Osvijetliti trajanje

Sandra Križić Roban

 

Ne bez razloga, Paul Virilio u Brzini oslobađanja upućuje na događaje koji zavise od razvitka tehnologijā; prvenstveno posvećen komunikacijama, autor smatra kako zbog promjena i užurbanog razvoja dolazi do izazivanja prekida kako zajedničkog tako i pojedinačnog odnosa prema konkretnom prostoru, vremenu i kretanju unutar njih. Taj poopćeni udes, kako naziva takvo stanje, izaziva posljedice kojih često nismo svjesni, a zapravo nas dostižu na dnevnoj bazi. Suvremeno doba omogućuje nam da se odmaknemo od tradicionalnog sagledavanja prostora. Zakoni perspektive koji su stoljećima definirali način gledanja danas više ne vrijede. No jednako tako ne postoji zajednički nazivnik kojim je moguće objediniti tendenciju sporog gledanja, onog koje karakterizira zamjećivanje naoko nevažnih detalja, koji u oku nekog drugog, strpljivijeg promatrača, dovode do novih značenja.

Gotovo bih mogla reći da poznajem sva mjesta koja Marko Ercegović obuhvaća svojim pogledom. Izgleda kao da se krećemo sličnim putanjama, no njegov je pogled posve drukčiji od moga. Raznovrsne teksture – pješčanici, svježe prekopana zemlja u koju će se nešto zasaditi obrubljena niskom kamenom historicističkom ogradom; asfaltirane površine nepoznate svrhe, krugovi i tragovi nepoznatih zbivanja na tlu koje je moguće zamijetiti kad nema nikog u blizini i kad ispražnjenost mjesta pridonosi formiranju vizualnih sadržaja osobitosti su pojedinih miniserija unutar cjeline nazvane Slobodno mjesto. Nema ljudi, tek tragovi njihovih djelovanja – preklopljen stolnjak, parkirani automobili i par cipela odložen uz rub kuće obojane ispranozelenkastom bojom. Pored njih je neobičan trag koji je možda nastao prsnućem petarde, ili zbog sličnog događaja. Sve navedeno nevidljive su nadogradnje koje je moguće povezati u labavi narativ. Hoćemo li ih moći objediniti u zajedničku pripovijest?

Ercegović se u mnogim prizorima trudi postići dojam kao da je fotografija izrezana iz nekog “dokumenta”, kako sam kaže, fokusirajući se na odabrana mjesta i njihove osobitosti koje nije moguće zamijetiti iz drugog kuta. Ritam sjena i poneko neočekivano svjetlo, poput onog zelenkastog što prodire kroz okomite proreze zavjesa jednog ureda u prizemlju, ili nadnaravno narančastog što se zaustavlja na granici podzemnog prolaza i stepenica na kojima prevladava sivilo svakodnevice, u potpunosti zaokupljaju srednje planove fotografija. Oni su moguće pozornice događaja koje ne vidimo, to su scene osvijetljene iskustvenim svjetlom (termin Pabla Helguere) u kojem počiva određena količina fenomena koji se ponavljaju, dok istodobno zadržavaju ekskluzivnost. Oni su dominantni indikatori percepcije zadržane, ili čak zaštićene u ponešto odmaknutom planu fotografije ispred kojeg postoje nevidljivi slojevi.

Prizori, iako bliski i poznati, ostavljaju nas nepozvanima. Mi smo samo promatrači, stojimo na tankoj liniji razdvajanja planova, poput zaštićenih aktera iz stražnjih redova galerije od kojih se ne očekuje gotovo nikakav angažman. Nemoćni smo preuzeti odgovornost za neispričane narative. Lijeno razgledavamo prizore, uživamo u pojedinostima, neočekivanim odrazima, strukturama zidova s kojih su otpali simboli prošlih vremena. Slobodna mjesta su metafore mogućnosti do kojih se ne dolazi, jer nas priječi ograda, jer je kasno popodnevno sunce prejako, jer je pučina u daljini pretamno plava i vrijeme je za odlazak. U zasjenjenim procijepima hodnika i pomalo zastrašujućim odrazima koje na pročelju zgrade ostavlja osvjetljeno stablo ne nailazimo na šansu za priče. Nema govora o prostoru iza, pored ni ispred, nema mjesta za pripovijesti, kako se činilo na prvi pogled. Svjesni smo brzine događanja koja je mnogima omogućila oslobađanje, dok ostajemo podređeni zakonima svjetla koje osvjetljava i prostor i vrijeme. Zahvaljujući njemu sposobni smo zamijetiti trajanje kao možda jedinu “konkretnu” odrednicu Ercegovićevih slobodnih mjesta.