Rubna titranja Davora Sanvincentija

Marina Viculin o radu Davora Sanvincentija

 

Davora zanimaju rubna područja svjetlosti. Što se na njima nalazi? Rubne frekvencije? Ali nema rubnih, frekvencije uvijek idu dalje, pretvarajući se iz vidljivog u nevidljivo, iz svjetlosti u zvuk i još dalje do titranja koja sačinjavaju svemir.

Ono što postoji su zadane mogućnosti naše percepcije, one su te koje stvaraju rubna polja. One su ograničenja koja nam daju priliku da vidimo. Recimo da vidimo samo ono što razumijemo, a razumijemo samo ono čemu možemo sagledati granice. Možda tome služe sva naša ograničenja. Možda ne živimo vječno jer ne bismo mogli pojmiti da smo živi…

Na rubovima se mijenjaju i lagano izobličavaju dimenzije prostor-vremena. Prodiru odjeci susjednih prostora. Nema savršene granice, ona je protivna konceptu našega svijeta kojeg karakterizira prodiranje i pretapanje u svim nivoima. I kada su vrlo vrlo precizni, rubovi nisu savršena granica.

Tvrdoća granica je ključno svjetonazorsko pitanje pa je približavanje, poniranje koje pokazuje njihov dogovorni karakter mnogo više od poetskog doživljaja. Zvukovi svitanja ili pulsiranje sfera ugađa naše receptore za prijem podataka koji mijenjaju spoznaje. Prijatno prepoznavanje kroz koje nas pridobivaju neki od Sanvincentijevih radova samo je katalizator kognitivnog procesa u koji smo uvučeni.

Kroz propusne membrane koje za nas oblikuje Davor Sanvincenti doživljavamo ponešto od stvarne prirode univerzuma. Kao kad uho priljubimo uza zid pa nam se čini da nešto čujemo, ponekad čak mislimo da razabiremo o čemu govore bića s druge strane zida.

Osluškivanja

Davorovi radovi često sadrže zvuk. Frekvencije se miješaju. Mi lakše uživamo u neartikuliranim zvukovima, nego li u slabo oblikovanim slikama. Kao da je oko nervoznije. Oko je, kažu, najracionalnije osjetilo. A frekvencije se miješaju i mijenjaju. Titranja još dodatno vibriraju a naša su osjetila nepripremljena na taj prostor sinestezijskog kaosa. Kako vidjeti vrlo duboke zvukove zemlje? Kako čuti pulsiranje zvijezda?

Rubna područja koja Sanvincenti za nas oblikuje mjesta su smanjenih raspona koja nam poput naprave za vježbanje omogućuju da dopustimo sveprisutnoj vibrantnoj prirodi da dopre do nas, a da ne sprži naš kognitivni sustav baziran na postojanju jasnih razgraničenja. Neka zračenja osnažuje višestrukim presnimavanjima gdje svaki novi medij djeluje kao pojačalo za dio frekvencije zabilježenog spektra. Neka smanjuje navlačeći magleni sloj neprobuđenog svjetla.

I sve to ne bismo li ih uočili, ne bismo li počeli na njih računati, doživljavati ih, misliti o njima! Granice su uvjetovane našim antropocentričnim sustavom poimanja. Ako prestanemo vidjeti svijet kao mjesto stvoreno za nas ljude većina tih granica, koja su zapravo samo naši dometi i dosezi, prestat će postojati. Dijelom je to priča na koju nas upućuju ovi radovi. Oni nikada ne traže neki višesatni, višednevni, višemjesečni manualni rad! Oni izmiču toj poduzetničkoj, prokreativnoj definiciji. Sve što se može dogoditi u sferi je prepoznavanja. Sva akcija kreće se u suprotnom pravcu ne-djelanja. Mi ljudi na to pristajemo tek kada su nam sve druge mogućnosti oduzete, kad smo vezani za krevet, kad nam je život u opasnosti, kad nam je ponestalo razloga za život. Ne znam je li to pitanje kulture ili je pak ugrađeno u prazapis vrste koju je oblikovala sposobnost rješavanja problema. Pozitivistički pogled možda bi rekao da se ne bismo nikada uspravili da nismo morali dohvatiti jabuku. Ne znam!

Davorov rad traži usporavanje, umirivanje pulsa, zahtijeva čak i nedostatak misli i ispražnjenu svijest. Tek na takvu  podlogu moći će se uloviti ponešto od drugovrsnih sadržaja o kojima je riječ.

A o čemu se govori? Ima li ičega u toj praznini?

Prije prvoga svjetla

Davor ustaje sat, dva prije svitanja da bi na crno-bijeli polaroid ulovio nepoznati komadić eksterijera prije nego što ga obasja prva zraka sunca. To čini na različitim mjestima, bilo gdje na kontinentu, bilo gdje na svijetu gdje se zatekao. Već to ozbiljno ulaganje životne energije da bi se rano ustalo i često hodalo dugo i daleko ususret svitanju postavlja veliki zahtjevni upitnik pred crno-bijelu sličicu koja bi trebala biti rezultat.

Nižu se čarobne malene zamućene sličice. Na njima je malo ili gotovo ništa tragova ljudske prisutnosti. Čarolija je u nježnosti trenutka, u blagosti svjetla čiji je izvor u trenutku okidanja još bio ispod horizonta. Nema sjena, nema kontrasta sve je utopljeno u zajedničkoj sreći difuznog svjetla. Nema diferencijacije, nema dobra i zla, svijet se tek rađa.

Jako su lijepe jer su jako ranjive. One uvijek izgledaju kao da su prolazne i kao da će se baš sad i baš ovdje pred mojim očima promijeniti. Gledajući ih nisam nikada sasvim sigurna da su iste. Tekuće su kao vrijeme.

Ma koliko začudne bile, doživljaj koji proizvode ove snimke na crno-bijelim polaroidima ne čini mi se razmjeran trudu koji je bio uložen u njihov nastanak. To me tjera da razmišljam dalje, da potpunije pojmim što one predstavljaju. Ne u smislu onoga što bi bilo na njima predstavljeno. Sasvim suprotno u smislu onoga zbog čega su tu, a što pogled ne dohvaća.

Glavno tijelo gljive je micelij, njezin podzemni dio koji zaboravljamo jer ga ne vidimo, i koji može postojati desetljećima bez onog veselog izdanka s klobukom. Ono što mi zovemo gljivom je ekcesno stanje tog podzemnog stvora koji ne spada ni u biljke ni u životinje. E tako meni izgledaju Sanvincentijevi polaroidi snimljeni Prije prvog svjetla, izgledaju kao prelijepi ekscesi jedne puno sveobuhvatnije i nezamislivo složenije situacije koja je onaj pravi Sanvincentijev rad! A polaroidi su samo njegove zanosne efemerne pojavnosti.

Oni su zaista prolazni. Razvijeni iz eksponirane bjeline iscrtane nevinim svjetlom Mallarméovog svitanja, oni se mijenjaju u usporenom ritmu svjetlosnih mijena. Pomalo će žutiti i na kraju će jednog dana potpuno nestati, kako mi o tome piše sam autor spominjući stih Stéphana Mallarméa: Le vierge, le vivace et le bel aujourd’hui

Davorov rad Prije prvoga svjetla ima i svoj ritualni segment. Kada kreće u lov na sliku nevinog polaroida on okida samo jedanput i zatim ga bez gledanja sakriva u neki mračni skroviti pretinac puštajući ga da se razvije. Zatim bira trenutak kada će ga pogledati. Bira osamu i kupuje vrijeme.

Odgađa pogled. Odgađa susret koji se već dogodio, ali su posljedice još nepoznate. On ne zna što se ulovilo i strahuje je li „sve bilo uzalud“. Zašto to odgađanje? Zašto ritual samo jednog okidanja? Kao i diskretni šarm polaroida tako i faktografija njihovog nastanka upućuju na priču puno dužu i puno širu od procesa proizvodnje instant sličice.

U određenom je smislu Sanvincentijev polaroid ona propusna membrana s početka pripovijesti. Sadrži sva ograničenja koja su ga učinila pogodnim i prihvatljivim za bilježenje otiska rubnoga područja. Ovoga je puta rub smješten između noći i dana.

Da bi se potpuno razumio ovaj Sanvincentijev rad, treba se sjetiti prave prirode svake, pa i instant, fotografske slike. Fotografija je prekretnica, jer je potpuno mehaničkim procesom nastanka slike osporila dvojnost: Time je nađeno rješenje dualističkog shvaćanja svijeta, pa je nova civilizacija i po tome nova što nakon fotografije gubi manevarski prostor između duha i materije, odnosno, oslobađa se svih dilema duha i tijela.1

Slika koja nije proizvedena manualno i koja nema trag majstorove duhovnosti posredstvom traga njegove ruke jasno pokazuje da je moguće proizvesti otisak bez dodira. Što je kontradiktorno samom konceptu otiskivanja!

Na svojim ranojutarnjim instant fotografijama Davor Sanvincenti hvata onaj propušteni segment spektra. Možda prisutnost noći u jutarnjem svjetlu, možda previsoke i preniske frekvencije vibracija u krajoliku, možda još neprobuđene dijelove budućeg dana. Zato snima samo jedan polaroid, zato ga ne gleda odmah već kasnije kad se dan potpuno uobliči. Rituali dugog hodanja u nepoznatom krajoliku, snimanja samo jedne fotografije, odvajanje od stabilne stvarnosti običnog jutra na poznatome mjestu pojačava propusnost membrane! Ono što je zanimljivo je zašto ta otvorena svijest Davora Sanvincentija čini instant fotografiju osjetljivijom na frekvencije izvan uobičajenog vidljivog spektra?

 

 Tekst je bio objavljen u katalogu samostalne izložbe Before the first light, održane 20. 6. – 8. 7. 2012. u Galeriji Rigo u Novigradu.

 


 

1 Dimitrije Bašičević, “Konzekvence fotografije, 11. Digresija o kulturi i umjetnosti sedamdesetih godina”, Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, GalerijSU, Zagreb, 1982., 85.