ViGo – potencijalno važna publikacija

Osvrt Jasminke Babić na fotomonografiju ViGo – Potencijalno važne aktivnosti o neformalnoj umjetničkoj grupi koju su tvorili Žarko Vijatović i Tomislav Gotovac.

Krajem prošle godine povodom izložbe ViGo – Potencijalno važne aktivnostiodržane u splitskoj Galeriji umjetnina, izdana je i opsežna publikacija istoga naziva. Ova, za hrvatske prilike, opsežna i luksuzno opremljena fotomonografija na više od 340 stranica donosi priču o neformalnoj umjetničkoj grupi koju su tvorili Žarko Vijatović i Tomislav Gotovac.[1] Kroz 230 fotografija, te tekstove Leile Topić, kustosice izložbe i urednice publikacije, Feđe Vukića i Branka Franceschija, kao i razgovor koji je sa Žarkom Vijatovićem vodila Danka Šošić, suurednica i autorica oblikovanja, predstavljen je veliki dio aktivnosti grupe, kontekst njezina djelovanja, te je dosljedno prenesen karakter te specifične umjetničke kolaboracije.

 

 

Prije no što se osvrnemo na samu temu publikacije i njezin potencijalni značaj u kontekstu hrvatskih umjetničkih praksi na prijelazu u novo tisućljeće, važno je promotriti način na koji je ova fotomonografija osmišljena. Njezino oblikovanje jasno ukazuje na činjenicu da su urednice zauzele stav u kojem materijalnost knjige kao objekta u potpunosti prenosi karakter njezina sadržaja. Potpuno bijele korice koje na naslovnici donose samo naziv grupe[2] s jedne se strane konceptualno nadovezuju na gorgonašku strategiju nedjelovanja koja obilježava aktivnosti grupe ViGo, a s druge strane odražava shvaćanje knjige kao medija koji fotografiju prikazuje na način blizak izložbenoj prezentaciji. Strategija neutralnog whitecubea prenesena je u strukturu knjige s tekstovima izdvojenim na početak i kraj publikacije, dok su fotografije organizirane u serijama, međusobno odvojenim praznim bijelim pauzama koje donose samo naslove ciklusa koji slijede. Oblikovanje u kojem svaka stranica uglavnom predstavlja samo jednu fotografiju, zajedno s vrlo preciznom pripremom i kvalitetnim tiskom, uistinu iskustvo čitanja, ili bolje rečeno gledanja, približava iskustvu promatranja fotografske izložbe. Težnja da se fotografski materijal ostavi što čišćim vidljiva je i u izostanku legendi uz fotografije, što uvijek otežava samo snalaženje u sadržaju koji je prezentiran. No, kada se pregleda čitava monografija, dosljednost uredništva i oblikovanja postaje potpuno jasna. Nazivi, datacije i pojašnjenja fotografskih serija dani su na početku i predstavljaju ne samo pregled sadržaja knjige, već i popis zajedničkih aktivnosti grupe. Odluka da se taj popis nazove storyboardom ukazuje na strategiju uredništva koje još jednom izlazi u prostor šireg shvaćanja medija koji se prepleće s autorskim jezikom umjetničkog dvojca o kojem je, naposljetku, i riječ.

 

 

Uvodni tekst Branka Franceschija primarno se odnosi na izložbeni dio prezentacije grupe ViGo i kontekstualizaciju Gotovčeve ne/prisutnosti u splitskoj sredini. Izložba koja je bila povod izdavanju publikacije bila je postavljena u Galeriji umjetnina od 13. studenog do 9. prosinca 2018. godine, predstavivši izbor radova koji se uglavnom odnose na Gotovčeve performanse izvedene pred Vijatovićevim fotoaparatom. S obzirom na veličinu izložbenog prostora i činjenicu da Gotovac nikad nije samostalno izlagao u Galeriji umjetnina, ovakav se izbor nametnuo kao najlogičniji. Također, estetska kvaliteta odabranih fotografija i vrlo promišljen postav pridonijeli su prezentaciji rada grupe koja se odmakla od dokumentarnog pristupa, kao uostalom i sama publikacija.

Da je autorski odnos Gotovca i Vijatovića unutar grupe ViGo bio kompleksniji od odnosa performer – fotograf, pojašnjava nam se tek u tekstovima Leile Topić i Feđe Vukića, te naravno kroz razgovor između Vijatovića i Danke Šošić koji je objavljen na kraju publikacije. Tako saznajemo da je ova neformalna, neprogramatska grupa, čije djelovanje možemo smjestiti od kraja 1980-ih pa, s prekidima, sve do Gotovčeve smrti 2010. godine, bila zasnovana primarno na druženju i „na zajedničkim sklonostima prema pojedinim umjetničkim djelima i raspravama o umjetnicima, no prije svega, na ideji moguće umjetnosti.“[3] Feđa Vukić, iz pozicije bliske obojici autora, opisuje njihovu suradnju: „Tu negdje, svakako označeno bez crtice, možda je moguće naslutiti posebnost grupe ViGo, prijateljskog i umjetničkog kolektiva u kojem je svatko od dvojice sudionika potražio u drugom ono što mu nedostaje, kao u nekom paralelnom svemiru.“[4] Samodostatnost i nepostojanje potrebe za javnom proklamacijom rezultirala je činjenicom da su aktivnosti grupe u vrijeme njezina postojanja bile poznate samo najbližim osobama i suradnicima Vijatovića i Gotovca. Njihova se aktivnost odvijala kroz privatne fotoperformanse, zajedničke posjete izložbama ili atelijerima drugih umjetnika, ali i kroz osmišljavanja alternativnih izložbenih formata (kao što je to bio autorski izlog knjižare Znanje) ili suradnji na pripremi izložbi u Izložbenom salonu Doma JNA[5] gdje je Vijatović radio kao kustos i voditelj.

Uz ovu izuzetno živu i raznovrsnu aktivnost grupe, neminovno se nameće pitanje kako se dogodilo da se ovako kasno događa njezina valorizacija i historizacija. Više je faktora dovelo do ovakve situacije. Uz već spomenuti stav obojice u kojem prijateljsko druženje, prožeto Gotovčevom tvrdnjom da je „sve to art“, nije tražilo nikakvu publiku, treba dodati i realne okolnosti početka devedesetih. Tada Vijatović odlazi u Pariz, a njihov odnos se prekida sve do 2004. godine, kada Gotovac izlaže u Musée d’art moderne.[6] Također, kako saznajemo iz teksta Leile Topić, fotografski arhiv grupe bio je pohranjen u Vijatovićevom domu u Parizu, a samo je nekolicina fotografija bila objavljena. Obima i sadržaja ove građe Topić je postala svjesna 2016. godine, tijekom priprema za Vijatovićevu samostalnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, kada je i započeta suradnja na realizaciji ove publikacije.

 

 

Na kraju, pogledajmo kako se objavljeni fotografski i tekstualni materijal odnosi prema zasebnim opusima obojice autora. Gotovac je tijekom svog umjetničkog djelovanja imao niz raznovrsnih umjetničkih suradnji, od onih performativnih (Vlasta Delimar, Milan Božić, Slaven Tolj) do stalnih suradnji s fotografima (Boris Cvjetanović, Nino Semialjac, Ivan Posavec, Mio Vesović, Sandro Đukić), da spomenemo samo neke. Suradnja s Vijatovićem posebna je utoliko što daje uvid u manje poznati dio Gotovčeva umjetničkog promišljanja.[7] Ovo je izrazito vidljivo na najbrojnijem ciklusu radova nazvanom Krajiška 29 koji je u intervalima nastajao od 1989. do 2008. godine. Ti fotoperformansi odvijali su se od krovne terase u Krajiškoj, preko Gotovčeva stana, do podrumskih prostora i u biti predstavljaju „…Gotovčev fizički, mentalni i društveni prostor koji, zahvaljujući Vijatovićevom (pre)poznavanju Gotovčeve osobnosti, postaje fotografijom posvećeni prostor – istodobno apstraktan i metaforičan no subjektivan i opipljivo egzistencijalan.“[8]

 

 

Fotografski rad Žarka Vijatovića hrvatskoj je publici u posljednjih nekoliko godina prezentiran izložbama koje se prvenstveno odnose na ono što on naziva piktoralnom fotografijom.[9] Za razliku od te, primarno estetske, kontemplativne fotografije, materijal koji je objavljen u fotomonografiji grupe ViGo spada u domenu dokumentarne fotografije kojom se Vijatović paralelno bavi. Međutim, izuzetno zanimljive objavljene dokumentarne fotografije (čije autorstvo osim Vijatovića potpisuju Danka Šošić i Ivan Posavec) odnose se na postave izložbi organiziranih u nekadašnjem Izložbenom salonu JNA (Gotovčeva izložba Kolaži i izložba Vijatović, obje iz 1988. godine, kao i posjet članova Gorgone Vijatovićevoj izložbi).

Vijatović predstavljene fotografije smatra radom grupe ViGo jer su nastale kao rezultat procesa zajedničkih promišljanja i performansa tijekom izložbi, no one svjedoče o vrlo specifičnom i značajnom Vijatovićevom kustoskom radu, koji je danas u povijesti izložbenih praksi u Hrvatskoj gotovo potpuno zaboravljen. Bez obzira na činjenicu da su arhivi nekadašnje JNA vjerojatno uništeni, ovaj materijal može poslužiti kao osnova nekih budućih potencijalno važnih istraživanja i publikacija.

 

Jasminka Babić

 

 

Izdavač: Galerija umjetnina, Split
Suizdavač: Muzej suvremene umjetnosti Zagreb
Urednice: Leila Topić i Danka Šošić
Tekstovi: Leila Topić, Branko Franceschi, Feđa Vukić, Goran Trbuljak
Prijevod na engleski: Michael Gable
Lektura na hrvatskom: Sanja Petrešin-Goldstein
Oblikovanje i prijelom: Danka Šošić
Savjetnica za oblikovanje: Ana Zubić 
Duoton priprema za tisak: Miho Karoly, Kaligraf Zagreb
Tisak: Kerschoffset
Naklada: 200 (hrvatski jezik) + 400 (engleski jezik)
344 stranice, tvrdi uvez

 

 

[1] Sam naziv grupe je akronim početnih slogova prezimena njezinih članova.

[2] Specifična tipografija izvedena je iz fonta koji su u oblikovanju koristili Vijatović i Gotovac.

[3] Leila Topić, „’Miki, vidi ovo!’ Potencijalno važne aktivnosti grupe ViGo“, u: ViGo – Potencijalno važne aktivnosti, Leila Topić, Danka Šošić (ur.), Galerija umjetnina, Split & MSU, Zagreb, 2018., 13.

[4] Feđa Vukić, „O važnosti crtice: svršeno prošlo vrijeme i futur drugi“, u: ViGo – Potencijalno važne aktivnosti, Leila Topić, Danka Šošić (ur.), Galerija umjetnina, Split & MSU, Zagreb, 2018., 19-20.

[5] Od 1990-ih nadalje Galerija Zvonimir (op. ur.).

[6] Davor Konjikušić, „Žarko Vijatović: Zagreb mi je neizmjerno nedostajao“, Novosti, 19. 12. 2018. https://www.portalnovosti.com/zarko-vijatovic-zagreb-mi-je-neizmjerno-nedostajao [pristupljeno: 2. 2. 2019.]

[7] Vidi: Ana Ofak, „Gentleman Next Door: Antonio G. Lauer, a.k.a. Tomislav Gotovac, and the Man Undressed in Times of Socialism“, e-flux Journal#54, april 2014., https://www.e-flux.com/journal/54/59843/gentleman-next-door-antonio-g-lauer-a-k-a-tomislav-gotovac-and-the-man-undressed-in-times-of-socialism/ [pristupljeno: 17. 1. 2019.]

[8] Leila Topić, nav. djelo, 15.

[9] Hervé Dubourjal, “Bila je to lagana, živa, prozirna magla…”, Suvremena hrvatska fotografija, http://croatian-photography.com/text/bila-je-to-lagana-ziva-prozirna-magla/ [pristupljeno: 6. 2. 2019.]