Mogućnost za fotografsko čitanje

Osvrt Nike Petković na izložbu Fotografija i film Karpa Godine, održanu u Fotogaleriji Lang u Samoboru od 17. ožujka do 14. travnja 2019. 

 

Zaustavljanjem scene u trenutku kada se na ekranu pojavi kadar posebne fotogeničnosti, zaustavljamo vrijeme i prekidamo sliku u pokretu. Zamrzavamo trenutke i stvaramo nove fotografije.

S jedne strane pokret, sadašnjost, prisutnost. S druge strane nepokretnost, prošlost, određena odsutnost. [] S jedne strane prolazna slika koja nas hvata u svoje prolaženje; s druge slika koja mi se daje u cijelosti, ali čija me cijelost razvlašćuje. S jedne strane vrijeme koje udvaja život, s druge obrat vremena kojzavršava uranjanjem u smrt. To je linija razgraničenja što je Barthes povlači između filma i fotografije”, piše Raymond Bellour 1984. godine.[1] Međuodnos filma i fotografije, dvaju medija koji su obilježili dvadeseto stoljeće, brojni su teoretičari poput Barthesa i Kracauera definirali suprostavljaući kontinuitet i iluziju tijeka filmske slike sa smrću one fotografske. Dok fotografija raskida kontinuitet, na filmu se iskustvo, kao u stvarnom svijetu, nastavlja odvijati u konstitutivnom stilu. Protežnosti filma, njegovom trajanju, suprostavlja se nepomičnost fotografije. Njeno postojanje bez budućnosti. Istovremeno, upravo će zaustavljeni kadar, ta zamrznuta slika oduzetog pokreta, ostaviti prostor za imaginaciju i razmišljanje o filmu. Kako navodi Bellour, ona će stvoriti zamišljenog gledatelja.

Među brojna nastojanja pronalaska jedinstvenog koncepta izlaganja ovih dvaju medija ubraja se prva izložba pod nazivom Film und Photo, održana još 1929. godine u Stuttgartu. Jedan od glavnih ciljeva izložbe bio je prikazati sličnost novih masovnih medija koji će kroz čitavo stoljeće reprezentirati dinamički karakter vremena. Paralelno uz izložbu radovi brojnih fotografa poput Eugena Atgeta, Mana Raya, Laszla Moholy-Nagyja, Johna Hartfielda i brojnih drugih, održavao se filmski festival na kojem su prikazivani filmovi avangardnih redatelja. Filmovi i fotografije po prvi su put, iako u različitim izložbenim prostorima, predstavljeni publici, najavljujući ujedno složen međuodnos utemeljen na sukobu fragmenta i jedinstvene cjeline.

 

 

Odnos fotografije i filma i propitivanje njihovih sličnosti ostaje u žarištu interesa i danas, a jedan od zanimljivijih primjera je i nedavno održana izložba slovensko-makedonskog redatelja i direktora fotografije Karpa Ačimovića Godine nazvana Fotografija i film. Na zidovima Fotogalerije Lang u Samoboru izloženi su kadrovi iz njegovih poznatih kratkometražnih filmova Gratinirani mozak Pupileje Ferkverk (1970.), Zdravi ljudi za razonodu (1971.) i O ljubavnim vještinama ili film u 14.441 sličicu (1972.). Kratkometražne filmove Godina snima u punom jeku jugoslavenskog crnog vala, pokreta unutar kojeg uz brojne druge redatelje poput Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva i Živojina Pavlovića, preispituje društveno-političku situaciju tadašnje države. Godinin eksperimentalni film Gratinirani mozak Pupilije Ferkverk (1970.)nastao u suradnji s kazališnom skupinom Pupilija Ferkverk, možemo promatrati kao dokumentaciju pomno režirane izvedbe grupe naturističkih hipija, što ga smješta u skupinu filmova na granici između igranog i dokumentarnog. Mjesto radnje je Savudrijska Vala, a čitav film snimljem je u isključivo jednom kadru. Pratimo djevojku koja se u različita doba dana njiše na ljuljački iznad vode, dok goli muškarci izviruju iz plićaka u teatralnoj izvedbi popraćenoj psihodeličnom glazbom. Film istovremeno simobolizira krik jedne generacije za slobodom, apelirajući pritom na individualizam koji se odupire bilo kakvom autoritetu.

 

 

Godinina kritičnost pomiješana s ironijom vidljiva je i u kratkometražnom filmu O ljubavnim vještinama ili film u 14.441 sličicu, snimljenom za vrijeme služenja vojnog roka u JNA. Statični kadrovi pustih makedonskih brda preko kojih trče redovi vojnika, izmijenjuju se sa snimkama radnica iz obližnjeg sela, dok se u direktnim obraćanjima kameri i žene i muškarci žale kako nikad ne susreću jedni druge. Zanimljivost Godinina filma istaknuta je u drugom dijelu njegova naslova – film u 14.441 sličicu: sastavljen od isključivo statičnih kadrova, gdje kamera bez imalo uplitanja snima grupne portrete žena, tekstilnih radnica i medicinskih sestara, ovaj film možemo promatrati i kao vizualni esej s integriranim elementima fotografije. Svojim nepomičnim stavom žene djeluju zaustavljene u vremenu i prostoru, a sličan efekt postignut je i u završnim kadrovima u kojima se izmijenjuju krupni statični kadrovi vojnika, pogleda uperenih prema kameri. Poput “živih slika”, Godinini kadrovi otkrivaju nam pravu prirodu filma koji je u suštini rezultat projekcije statičnih slika, odnosno kao što i sam naslov naglašava, sastavljen je od sličica. Upravo su te zamrznute sličice izdvojene iz filma ovog velikog jugoslavenskog redatelja i predstavljene kao fotografije na izložbi Fotografija i film u galeriji Lang. Scene snimljene u jednom statičnom kadru, poput one gdje vojnici izvode vojne vježbe na osamljenim goletima, zamrznute su, izuzete iz filmskog narativa i pretvorene u zasebne fragmente. Isti princip primijenjen je korištenjem kadrova iz filma Zdravi ljudi za razonodu (1971). I u ovom slučaju riječ je o vizualnoj poemi, šarolikom dokumentarnom kolažu kojim Godina predstavlja Vojvodinu kao prostor suživota različitih narodnosti i manjina. Portreti vojvođanskih stanovnika snimljeni su najčešće ispred njihovih kuća, a njihove figure, zaustavljene u prostoru, pridonose vizualnoj statičnosti iza koje se skriva, premriječima Jože Dolmarka, živahno socijalno i antropološko bogatstvo tog istog društvenog prostora.[2] Promatrajući zamrznute kadrove (na eng. freeze frame) u galerijskom prostoru, gotovo je nemoguće oduprijeti se njihovom fotografskom čitanju; grupni portreti kojima je Godina prikazao raznolikost dvadeset etničkih skupina s područja Vojvodine u filmu Zdravi ljudi za razonodu nisu samo kadrovi iz jednog filma, već i važni dokumenti jednog vremena koji svojom antropološkom objektivnošću neizbježno podsjećaju na poznate fotografije Augusta Sandera s početka 20. stoljeća.

 

 

Godinini filmovi snimljeni na početku karijere, koja će ga kasnije profilirati kao snimatelja i direktora fotografije, poput Sanderovih fotografija, ne predstavljaju tek slučajno zabilježene trenutke iz svakodnevnog života, već ih možemo promatrati i kao antropološke studije stanja jednog vremena. U njima se stapaju statičnost i pokret, prošlost i sadašnjost, stoga kadrovi s filmske vrpce, izdvojeni i izloženi na zidovima galerije, postaju bezvremenski prikazi života koji i pedeset godina kasnije ostvaruju mogućnost fotografskog čitanja.

 

Nika Petković

 

 


[1] Raymond Bellour, Misaoni gledatelj, 1984.

[2] Iz pregovora izložbe u Cankarjevom Domu u Ljubljani Zarota molka-film in fotografija, studeni 2010.