U društvu samoće

Osvrt na izložbu Biljni svijet u hrvatskim javnim ustanovama umjetnice Tajči Čekada otvorene u Galeriji PM HDLU-a 5. srpnja 2018. piše Maja Flajsig.

 

 

Tajči Čekada

 

Čekanje je učestalo, vrlo pasivno stanje koje eksponencijalno raste odrastanjem u naglašeno birokratskom sistemu u kojem živimo. Ono ispunjava našu svakodnevicu, na njega nailazimo na različitim lokacijama čiji je zajednički nazivnik institucionalni, javni karakter. U tim se trenucima čekanja intenziviraju emocionalni procesi i fiziološki osjeti. Vrijeme prolazi još sporije, rascjepkano uzaludnim pogledima na kazaljke sata, glad postaje sve manje snošljiva, dok brige nastanjene u nesvjesnom istovremeno kreću naglo nadilaziti na površinu. Time se amplificira osjećaj koji lebdi u svim čekaonicama različitih institucija – osjećaj samoće.

Međutim, u stalnom postavu čekaonica osim ljudi i namještaja obitavaju i ukrasne biljke što oplemenjuju prostor. Te su nam biljke svima dobro poznate, te upisane u naš doživljaj stvarnosti čine mjesta prepoznatljivima. Upravo začudno univerzalna tipologija tih biljaka i njihovih žardinjera koje se nalaze u hrvatskim javnim ustanovama tema je zadnjeg fotografskog ciklusa Tajči Čekada. Umirujući prizori u kojima izostaju ljudska tijela ipak emaniraju niz emocija čiji su glavni rezonatori te ukrasne biljke. Filodendroni, fikusi, dracene, tradeskancije, sanseverije, difenbahije tako postaju subjekti, glavni likovi i protagonisti njezinih fotografija.

 

Tajči Čekada 1

 

Tajči Čekada ovim ciklusom vješto poseže za elementima svakodnevice koje postavlja u drugi kontekst, oslanjajući se na asocijativni niz koji ih slijedi. Tako pogledom na prazne hodnike, čitaonice i čekaonice dominira osjećaj nostalgije koji povezujemo s vremenom socijalizma u kojemu su uredske biljke bile elementarni dio svakog institucionalnog interijera. Međutim, ako nostalgiju shvatimo poput pjesnikinje i antropologinje Susan Stewart, koja ju doživljava kao kulturni fenomen kroz koji idealiziramo prošlost koja u narativu nije postojala, ubrzo uviđamo da ona ima više veze sa sadašnjošću.

 

Screen Shot 2018-07-18 at 14.09.07

 

A sadašnjost, ona je kroz fotografije Tajči Čekada reprezentirana stanjem biljaka, godinama njegovanima ili u potpunosti zaboravljenima, dok kontrasvjetlom naglašava oblike i teksture biljaka o kojima savjesno brine nama nepoznata, nevidljiva ruka. Kako arhitekt Zvonko Pađan naglašava, gotovo da i nema stvari preko koje čovjek nije u dodiru s biljkama čitav svoj život. „Odatle i izvire ta trajna povezanost i nerazdvojnost s biljnim svijetom, koja je (…) narasla do stupnja osjećajnog, subjektivno obojenog, idealiziranog odnosa prema biljkama.“ Tako te biljke i dalje rastu, novi listovi se pojavljuju, opiru i postojano streme visinama. Krupnim kadrovima Čekada naglašava ono drugo, zanemareno stanje, u kojemu biljke tugaljivo venu ili ih više nema. Ondje prazne žardinjere samo naglašavaju njihovo odsustvo, te postaju improvizirani koševi za smeće, koji kao da iščekuju da ih se ispuni sadržajem. Ponegdje te tipizirane žardinjere suptilno ispunjavaju umjetne biljke i cvijeće koji su sušti refleks sterilnosti i artificijelnosti prostora u kojemu se nalaze, ali i duh vremena u kojemu nema vremena za brigu o raslinju, iako je njegova estetika poželjna. Simulakrum života doživljava svoju potpunu reifikaciju.

 

Tajči Čekada 3

 

O toj tankoj granici živog i neživog svijeta piše i antropologinja Renata Jambrešić Kirin kritizirajući degradirajući birokratski sistem kojem se neprestano prilagođavamo. Prikaz je to sistema samoće, u kojem ljudske jedinke postaju sušti brojevi, imena koja prolaze kroz nj. U takvom okružju, možemo shvatiti do koje mjere biljke mogu djelovati iscjeliteljski. Usprkos svemu, one i dalje ostaju, one i dalje rastu. Nadilaze zadane okvire žardinjera, uspinju se i izlaze izvan njih. Upijaju, slušaju. I svakim novim listićem daju novu nadu.