Nepovratna mimoilažena

Bojan Mucko o radu  Domagoja Blaževića

 

Konstanta kojom je prožet Domagojev fotografski opus je dnevničko bilježenje svakodnevnice ispunjene bliskim osobama, stalnim tranzicijama, slučajnim susretima, nepovratnim mimoilaženjima.

Domagojeva je publika, do nedavno bila ciljano adresirana – odabrana klikom miša na pojedine kontakte njegovog Gmail account-a. Radi se o specifičnoj formi prezentacije fotografija koju autor naziva “e-mail story”, a nastala je spontano, u elektroničkoj komunikaciji s prijateljima. Domagoj bi nam obično, nakon nekog od svojih putovanja, ili inspiriran svakodnevnom ne-rutinom, e-mailom poslao svoje fotografije, konceptualno zaokružene u priču i popraćene njegovom poezijom – reprezentirajući tako svoje iskustvo i uvlačeći i nas u vizualno-jezičnu tekstualizaciju svoje svakodnevnice.(A u privitku bi obično stizao i po komad Domagojeve melankolije.)

U srpnju 2009. sa svojim fotografijama izlazi u javnost na način koji je dijametralno suprotan dosadašnjem intimnom adresiranju e-mail inbox-a prijatelja: seriju pod nazivom Tranzicije izlaže na jumbo-plakatima ulaza u Studentski centar. “Tranzicije” su ciklus psiholoških portreta prijatelja smještenih u nadrealni kontekst urbanih zagrebačkih krajolika, a izlaganjem intimnih portreta u formi jumbo-plakata – na mjestu komercijalnih reklama – autor preispituje odnos suvremene fotografije i reklamnih medija, problematizirajući dodire umjetničke i promidžbene estetike.

Uz Tranzicije, Domagojeva fotografija ovdje je predstavljena s jos dva projekta: Corner stories iAlmost close. Sva tri projekta predstavljaju zapravo atipične odmake od njegovog uobičajenog, spontanog dnevničkog bilježenja svakodnevnice. Dok se Tranzicije bave liminalnom pozicijom portretiranih pojedinaca, što je omogućeno poznavanjem njihove biografske pozadine, akteri s fotografija iz druga dva ciklusa su nepoznati prolaznici. I dok su portretirani prijatelji u ciklusu Tranzicija namjerno dovedeni na pomno odabrane, nadrealne lokacije, prolaznici iz druga dva ciklusa pred objektivom su se našli potpuno slučajno.

Usprkos razlikama, sva tri ciklusa imaju nekoliko bitnih, zajedničkih karakteristika. Kao prvo, to je kontekst eksterijera, ulica gradova u kojima nastaje Domagojev rad – prvenstveno Zagreba i New York-a. Kao drugo, to je samoća, izdvojenost aktera. Grad s njegovih fotografija je grad usamljenih flaneura, bez obzira na to poziraju li mu prijatelji, ili neprimjećen fotografira slučajne prolaznike.

Bez obzira na to koliko se blizu objektivom približio portretiranim prijateljima ili nepoznatim prolaznicima, Domagoj kao da inzistira na distanci. Čak kad mu, kao u Tranzicijama, poznanstvo s portretiranim dozvoljava ulazak, komunikaciju, on bilježi promašenu gestu, traži odsutnost u pogledu. Čak kad, kao u Corner stories, promatra susretanja, on bilježi grešku, interakciju tumači kao mimoilaženje. Čak kad ostaje neprimjećen, kao u Almost close, a prolaznici ulazeći u kadar postaju otvoreniji za intimniji portret, on ih fotografira u bluru i ignorira ponuđeni poziv.