksonomijski prikaz objekata jer – kako je sam zabilježio – „Na malom lokalnom primjeru, ove fotografije predstavljaju metaforu svih tranzicija u kojima se kao društvo trenutno nalazimo. Kroz povijest smo trpjeli mnoge mijene sustava koji su jedni druge nasilno potiskivali. Rezultat tih konstantnih turbulencija je da na kraju ostajemo oslabljeni, dezorijentirani, marginalizirani.

Fotografije „Budućnosti“ snimljene su tehničkom kamerom velikog formata, zgrade su prikazane u totalu i iz čvrstog očišta, s paralelnim vertikalama bez snimanih detalja i bez ikakvih formalnih intervencija u fotografiji. Mrđenović je očito smatrao kako ih valja prikazati neutralno, realistički, kao činjenicu, kao dokument što prikazuje civilizacijske mijene. K tomu, promatrajući objekte propale „Budućnosti“ primjećujemo kako su sve zgrade, premda različite, paradoksalno iste. Upravo ta kvaliteta njihove sličnosti, naglašena je Mrđenovićevim jednakim tretmanom svakog objekta bez obzira na njegovu morfološku različitost. Pojedini likovni kritičari usporedili su Mrđenovićev ciklus s istoimenim ciklusom fotografija Darka Bavoljaka no potonja serija fotografija je nastala nakon ratnih razaranja 1992. godine i tematizira isključivo tipografiju poduzeća „Budućnost“ računajući na učinke sraza između moćnog i obećavajućeg imena propale tvrtke i crno-bijelih fotografija segmenata ratom uništene zgrade. Naravno, i kod Mrđenovića je važna jezična igra, odnosno ironija upisana u nju, no ona nije i presudan element jer, na koncu, seriju čine i fotografije na kojima nema sačuvanih natpisa. Stoga valja zaključiti da Mrđenović ne tematizira isključivo ratna uništavanja već složene ekonomsko društvene odnose, u kojima je rat samo jedan od čimbenika.

Nakon što je 1830. godine, u Londonu, završio svoje arhitektonsko remek djelo „ Bank of England“,Sir John Soane naručio je od od slikara Josepha Gandyja seriju slika koja prikazuje spomenutu banku kao antičku ruinu te pokrenuo slikarsku modu slikanja postojećih građevina kao antičkih ruina. I Hitlerov je arhitekt Albert Speer maštao o gradu koji će nakon tisućljetnog aktivnog života, izgledati kao grad-ruševina koji nalikuje antičkim ruinama koje su toliko fascinirale Hitlera. Zaista, ruševine iz povijesti umjetnosti ili nedavne prošlosti bile su povezivane s kroćenjem ljudske taštine ili nezdravim imperijalnim snovima no današnje ruševine su, na neki neobičan i bizaran način, kako otkriva Mrđenovićeva kamera – povezane s budućnošću. K tomu, i nakon nekoliko stoljeća naše fascinacije s ruinama, od renesanse na ovamo, valja primijetiti kako ruševine nisu izašle iz vizualne mode. Dakako, suvremene ruševine su nerijetko industrijskog porijekla odnosno riječ je o prikazima nekadašnjih građevina namijenjenih slobodnom vremenu ili potrošnji poput kinematografskih dvorana ili napuštenih robnih kuća. Na prostorima Jugoslavije osobitu su popularnost stekli ruševni, odnosno zapušteni modernistički spomenici NOB-a. Njihovu svojevrsnu renesansu započeo jeDavid Maljković s video trilogijom „Scenes for the New heritage“ a na neki način zaključila je serija fotografija iz 2012. belgijskog fotografa Jana Kampenaersa čije su fotografije modernističko-futurističkih spomenika NOB-a postale tema coffee table knjige. Uz to, modernistička arhitektura je bila uporna u prisvajanju budućnosti te se čini da je Vladimir Nabokov, kada je rekao kako budućnost nije ništa drugo već zastarjelost u obrnutom smjeru, bio u pravu, barem kada je riječ o ruinama modernističke arhitekture.

No, u čemu je tajna naše trajne fasciniranosti ruševinama? Od renesanse do danas, reprezentacije ruine predstavljaju izgubljeno znanje, najsnažniji memento mori, podsjećaju nas na vlastitu prolaznost, neumitnost tijeka vremena ili nadmoć prirode. Međutim, u slučaju Mrđenovićevih fotografskih ciklusa, one otkrivaju još nešto: fotografije poput ciklusa „Budućnost“ ili„Dobrodošli“ pokazuju svojevrsnu sklonost melankoliji, sklonost često izopćenu iz suvremenih umjetničkih praksi. Svi ti prikazi napuštenih robnih kuća i u šikaru zaraslih dućana predstavljaju melankoličan, postapokaliptičan svijet u kojima prisjećanje više nije moguće, a vječnost, koju implicira fotografija, nadaje se isključivo kao uništena budućnost.