Poslije tišine

Ana-Marija Petričević o seriji fotografija Maše Bajc “Poslije tišine”

 

Serija«Poslije tišine» je u svojoj esenciji testament vremenu, prostornosti, osjećaju, i smrtnosti. Maša Bajc u nizu fotografija predstavlja nelinearno istraživanje vlastite slobode i ideje utočišta, s potragom i pitanjem gdje su granice naše vlastite percepcije prostora i realnosti, i što ih izgrađuje. U svemu tome je stvorila radove koji egzistiraju u jednom naoko paradoksalno opipljivom, realnom, doživljajnom ali i dalekom, efemernom svijetu.

Promatrajući Mašine fotografije, teško se oteti dojmu kako postoje kao suspenzije momenata koji su na rubu pokreta, a čije se postojanje može osjetiti jer nisu samo vizualni podražaj koliko i opipljiv i zvučan. No svako dublje promatranje stvara i isprepliće također sjajan trenutak samosvijesti – tihi moment hipersenzibilnog i hiperrealnog osjećanja prostora oko sebe ali i samog sebe, osjećaj koji je istovremeno apstraktan i vrlo realan. Taj meditativni aspekt je ujedno i temelj ovih radova jer otvara prostor za utočište, prostor za istraživanje, za kontemplaciju i imaginaciju, gdje vrijeme postaje svjedok. Ali vrijeme ujedno dobiva i višestruku simboliku koja prolazi kroz dodirne točke s prirodom, smrtnošću i prolaznošću. Ovo je fenomen koji je možda najbliže opisala Susan Sontag: «…Fotografije su memento mori. Fotografirati je sudjelovati u nečijoj smrtnosti, ranjivosti, promjenljivosti. Upravo kroz izrezivanje i zamrzavanje tog trenutka sve fotografije svjedoče nemilosrdnom taljenju vremena…». Vrijeme ovdje postaje dio te smrtnosti, a smrtnost dio prirode, stvarajući i svojevrsni elementarni krug života. Priroda u Mašinim fotografijama vlada kao most između realnosti i unutarnjeg stanja, u kojem svi elementi (vode, vatre, vjetra, zemlje) simbolično predstavljaju senzorna, taktilna, ali i meditativna iskustva koja grade imaginarne prostore, mjesta za pronalazak kontemplacije u unutarnjem stanju i u trenutku tišine.

Maša je u svojim radovima zaokružila bezvremensku povezanost čovjeka s prirodom, u kojoj trenutak nakontišine postaje upravo onaj kada mi jesmo, i svijet (naš unutarnji ili vanjski) promatramo u najzornijem stanju.