Novosti

Topografija svakodnevnog

O izložbi Znakovi grada Bálinta Szombathyja, održanoj u Galeriji Vladimir Bužančić (1. 3. – 11. 4. 2018.), piše Sandra Križić Roban

 

03-VárosjelekHuzalok1972-3

 

Vojvođanski konceptualni umjetnik Bálint Szombathy nedavno je u Centru za kulturu Novi Zagreb – Galeriji Vladimir Bužančić – priredio samostalnu izložbu pod nazivom Znakovi grada.

Publici je poznat uz ostalo kroz aktivnosti grupe Bosch + Bosch, čije je heterogeno djelovanje obilježeno konceptualnom matricom koju sam Szombathy ne naziva “vanjskom manifestacijom jednog čvrstog, homogenog i uskog filozofskog sistema”, već je prije svega riječ o “svjesnoj praksi, razvoju i usavršavanju određenog držanja, životnog nazora i načina shvaćanja”.

U skladu s tim nazorom je i odabir fotografija snimljenih sedamdesetih godina, prikazan na zagrebačkoj izložbi. Motivi su, rekli bismo, svakodnevni, gotovo nezamjetljivi većini ljudi. Szombathy snima na gradskim ulicama; na pročeljima kuća zamjećuje grube prodore civilizacije u stariju građu, ili u posve obične zgrade bez ukrasa. Redom su to masivni crni kablovi u kojima su skupljeni “grozdovi” telefonskih žica ili neke druge, oku inače nevidljive infrastrukture. Proviruju iz grubo otučenih rupa, uspinju se pročeljima nemarno pričvršćeni klinovima kao da je pozadina posve nevažna, i kao da na/u njoj ne postoje nikakvi tragovi ni vrijednosti iz prošlosti. Na sličan način prikazuje i žice koje tek čekaju da ih se razapne između kuća; strune pod naponom koje više ni ne vidimo jer je svakodnevnica – pa čak i ona otprije nekoliko desetljeća – ionako zanemarena.

 

01-VárosjelekHuzalok1972

 

U fokusu Bálinta Szombathyja je topografija svakodnevnog. On na dokumentaran način evidentira vrijeme koje ga okružuje i čije pojedine simbole, koliko god se oni na pojedinačnoj razini čine nevažnima, sažima u sliku vremena. “Kondenziranje vremena”, kako tu praksu opisuje neimenovani kritičar u tekstu izložbe Nova umjetnička praksa iz 1978., usmjereno je na intervencije u prostoru u kojima su prepoznati otisci pojava (od kojih su neke znakovite) u ljudskoj životnoj sredini. Maja i Reuben Fowkes u predgovoru zagrebačke izložbe te motive nazivaju “otkrivanjem praznina ili nedosljednosti u urbanoj strukturi”, izvjesnih nelogičnosti koje će iznenaditi pozornog gledatelja. Među njima su i popravci “ranjenih” zidova, često izvedeni posve nepažljivo, izvan tonske karte koja je ionako isprana i tek entuzijastičnom promatraču daje naslutiti kako je izvorno izgledala boja nekog zidnog plašta.

 

02-VárosjelekHuzalok1972-4

 

Sam Bálint Szombathy, “umjetnik-nomad” koji se godinama kreće između Novog Sada i Budimpešte gdje posljednjih godina živi i radi, spektar svojih aktivnosti smjestio je između inteligentno postavljenih teorijskih aktivnosti. Bavio se angažiranom (političkom) umjetnosti, konceptualnom (idejnom) praksom, bihevioralnom umjetnosti te semiološkom umjetnosti, kojoj pripadaju i Znakovi grada.

Osim fotografija, na izložbi je prikazan niz slika. Na prvi pogled teško je zaključiti kakve veze “precrtani” urbani znakovi imaju s koloristički definiranim platnima koja djeluju kao da dolaze iz okruženja hard edge estetike. No nije riječ o postslikarskoj apstrakciji nego uzorcima zida na kojima se isprobavala tonska karta, kao i onima na kojima su vidljivi biomorfni uzorci kakvi su se redovito nanosili valjkom s gumenim reljefnim izdancima. Fotografije tih dijelova zidova uvećane su i otisnute na slikarsko platno, čime je naglašen slikarski karakter djela. Osim toga, umjetnik se posvećuje intervencijama u prostoru kojima se bojom – slučajno ili namjerno odabranog tona i intenziteta – prekrivaju drugi sadržaji. Na formalnoj razini zanima nas o čemu govore te potencijalno nepoćudne, vrlo vjerojatno političke poruke koje se takvom gestom tek djelomično brišu iz registra svijesti. Upravo se takve nalaze u mom neposrednom susjedstvu. Ispisali su ih nogometni navijači koji u pojedinim nacističkim porukama nalaze značenje za kojim tragaju i za koje smatraju da bi svijet ustrojilo na – za njih – zadovoljavajući način. Lokalna komunalna služba prekrila ih je bijelom bojom, no boje je nedostajalo pa tako između bijelih obojanih ploha proviruju riječi “ein”, čiji izmjenični ritam izravno upućuje na sadržaj.

 

10-VárosjelekFalfest72

IMG_3491 IMG_3492

IMG_3500 IMG_3501

 

Je li na takve slične primjere naišao i Bálint Szombathy? Političke uspomene koje umjetnik problematizira, doduše, ne zazivaju uspostavu naci-režima, nego je riječ o onima iz vremena socijalizma, razdoblja koje je također potrebno prešutjeti, ili trajno učiniti nijemim. Za neke je nemoguće dokučiti sadržaj, jer su zamijećene u drugim sredinama u kojima kolektivne i individualne uspomene “trule” na drukčiji način. Ili sve to zapravo nalikuje? Jer se povijest, barem u načinu ponašanja, ponavlja uvjeravajući nas da smo vrlo malo od/iz nje naučili. Urbani okoliš unutar kojeg egzistiramo desetljećima je bio zanemarivan. Taj smo odnos baštinili pa stoga i danas posve slobodno koegzisitiraju koloturi žica (doduše, recentne rupe primarno dolaze zbog klimatizacijskih uređaja) i brojni graffiti, neki prebojani a drugi i dalje vidljivi. Truljenje našeg neposrednog okoliša utječe i na psihološko stanje društva u cjelini, bešćutnog, nezainteresiranog, nenaviklog gledati i promatrati oko sebe. I upravo ono se ocrtava u Szombathyjevim fotografijama i “slikama”, ne kao “semantički višak” već kao precizna dijagnoza stanja stvarnosti.

 

 

Sandra Križić Roban, travanj 2018.