Pamti li drveće?

Osvrt Lane Lovrenčić na izložbu Memorija. Otisci uništenja i pobuna života (Jaka Babnik / SLO, Masaki Hirano /JP, Bojan Radovič / SLO; kustosi Miha Colner Marina Gržinić) u Galeriji Vladimir Bužančić u Zagrebu od 24. 1. do 16. 2. 2019.

 

Pamti li drveće? I ako pamti, postoji li način da nam prenese svoja sjećanja o događajima kojima su svjedočila, koja su doživjela i preživjela?

U vremenu apsolutne dostupnosti informacija svakodnevno smo zatrpani obiljem slika i vijesti, anonimnih i javnih komentara koji prošlim događajima daju nova značenja i smisao. Kao da smo izgubili sposobnost pamćenja, a prošlost je postala nestalna i fluidna, zastrašujuće nepoznata gotovo kao budućnost pred nama. Sumnja koja se pritom budi, kao i strah, u najboljem slučaju dovodi do preispitivanja onoga što znamo, a češće do potpune pasivizacije pojedinca i zaboravljanja onoga čega se kao društvo sjećamo. Pritom nepodnošljivo lako zatvaramo oči pred budućnosti i onome što nas čeka ako drastično ne izmijenimo odnos ljudi prema okolišu.

Grupna izložba Memorija. Otisci uništenja i pobuna života, otvorena u Galeriji Vladimir Bužančić, bavi se upravo fenomenom memorije. Međutim, tri autora čiji su radovi predstavljeni na izložbi memoriji ne prilaze kroz prizmu njezine društvene uvjetovanosti i relacija unutar kojih se formira, kao ni kroz psiho-fiziološka ograničenja pojedinca i mogućnosti sjećanja, već odmicanjem od ljudi i istraživanjem memorije stabala. Ono što autori propituju jest pohranjuju li upravo ta bića, čiji životni vijek nadilazi naš, u svome tijelu informacije o onome što je prošlo – pohranjuju li stabla svoja sjećanja na isti način kao što u koncentričnim krugovima unutar debla ostavljaju tragove svog rasta?I ako to rade, je li moguće iščitati ta sjećanja iz njihove unutarnje strukture? (Colner, Gržinić).

 

Jaka Babnik, “Heroji moga vremena”, 2016.-2017. / fotografija: Jaka Babnik

 

Slovenski fotograf Jaka Babnik (1979.) predstavlja seriju fotografija Heroji moga vremena. Ovaj rad, možda najviše uronjen u lokalnu historiografiju, istražuje relacijske okvire unutar kojih se kolektivno sjećamo i zaboravljamo, no jednako tako postavlja pitanje o mogućnosti javne upotrebe fotografije u gradnji kolektivne memorije. Usredotočujući se na lokacije važnih povijesnih događaja u Sloveniji od razdoblja Drugog svjetskog rata pa sve do 2008., odabire mjesta od posebne simboličke važnosti koja su pala u zaborav, a na kojima se nalaze i stabla koja su događajima svjedočila (i koja možda, za razliku od historiografa i kroničara posjeduju neka sjećanja i znanja koja su ovima nepoznata). Odabrane lokalitete prikazuje kroz dva seta fotografija: jedne su snimljene u vremenu samog događaja, a danas su pohranjene u javnim arhivima, dok su druge vlastiti snimci koji prikazuju današnje stanje. Iako će starije generacije prepoznati Nikitu Hruščova ili počasnu stražu koja nosi Titov lijes na Plavi vlak, dobrom dijelu publike ovi su prikazi nepoznati; stoga uz arhivske fotografije Babnik nudi tekst kojim im pridaje kontekst. Time ovaj rad još jednom potvrđuje Bergerovu tezu da fotografije ne posjeduju značenje same po sebi već da se sastoje od seta prikaza koje zatim treba objasniti u vremenu, jer nisu ni samorazumljivi niti jednoznačni. Udaljenost fotografije od života postaje još očiglednija kada gledamo suvremene prikaze koji ni na koji način ne otkrivaju događaje koji su se na njima odigrali – samo su stabla tihi svjedoci, dok aktera već odavno nema.

 

Bojan Radovič, “Hibakujumoku”, 2016. / fotografija: Jaka Babnik

 

Za razliku od Babnika, Bojan Radovič (1960.), također iz Slovenije, u svom radu Hibakujumoku propituje ambivalentnu prirodu fotografije i načina reprezentacije te vizualnu kulturu općenito. Bacanje atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945. godine zauzelo je posebno mjesto u kolektivnoj memoriji. Iako je nakon ovog događaja u svijetu detonirano preko 2100 nuklearnih bomba, upravo bombardiranje Hirošime i Nagasakija predstavlja trajno upozorenje ljudskoj vrsti o opasnostima i razornoj snazi nuklearnog oružja. Percepciji mogućnosti totalnog uništenja nesumnjivo su doprinijele fotografije grada sravnatog sa zemljom, nastale neposredno nakon bombardiranja. Međutim fotografije koje donosi Radovič, pojedinačnih dimenzija 3 x 1,5 metara, potpuno su drugačije od očekivanih: naime, njihov je sadržaj na prvi pogled neprepoznatljiv i nerazumljiv. Pikselizirana površina i isprekidana slika ubrzo nas dovode u sumnju o tome kako su radovi nastali – i zaista, riječ nije o klasičnim fotografijama nastalima fotografskim aparatom, već o skenovima. Nakon bombardiranja Hirošime, život u gradu nije bio u potpunosti ugašen. Preživjeli su ljudi, životinje i biljke. Među preživjelima nalaze se i hibakujumokušto u japanskoj kulturi označava stabla koje su preživjela. Na području grada ima ih oko 170, a svako je označeno posebnom pločicom. Za svog posjeta Hirošimi, Radovič je pronalazio preživjela stabla te je, poput fizičara koji Geigerovim brojačem očitava razinu radijacije, pažljivo skenirao površinu njihovih debala. Improvizirana naprava bilježila je nabore i pukotine u kori drveta, a nastale slike kao da prikazuju vizualni kod memorije stabla, organički zapisan u njihovu tkivu. Ovime je stvoren novi vizualni jezik koji međutim ne znamo čitati, a koji sadrži informacije o tome kako biljke proživljavaju povijest uz ljude, snose posljedice naših (ne)promišljenih postupaka i besmislenog uništavanja kojih su kolateralne i/li direktne žrtve.

 

Masaki Hirano, “Panjevi tišine”, 2001. / fotografija: Jaka Babnik

 

Zadnji rad na izložbi japanskog fotografa Masaki Hiranoa (1952.) problematizira direktno uništenje preostalih prašuma na planeti u kapitalističkom svijetu i to pod egidom državnog upravljanja i ekološkog pošumljavanja, koji se koriste kao zamjena za clear cut sječu stoljetnih šuma radi privatnog profita na primjeru otoka Tasmanije. Kod stanovništva Tasmanije ne postoje javne debate i konsenzus o ovom pitanju,a krajnji korisnici u Japanu, na čije tržište se trupci izvoze, uopće nisu upoznati otkud stiže materijal koji se uglavnom koristi za potrebe papirne industrije. Hirano snima panj drveta starog 250 godina. Ovo je tek jedan od radova iz serije Down the road of life, koji prikazuju panjeve posječenih stabala u realnoj veličini. Zbog veličine panjeva, fotograf snima  pojedinačne segmente iz povišene pozicije, koje zatim spaja stvarajući tako impozantne kolaže. U ovom slučaju riječ je o kolažu izrađenom od 20 crno-bijelih fotografija dimenzija 70 x 70 cm. Iako se svaki segment ne poklapa u potpunosti sa susjednim, stvorena cjelina posjeduje rafiniranu estetiku i pobuđuje specifičan vizualni podražaj. Upravo stoga, susret s prikazom nesvakidašnjeg ostatka nekoć impozantnog stabla u prvi mah potiče na estetsko uživanje u bogatstvu struktura i šara godova u paleti sivih tonova. Međutim, ubrzo smo suočeni s činjenicom da ovaj rad progovara o tragediji uništenja okoliša u kojoj i mi sami, svjesno ili nesvjesno, sudjelujemo kao krajnji konzumenti u kapitalističkom lancu te nas otvoreno poziva da preuzmemo društvenu odgovornost.

Pamti li drveće i ako pamti, što nas može naučiti? Usprkos dugoj povijesti našeg odnosa sa stablima tijekom koje smo ovisili o hrani i materijalu koji su nam dala, ljudska vrsta o ovim stvorenjima zna vrlo malo. Možda će stoga upravo izložbeni projekti poput ovog, koji propituju ne samo memoriju nego i pustoš koju ostavljamo za sobom na planeti, doprinijeti propitivanju samog pojma memorije u doba antropocena, kao i trajanja i dosega sjećanja te ideje prošlosti i budućnosti koje nadilaze ljudsku povijest.

Izložba Memorija. Otisci uništenja i pobuna života prvi je put postavljena u Ljubljani 2017. godine, a zagrebačka ju publika može pogledati u okviru ovogodišnjeg programa Galerije Vladimir Bužančić koji se bavi pitanjem memorije.

 

Lana Lovrenčić