Mjesta pobjeglih tajni

Sandra Križić Roban o seriji Neplodna tla Sandre Vitaljić

 

Zemlja u Ključu Brdovečkom smeđa je i rahla, na površini pomiješana s okruglim sivim i bijelim kamenjem. Na prvi pogled, ili ako fotografiju promatramo izdaleka, izgleda poput preorana polja na kojem su ostali nepokupljeni plodovi. U trenutku snimanja Sandra Vitaljić zastala je sasvim mirna na rubu polja, pogleda usmjerena u ono što se nalazi neposredno ispred nje. Nikakav dodatni detalj ne prodire u prizor, ništa ga ne određuje niti opisuje, tek jedna travka uz sam donji rub naslućuje uobičajene promjene koje se odvijaju zavisno od godišnjeg doba. Drugi snimak iz istoga mjesta posve je drugačiji. Gustišem u koji je zašla dominira raznovrsno raslinje, isprepletene vitice raščupanih stožastih, šatorastih “konstrukcija” koje je stvorila priroda. Osjeća se autoričina nedoumica kuda krenuti, neizvjesnost u pronalaženju izlaza s tog mjesta.

Prostori. Prostori povijesti, mitova, narativni, svakodnevni prostori; mjesta u koja su se upili tragovi, na kojima tragamo za mogućim, naslijeđenim, zapamćenim ili prepričanim identitetima, nesigurni u ono na što nailazimo.

Gotovo svakodnevno prolazimo po mjestima na kojima su se jednom zbili neki osobiti događaji. Opisana su u ljetopisima, pojedinih se sjećaju stariji ljudi, neka su do nas došla predajama, pomoću tek nedavno javnosti otkrivenih izvještaja. Postoje li mehanizmi automatskog preuzimanja njihova značenja? Je li moguće identificirati se s njima danas, preuzeti nešto od iskustava koja su ih jednom u povijesti – bližoj ili daljoj – odredila? Priče koje ih opisuju brojne su poput koraka koji su prešli preko njih, koraka osoba uglavnom nesvjesnih identiteta koje je u njima pokušala pronaći Sandra Vitaljić.

Prema mjestima na kojima su se jednom u povijesti dogodili zločini često se znamo ophoditi u rukavicama, naizgled osigurani vremenskim odmakom koji je pridonio nepravednom i neprimjerenom izjednačivanju stradanja. Sandra Vitaljić prije desetak godina počela je istraživati mjesta masovnih egzekucija i prešućenih no ne i zaboravljenih grobnica, pitajući se kako je to uopće moguće fotografirati. Zanima ju ostaje li na tom mjestu neki trag, aura, bilo što što bismo mogli osjetiti kad već ne primjećujemo. Kao i mnogi drugi fotografi koji se zanimaju za mjesta sukoba, stradanja i patnje, istražuje prirodu ratnih zbivanja i promjene koje su utjecale na prostor što nas okružuje. Iako na prvi pogled nisu zamjetljiva, ta stradanja uvjetovala su određene aspekte društvene psihologije i identiteta pojedinaca koji zazivaju pravdu ili iščekuju konačan kraj toga dijela povijesti prema kojemu je odavno trebalo zauzeti definiran stav.

Prostori nekoć zahvaćeni ratom, mjesta masovnih grobnica gdje su ugasle nade zarobljenika koji su u svojim rukama i nakon smrti znali čvrsto držati fotografije svoje obitelji; tiha, ničim posebnim određena mjesta. Novi puteljak koji vodi do Ovčare – sivo popločena staza koja skreće u lijevo i nestaje iza stabala – “zrcalno se odražava” u prašnjavom putu po sredini kojeg je trava iskrzana i koji skreće u desno. On vodi prema obližnjem praznom polju preko kojeg ptice, kako se čini, izbjegavaju preletjeti. Mekoća njegova oblika ni na koji način ne daje naslutiti strahotu skrivenu pod lelujavim stabljikama žita.

Sjećam se priče Vukovarke koja me vodila po mjestima masovnih egzekucija na tom području; nevjerojatne dokumentarnosti njezina iskaza o tome kako su piloti primijetili promjenu u topografiji Ovčare sve dok tamna, žitka smjesa nije počela prodirati iz tla potvrđujući slutnje. Kako to snimiti, kako to uopće nekome prepričati? Hoće li mladice biljaka među kojima je Sandra Vitaljić zamijetila zgužvani ostatak zastave na bilo koji način pridonijeti identitetu ovoga mjesta? Mogu li fotografije podnijeti težinu sjećanja koje je istodobno osobno i opće, lokalno i nacionalno?

Fotografijama iz serije Neplodna tla može se pristupiti iz pozicije egzistencije, prihvaćanjem Barthesove pustolovine koja je po svojoj prirodi neizvjesna. Jer i na ovim fotografijama svjedočimo o su-prisutnosti dvaju elemenata – zanimanja koje je proizvod znanja, moralne i političke kulture promatrača-snimatelja i punctuma – iznenadne spoznaje značenja koja nam je posredovana intuicijom, te uz pomoć naslova radova i ponekog autoričinog zapisa.
“Svaki pejsaž, bez obzira kako spokojan i lijep, krije  temelj velike nesreće.”, izjavio je landartist Robert Smithson1.

Serija fotografija Susan Silas Helmbrechts Walk, 1998-2003 prikazuje melankolične pejsaže, prazne puteve, tugaljive šume, tračnice koje ne vode nikuda2.  I za njezine se fotografije pitamo bismo li ih razumjeli da ne znamo što je snimila. Je li autoričino ponovno prolaženje putem kojim je 1945. godine prošlo šestotinjak Židovki s raznih strana okupirane Europe razumljivo samim činom promatranja poetičnih prizora? Pejsaž se, prema mišljenju W.J.T. Mitchella, “čita kao kompenzacija i skrivanje aktualnog nasilja koje je tamo izvršeno”3.

I doista, mnogo toga na prvi pogled djeluje idilično, pejsaži se polako utapaju pod kasnim sunčevim zrakama, na poljima niče novo bilje, u šumama lišće je prekrilo jame do kojih je danas gotovo nemoguće doći. Kolektivna amnezija danak je politike nespremne realno sagledati uzroke i posljedice, ili pak populističkih zahtjeva koji brišu karakter žrtve i određenog mjesta te njihovo značenje opterećuju na neprimjeren način. No, čini se da mjesta koje snima Sandra Vitaljić, jednako kao i ona koje je snimila Susan Silas, funkcioniraju kao prostori na kojima se može naslutiti nasilje ali koji istodobno ne prihvaćaju zaborav.

Snimljena mjesta nisu nijema, jer priroda prema kojoj Sandra Vitaljić usmjerava objektiv fotoaparata nešto poručuje. Pejsaž se odupire zaboravu, preživio je namjerna uništenja spomen-ploča, zacijelio oskvrnuća na korama stabala. Znanost o prošlom nije ni točna, niti precizna, piše Tvrtko Jakovina4.

Pejsaž nema mogućnost pričanja pripovijetki, ne može konstruirati priču niti utjecati na tijek pamćenja/zaborava. Pred nas dolazi posredstvom fotografija lišenih uobičajene političke retorike, kompromitirajućih znakova (što je čest slučaj na Bleiburgu) i prisutnosti ljudi. Osjećamo ih u onoj izmaglici postignutoj pomacima (točnije, decentriranjem) objektiva5,  koja djeluje poput zaostalog energetskog naboja tog određenog mjesta. Vidimo ih u daljini, poput neke nacionalnim bojama definirane trake koja je obrubila bleiburško polje. Naslućujemo ih u prizoru snimljenom u šumskom gustišu kojim nam fotografkinja posreduje strah zaostao među granama, prije nego su stradalnici zakoračili na proplanak koji je u trenutku snimanja ipak obasjan suncem. Prizivamo neizvjesnost kretanja u motivu tračnica; pitamo se vode li uopće igdje.

Joyce je zapisao da se mjesta sjećaju događaja. Ona su dio emocionalne karte svijeta na kojoj se, barem prividno, ne zamjećuju konstrukcije društveno-političkih odnosa koji su u jednom trenutku povijesti odredili njihovo značenje. U potrazi za njim Sandra Vitaljić nastoji razumjeti njihovu osobitost, osvijestiti je i prepoznati; suzdržava se naknadnih konstruiranih ravnoteža zaraćenih strana, ne izjednačava, ne komentira. Njezin je pogled topao, ali distanciran. Traga za mogućim dijelovima pejsaža koji bi mogli sudjelovati u stvaranju nacionalnog identiteta. No ne nalazi ih, jer mjesta ne mijenjaju identitete, a tragove žaljenja odavno su upila. Na raspolaganju su joj ostale tajne koje su pobjegle zaboravu.

 


 

1 Tacita Dean, Jeremy Millar, Place, Thames&Hudson, London, 2005., 90.

2 Brett Ashley Kaplan, “Susan Silas. On ‘Helmbrechts Walk”, Camera Austria, 98/2007., 38–49.

3 Citirano u Kaplan, nav. djelo [bilješka 1].

4 Tvrtko Jakovina, “Zašto nam je Srb važan?” [http://h-alter.org/vijesti/hrvatska/zasto-nam-je-srb-vazan; povučeno 4. 11. 2009.]

5 Autorica upotrebljava objektiv tilt&shift s mogućnošću perspektivne decentralizacije.