Medijatizirano putovanje – užitak i askeza transcendencije

Branko Cerovac o radu  Sandra Đukića

 

Medijatizirano putovanje kao transcendencija ‘neposrednih datosti svijesti’ i naivne  art-fenomenologije ‘stvarnosti’
Đukić versus Altamira and On Kawara

Ukoliko je stvarnost stvarna, utoliko je stvarno i njeno medijsko prelamanje/posredovanje. Kvaliteta medijske slike stvarnosti jest u jačanju svijesti o nužnosti transcendiranja framea realističke ideologije. Ta kvaliteta posebice dolazi k sebi i do akribijski izdiferenciranog/razrađenog/arhivski sistematiziranog iskaza u fotografsko-novomedijskoj yoga praksi hrvatskog transmedijskog art-putnika Sandra Đukića. I to ‘kroz’ 15-godišnje razdoblje (1989. – 2004.): Dovoljno snimljenog vremena/prostora za jednu malu autorski koncipiranu retrospekciju/re-prezentaciju u monumentalnom postavu BIBLIOTEKE / ARHIVE.

Do konačne (dakle nekritičke, naivne) spoznaje kako stvar ‘stoji’ s Kantovom Ding an sich ne može se doći kroz diskurs (taboo metafizičkog presezanja preko ‘punomoći’ smrtne percepcije, razuma i diskurzivne prakse). Toliko za početak. Prvi, nevidljivi super-frame koji unosi razdor između ‘stvarnosti’ i naše percepcije/interpretacije iste. I to prije stupanja na scenu fotografije i fotografa: MEDIANAUTA KROZ DOBA SLIKE SVIJETA.

Naivni fotograf toga nije baš svjestan, lukavi, sofisticirani medianaut poput Đukića jeste itekako. On bazira vlastito medijsko ispitivanje ‘stvari’ upravo na toj svijesti, prvo se upuštajući u ‘romantičnu’ avanturu žanra samoafekcije/autoportretiranja figure Putnika kroz ‘realni’ odnosno simulirani Svijet
(Put oko svijeta u 100 dana) – uz konceptualno zavođenje ‘naivnog oka’ da se prepusti užitku u fikciji ‘neposrednog iskustva’ subjektivnog kretanja ‘kroz’ svijet stvari, arbitrarno reprezentiran cut-up selekcijom fascinantnih ‘pogleda’ i egzotičnih toposa a la Corto Maltese – na kraju Milenija (dakle, u stvari, ‘nemogući Corto’, pošto Prattov junak s povijesno-fikcionalne Malte mora stati/nestati /prestati negdje ‘36-e, zajedno s posljednjim tračkom romantike ovoga ‘povijesnog’ Svijeta!):Mannov Felix Krull (Ispovijest hohštaplera …), ‘pikarsko’ putovanje, goetheovsko putovanje, lirska kontemplacija Narcisa u pejzažnom dekoru kao medijatiziranom zrcalu duše; jedrenje, alpinizam, bonvivanski turizam, glamour Art-avan-turista, bjelosvjetskog pustolova.

Artist potom prelazi sa SIMULACRUM-Svijeta na fenomenološko ispitivanje MEDIJA DOKUMENTACIJE/PRELAMANJA RAŠČLAMBE NA FRAMEOVE IMAGES OF REALITY (1998. – 2000.). U posljednjoj fazi Putovanja (2000. – 2004.) OUROBOROS je odlučio (uspio) zagristi vlastiti rep: CYBER-MEDIANAUT se sučelio sa autoreferentnim zadatkom kompleksnog prikaza alkemijskog preobražaja vlastitog artističkog razvoja (problemske fiksacije na ‘stvar’ putem različitih medija i tehnologija) kroz sve faze, žanrove i njihove hibridne učinke na percepciju kumulativnog prizora
paralelizma/simultanosti/nesumjerljivosti jezičkih i stilsko-idiomskih ‘igara’ (WittgensteinLyotard) – koje su ipak dovedene u situaciju zajedničkog ambijentalnog kontrapunkta – interakcije: međusobne, inter-medijalne, k tome između slike/medija i subjekta percepcije/interpretacije ‘stvari’ (posjetitelji, publika).

Želja da se kao Subjekt-inicijator cijelog procesa (1989. – 2004.) sučeli s ‘rezultatom’ vlastitih opsesija/pasija/ispitivanja kao s Gesamtkunstwerk-prizorom/događajem, te da to prezentira Drugome – provocirajući na refleksiju i interakciju komuniciranja o fenomenu – rezultirala je odlukom da se ova arhivistički koncipirana  izložba  u punom rasponu razvije i postavi u odgovarajućem prostoru tipa novouređenih sala  MMSU u Rijeci.

Prvotna srodnost izoliranog foto-autoportreta s tradicijom portretnog slikarstva (od manirizma preko baroka i romantizma nadalje), uz rana novoskulptorska simulacionistička ostvarenja s kraja 80-ih (izložba Damir Babić/Sandro Đukić) postupno se briše, sve do kvalitativnog skoka pri kojemu sposobnost samog medija (digitalno arhivirane fotografije transponirane u film) da akumulira/raspodijeli bezbroj ‘sličica’ – frameova, realno sabijenih u kratki vremenski period ili međusobno spektakularno prožetih u hitroj smjeni senzacija.

 

Altamira / On Kawara / Dan Graham / Đukić

Za razliku od Kaware, zaokupljenog od ranih 60-ih egzistencijalističkom lektirom (Sartre,Mučnina) i ontologijskim pitanjima o biti i iskustvu vremena i ‘altamirskog’ jezika-izvan-vremena, ahistorijskog, neposrednog ‘govora’ slike kojom je dan produljen u golemom vremenskom razmjeru za naše iskustvo – Sandro Đukić mefistofelovski iskušava svaku ‘neposrednost’ digitalizirane, razložene slike stvarnosti, tehnički odlijepljene od ‘stvari po sebi’, u stalnom procesu – igri podvajanja, usložnjavanja, transpozicije u prostorima arbitrarnih postava. S jedne strane ontološka pitanja, a s druge pak maniristička uporaba zrcala i anamorfoze u svrhu ludičkog, ali i kritičko-subverzivnog propitivanja odnosa dokument-dokumentirano. Dokumentaristička, bibliotekarska preciznost, ali i upravo spektakularni homage drskosti i slobodi Manirizma spram ‘predmeta’ i perspektive rane renesanse. Medij, tehnološka strana odnosa, jeste zrcalo, štoviše – sustav zrcala koji potpuno prekriva/rastvara zidove Stvarnosti. Time se otvara veliki raspon intelektualnih mogućnosti recepcije: priroda medija, analitika biti i konsekvencija uporabe određenog postupka po stvarnost i njezinu sliku; stalno ispitivanje prirode obaju polova ‘slike’. Utoliko je u temeljnom procedeu i credu multimedijalnog umjetnika Sandra Đukića snažno prisutna i djelatna spoznajna dimenzija kao komponenta estetskog pristupa fenomenima i artističkim postupcima – kao i u ponajvećih uzora: Marcella Duchampa, Josepha Kosutha, Dimitrija Bašićevića Mangelosa,Gerda Richtera, On Kaware, Dana Grahama, J. Turella i inih velikana moderne i suvremene umjetnosti.
Ovom monumentalnom izložbom zaokružujemo i upotpunjujemo, ispunjavamo ciklus suradnje na Opus Magnum – od 1991. (nagrađeni Đukićev objekt s foto-autoportretom i ugrađenim displejem, tajmerom koji ‘pokazuje’ objektivno vrijeme u ‘subjektivnom’ djelu i njegovoj percepciji), preko izložbe u Malom salonu Realnost slike – slika realnosti (1999.) do aktualnog događaja.

 

RAČUNALO KAO ANAMNEZIS –  STROJ

Na graničnom području fenomenologije percepcije i pohrane data u ‘subjektivnu’ memoriju, na hipotetičkom ‘dovršetku’ metafizike subjektiviteta, Tehnike kao sudbine i Kibernetike kao ‘ekstrema’ odnosno umjetno-jezičke suštine cijelog procesa dijanoetičkog dokrajčenja Doba slike svijeta
(heideggerijanski motiv u modernom pogonu ‘destrukcije/dekonstrukcije metafizike’ koji se 60-ih ‘promeće’ u gramatologiju J. Derrida-a), u jedva razlučivoj, mješovitoj interzoni para-ontologije i para-psihologije mnemo-tehnike artificijelnog, formaliziranog i numeriranog memoriranja medijatizirane percepcije vlastitih iskustava i postupaka (prakse snimanja – dokumentiranja – arhiviranja) – zbiva se nešto poput pseudomagičnog transfera između ‘subjektivnosti’ računalnog operatera kao Artifexa-Arhivista i ‘objektivnost’ novomedijski i tehnološki prerađene ‘vlastite memorije’.

Dugotrajni visokokoncentrirani rad na keywordiranju i računalnom kodiranju ‘memorije’ – ne samo vizualne već posredno i asocijativno-afektivnih veza, relacija i svekolike imanentne supripadne psihodinamike, ‘libidinalne ekonomije’ koja brojevima – informacijama daje ‘život’, ‘značenje’, intenzitet doživljaja – rezultira efektom ‘postvarenja’ golemog kvantuma ‘subjektivnog pamćenja’ pohranjenog u izvanjštenoj, strojnoj bazi podataka. Štoviše, Operater-Arhivist stječe dojam amnezije, izvjesnog neobjašnjivog gubitka ‘subjektivnog’ pamćenja, svojevrsnog ‘primitivno- patološkog’  cyber-artističkog ‘gubitka duše’ (psihološkog fenomena inače poznatog antropolozima, etnolozima, istraživačima psihologije primitivnog čovjeka, ‘arhaične psihe’ i odgovarajuće fenomenologije animizma i šamanizma). Kao da je ‘duša’ prešla u kodiranu računalnu bazu podataka, u ustrojstvo dokumentacije, arhive, precizno strukturirane i smještene u stroj, decentrirane i dislocirane na CD-ROMove, DVDove i ostale «anorganske» organe androidske memorije rascijepljenog i multipliciranog Subjekta – čije mehaničko, elektronsko Drugo čuva u sebi i re-generira po sebi Njegove uspomene.

Čovjekoliki Android, analogno gnostičkom Antroposu, otkriva se kao ‘generičko biće’ (rani Marx,Ekonomsko – filozofski rukopisi iz 1874.!) čiji izvorni atribut jeste i TEHNIKA, ‘rad’, poiesis, praxisuniverzalne strojne asimilacije Prirode – čija struktura je šifrirana, kodirana u matricu i principe generiranja data na subatomskoj razini, na razini ‘elektrona’ –  tog novootkrivenog Carstva Ideja – čija ANAMNEZA se zbiva tek kad uključimo Kompjuter. Buđenje računala na strani objekta (Stvarnosti) postaje analogno ‘buđenju svjesnog sjećanja’ na strani subjektivnog iskustva autora projekta Arhive. Stroj postaje gotovo savršenim izvanjskim pomagalom Funesova ‘nominalističkog’ pamćenja, Borghesovim Aleph-om.

 

CUT UP-SPEKTAKL SUSRETA-U-ARHIVI

Minute se infinitezimalno dijele na frejmove, ‘usporavaju’, produljuju u sukcesiju – sinkronost slika (ovisno o mediju prezentacije snimke-događaja), a godine se komprimiraju u kaotični poredak vrtoglavo ubrzanog spektakla projekcije, ponavljanja, ‘vječnog vraćanja istog’.

Lice Snimatelja (Sebe – sama!) funkcionira u tom spektaklu kaosa kao jedini strange attractor oko kojeg vrve, približavaju se i udaljavaju, nestaju bezbrojna lica, predmeti i okoliši/situacije/prizori-iz-života, ne tek ‘društvenog’, javnog već i intimnog, ‘u-dvoje’, ali i osamljenog, SAMOG, u suroj domeni elemenata, titanske prirode ili betona, kranova, neba i nebodera (jedino Arhivistu i upućenima u njegov egzistencijalni itinerer i njegove ‘bliske susrete'; raspoznatljiva lica, tijela, prigode, ‘afere’, društvene događaje i emotivna značenja tih u sliku kodiranih ‘priča’!…).

Jedan od estetski zanimljivih ‘slučajnih susreta’ – pa i u ‘izvornom’ dada-nadrealističkom smislu! – u toj raskošno orkestriranoj i detaljima neuhvatljivo bogatoj Arhivi jeste paradoksalno sinhrona koincidencija (prividno?) apsolutno mehaničkog, strojno deteminiranog poretka objektivnog nizanja frejmova na projiciranom videu i neosporne mogućnosti ‘lirske’ naracije – recepcije – tumačenja te koreografije panoramskih slika-u-pokretu, tog movinga napučenog prepoznatljivim licima ‘s Art – scene’ kao i u Priču upletenim ‘satelitima’ u muzejima, galerijama, na festivalima, domjencima i realnim ‘žanr scenama’ diljem zemlje i inozemstva (Zagreb, Umag, Rijeka, Bjelovar, Hvar, Biševo, Abruzzo, Berlin, Düsselldorf, Koebenhaven, Lisboa … i bezbroj inih gradova i mjesta iz Đukićeve egzistencijalne-foto – video Arhive!).

Nemoguće je ne uočiti intenzitet stalne upletenosti Putnika kao subjekta/fokusa  vlastite povijesti kao i neospornu osebujnost, individuiranu i izdiferenciranu posebitost UPRAVO-TE intimne i artističke putanje, usprkos brzini koja nadilazi moć analitičke raščlambe i ‘zaustavljenog’ tumačenja viđenih/prikazanih senzacija! Kao jedan od relativno ‘upletenih’ i utoliko iniciranih u ‘tajnu’ te individualne (Autorove, Arhivistove) pripovijesti, odvažujem se na hipotezu prema kojoj u poetici i postupku Sandra Đukića – za razliku od On Kawarine ‘altamirske’ numeričke i temporalne askeze – postoji moment subjektivne pripovijesti, autoportretno-autobiografska putanja ‘osobnog značenja’ i egzistencijalne komunikacije/čitanja dokumentaristički kodiranog osobnog mithosa, vlastite doživljajne i spoznajne niti – oslobođene iz strojne baze podataka kao iz Aladinove čarobne svjetiljke.

Činjenica umjetnikova naglaska na značaju dubinskog, unutrašnjeg prodora u tehnološku kreaciju, strukturu i bit rada na – i – s novim medijima, te na čim većem stupnju perfekcije produkcije, slike i njene prezentacije – kao da vanjskim bljeskom, apolonijski sjajnom vizualnom površinom spektakla krajnje istančano, sve do dirljivo poetične stidljivosti i intraverzije – prikriva ili stavlja u drugi (nipošto ‘sekundarni’!) plan moment diskretnog, suzdržanog afektivnog sudjelovanja, implicite ‘lirske’ participacije u dokumentiranom, arhiviranom, te nama prikazanom ‘dnevniku putovanja’ u tisuće i tisuće slika.

Uostalom, nije li i Prattov junak Corto Maltese bio COOL prema vlastitim emocijama, zaljubljen, makar bilo i nesretno, u amor fati efemerilija, atmosferilija, oceana, vjetra, prolaznosti ‘povijesnih’ trenutaka-kadrova? Ekonomično ubacivanje tog znakovitog lika – metafore iz antologijskog strip-serijala majstora Huga Pratta u jedan od svojih ranih radova, otkriva tu kao uzgrednu, prividnu, ‘efemernu’ crtu senzibiliteta našeg Arhivista, ‘lišenog subjektivnih uspomena’. Ničeg se ne sjeća, OSIM slanog mora, vjetra i bjeline jedra.

LJETO, 2004.