I još jedanput o Vivian Maier ili može li umjetnost govoriti o životu?

Martina Bratić

 

Ozračje senzacionalizma u medijskome prostoru nerijetko za svoju krajnju posljedicu ima isprazan, suvišan pa i teško upotrebljiv skup informacija i ideja, koncepata i  zamisli. Takva atmosfera postaje žarištem brojnih polemika i prijepora, također nerijetko neupotrebljivih i uglavnom okrenutih širemu društvenom presjeku. Ovisno o svojemu zemljopisnom nacrtu, odnosno o veličini i utjecaju prostora nad kojim takvo jedno kakofonično čvorište eksplodira, generirat će teško sagledive rasprave, a u svojemu će uvlačećem vrtlogu stvarati amalgame različitih perspektiva, zamućujući granice između stručnog i nestručnog, između važnog i nevažnog, između dalekovidnog i eksperimentalnog. Pa ipak, što s ovakvim tipom jalove mitologizacije koja za svoju plastelinsku masu ima neizmjerno vrijednu materiju? Koja je stvorila čudovište, a pri tome dobrim dijelom zanemarila uistinu fascinantan predmet svojega bavljenja?

 

Vivian-Maier-1

 

Tako bi se ukratko mogao konturirati medijski hype nastao oko imena Vivian Maier; oko njezina života i načina življenja, s fokusom mnogo manje usmjerenim prema njezinoj umjetnosti i uzročno-posljedičnim vezama njezina autorskog iskaza i svakodnevice bivanja. A upravo je stanovito bivanje, čini se, obilježilo taj isti život i zacrtalo sudbinu ove umjetnice na dva kolosijeka – javni i tajni, zatvoreni i intimni. Procjep između ovih dviju sfera ujedno je otvorio i mogućnosti za krajnje frenzičan skup interpretacija i nastojanja da priča o životu, osjenčana najljepljivijim od neizbježnih atributa medijske pompe, poput misterioznog, ekscentričnog, usamljeničkog ili mračnog – bude onaj stijeg koji će se vioriti u ime internacionalne pomame koju je izazvalo ime Vivian Maier.

U pokušaju objedinjavanja najvažnijih impulsa i zaključaka o ovoj slučajno otkrivenoj umjetničkoj figuri najbolje će poslužiti analiza današnjega trenutka, u kojemu Vivian Maier i njezin misteriozni životni put, kao i atmosfera stvorena oko pronalaska i distribucije njezina rada, tvore potku zanimanja i promišljanja o njezinu radu. Ovaj kolektivni projekt rezultirao je s nekoliko knjiga, filmova i znatnim brojem međunarodnih izložbi pa ipak nije, kako se čini, uspio nadići vlastito prokletstvo senzacionalističke dramaturgije.

 

Vivian-Maier-2

 

Početnu točku napukline koja se ekstremnom brzinom proširila sferom interneta (u okviru koje je, zanimljivo, priča o Maier i začeta) i drugih medijskih kanala započeo je stanoviti John Maloof, amaterski fotograf i veliki zaljubljenik u sajmove starina, a u čijemu je središtu zanimanja u trenutku susreta s ostavštinom fotografkinje bilo istraživanje povijesti pojedinih oblasti grada Chicaga. S takvom je namjerom John Maloof nenamjerno došao u doticaj i s mastodontskom metalnom zapreminom jednoga života. Onoga Vivian Maier. Osim Maloofa, dijelova ostavštine domoglo se još dvoje pojedinaca, no s mnogo manjim udjelom u ovoj glasnoj medijskoj pompi i njezinim reperkusijama, u kojoj je čitavoj priči ‘kumovalo’ bespuće interneta i suvremeni načini plasiranja i upravljanja informacijama.

Od trenutka pokretanja internetske platforme na kojoj je John Maloof objavljivao pronađeno blago, ime Vivian Maier postupno je sebi nalazilo prostora, s vrhuncem u 2013. godini kad se Maloof prometnuo i u filmskoga redatelja, predstavivši svoj projekt pronalaženja i saznavanja – koji zajednički potpisuje s Charliejem Siskelom – nazvan Finding Vivian Maier. Ovo dokumentarističko ostvarenje zapravo je ilustracija puta kojim je John Maloof nastojao doznati više o životu Vivian Maier; životu sasvim sigurno više negoli o radu, jer je rad Vivian Maier Maloofu dostupan i, razaznaje se iz filma, samoobjašnjiv i ne traži dublju ili stručniju analizu. I ukoliko zanemarimo poneke nelogičnosti i nedosljednosti u razvoju priče, taj se nedostatak pokazuje kao napuklina koja ponajviše destabilizira čitavu misiju, a posljedično i ovaj dokumentarni film. Potpomognut izvanrednim produkcijskim okvirom i ponešto tipiziranom izgradnjom iščekivanja, iznenađenja i klimaktičnosti, ovaj film ne služi kao kritički doprinos valorizaciji Maierina djela. On je više ekonomska vendeta usmjerena oglušenim institucijama, kao i iskaz nekritičke fascinacije životom (umjetnika) kao arhetipskim motivom velikih priča te čini jedan konfekcijski primjerak dokumentarističke dopadljivosti s pomno cizeliranom tektonikom, vrijednom i nominacije za Oscara. Također, potpadanje pod imperativ onoga što tvori poželjnu priču te, posljedično, intimno rovarenje pokatkada sumnjivih (ali jedinih dostupnih) kazivača dodatno su rasklimali humanost ove misije, skrećući fokus na svaki moguć sekundarni problem i generirajući nepregledno polje raspravâ, od kojih se rijetko koja ticala same Vivian Maier (a što se Maloofu gotovo kolektivno – zamjeralo).

 

Vivian-Maier-3

 

S druge strane, doprinos Johna Maloofa u iznošenju djela Vivian Maier, pa makar i u ruhu latentne samopromocije i upitne ljudske osjetljivosti, nije nikako element koji je poželjno zanemariti. Za sakupljačku je maniju, klasifikaciju i intuitivnu analizu gomile materijala okidač bila Maloofova opsesivna znatiželja i istraživački nagon, ali i nezatomljiva želja da ovaj opus ispliva na javnu scenu. Štoviše, jedini je od ukupno troje vlasnika Maierine ostavštine inzistirao na njezinoj vidljivosti, uza sve potencijalne opasnosti njegovih namjera. U konačnici, ono što dosadašnji tretman ovoga slučaja (jer je priča o Vivan Maier akumulacijom brojnih rasprava uistinu dosegla ovaj status) dokazuje i snažno potcrtava, jest činjenica inzistiranja na onome čega ima (a što je krivo), na onome čega je previše, na onome što je neiskreno, lešinarski i neopravdano lukrativno, a njezina životna priča postaje glavnim crpilištem eventualnih pokušaja letimične analize njezina djela. Na ona se pak pitanja, o radu Vivian Maier, njezinu autorstvu, umjetničkim motivima, radnim metodama i svijesti o fotografskim zakonima, o tematskome fokusu i njegovim promjenama i brojnim drugim pitanjima koja bi razmjestila odnos silnica i umjesto kroz život o umjetnosti, o životu pričala kroz umjetnost – uglavnom odgovara šutnjom. Jer iako je o umjetničkoj vrijednosti njezinih fotografija gotovo bespredmetno govoriti, ono što u cjelokupnoj sagi nasušno nedostaje jest upravo stručna analiza i valorizacija, uz ekstenzivnu kontekstualizaciju njezina razvoja kao autorice. U konačnici, oslonimo li se na ono malo primarnih izvora koje Maloof obuhvaća svojim kadrovima, a u kojima čujemo iznimno znakovite i sadržajne iskaze Vivian Maier osobno, moguće je tek naslutiti razmjere sjecištâ i mrežâ koje bi potencijalno fotografske, povijesnoumjetničarske, historiografske, feminističke, medijske pa i sociologijske strukture mogle i trebale obuhvatiti radarom vlastitih predmeta zanimanja u pokušaju sagledavanja njezina rada i mjesta u povijesti fotografije 20. stoljeća.1 Naposljetku, riječ je o fascinantnoj umjetnici izvanrednoga autorskog osjećaja za spontano, urbano i životno; o osobi snažne samosvijesti i izraženih feminističkih stavova, čija transgresija iz sfere ženske skrbi u (mušku) poziciju uličnoga fotografa amatera korespondira i s transgresijom rodne sentimentalnosti u dokumentarističku objektivnost. Vivian Maier pomiruje europsku i američku povijest fotografije sredine 20. stoljeća, kroz svoj rad razlažući brojna pitanja vlastitih životnih sredina i uvjetovanosti, kao i mnogih društvenih problema i skupina. Njezin rad, jednako tako, propituje i elemente fotografskoga izraza i metodâ te je dosljedno fokusiran na fenomene i zakone odraza, fokalnosti, sjene, kompozicije i kadra, ali i na pitanja autorske prisutnosti i komunikacije.

Sve su ovo tek smjernice kojima bi se u sveobuhvatnoj analizi rada Vivian Maier trebalo krenuti u pokušaju da se njezin rad sagleda cjelovito, kritički i stručno. Ipak, pitanje je kojim bi se to kanalima i suradnjama moglo ostvariti te je li takvo nastojanje uopće put kojim bi se danas, nekoliko godina nakon inicijalnih otkrivanja (i osvajanja) – htjelo ići? Njezin je opus, u konačnici, zaživio i svojim izložbenim životom te je predstavljen diljem Europe i SAD-a, u okviru Maloof Foundation kao većinskoga vlasnika Maierine ostavštine. Glavnina pitanja o daljnjemu razvoju ovoga projekta sada se okuplja na relaciji konzultiranja i sistematizacije građe, njezine sustavne interdisciplinarne analize i kustoskoga tretmana, ali i budućnosti institucionalne prezentacije i očuvanja. A i to su, kako se čini, pitanja koja će morati dobrano pričekati i tek možda doći na red kad se i ako senzacionalistička aura ćudljivoga životnog puta Vivian Maier raspline.

 


 

1 Prva koja je zasjekla u rad Vivian Maier s kritičko-teorijskoga aspekta jest Pamela Bannos sa Sveučilišta Northwestern u Chicagu, a čija analitička materija obuhvaća tek jedan dio umjetničine ostavštine, i to znatno manji negoli je Maloofov. Bannos je svoj doprinos dala i u dokumentarnome TV filmu The Vivian Maier Mystery, redateljice Jill Nicholls iz 2013. godine, nastalom u produkciji BBC-a.