Novosti

11. izdanje Dana fotografije ATD-a

Ovogodišnji 11. dani fotografije Arhiva Tošo Dabac posvećeni su temi fotografskih arhiva – onih javnih o kojima brinemo i onih privatnih o kojima će društvo brigu tek preuzeti. Fotografski arhivi analognih negativa i pozitiva ubrzano nestaju, zbog nebrige, nepoznavanja ili nemogućnosti provođenja adekvatnih mjera njihove zaštite. Stoga je jedno od ključnih pitanja zaštita kulturno-umjetničke baštine, posebno u vremenu u kojemu im se okrećemo – umjetnici u potrazi za inspiracijom i materijalom, povjesničari za dokumentom vremena i dokazom, povjesničari umjetnosti za umjetničkim djelom.

U sklopu Dana fotografije ATD-a, u MSU galeriji u utorak, 12. studenog, s početkom u 19 sati, otvara se izložba 79 godina atelijera Dabac u Ilici. Izložba će biti otvorena do 1. prosinca, a na istoj će lokaciji tijekom trajanja izložbe biti organiziran i popratni program: okrugli stol, stručna predavanja, panel-diskusija i performativno predavanje.

Izložba će javnosti predstaviti bogatu povijest, kulturni značaj i djelovanje Arhiva Tošo Dabac u Ilici 17 (osnovan 1940. godine), posebno tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, zatim vremena nakon smrti Toše Dabca 1970. godine, pa sve do danas. Kroz nekoliko studija izložba će pokazati s kojim je kulturnim institucijama i djelatnicima Tošo Dabac surađivao, poput Ota Bihaljia Merina, povjesničara umjetnosti, teoretičara i promotora jugoslavenskog kulturnog identiteta. Izložba će obuhvatiti i djelovanje Arhiva kada je njegovo upravljanje preuzeo Petar Dabac 1970. godine, koji od tada brine za bogatu ostavštinu Toše Dabca, stvara vlastita umjetnička djela, te vodi specijaliziranu fotografsku galeriju u kojoj je organizirao pedesetak izložbi poznatih suvremenih fotografa iz zemlje i inozemstva. Današnja uloga Arhiva također će biti predstavljena kroz različite oblike suradnje, od izložbenih i drugih projekata do objavljivanja Dabčevih fotografija u hrvatskim i stranim publikacijama i katalozima. Publika će moći vidjeti i brojne dokumente vremena, pisma, knjige i opremu te naravno i niz fotografija koje su snimili Tošo Dabac, Petar Dabac, Marija Braut i Enes Midžić, dokumentirajući nebrojena druženja intelektualaca u Ilici 17. Fotoatelijer Toše i Petra Dabca u periodu od 66 godina svojeg postojanja postao je kultno okupljalište intelektualaca i umjetnika iz Hrvatske, Jugoslavije i šire, mjesto susreta i razmjene ideja, mjesto s kojim možemo direktno povezati pojavu nekih od najzanimljivijih umjetničkih fenomena u 20. stoljeću u Hrvatskoj. Naime, u dinamičnom vremenu kada se Zagreb upisuje na kulturnu kartu Europe, umjetnici, arhitekti i kustosi vezani uz EXAT 51, Nove tendencije, no jednako tako i glazbenici vezani uz Muzički Biennale Zagreb i dr., na različite su načine povezani upravo s Dabčevim studijem. U takvom okruženju nastala je ideja o osnivanju časopisa za fotografiju SPOT, kao i ideja o zasnivanju Muzeja fotografije.

 

U atelijeru Toše Dabca u Ilici 17, slijeva na desno: Enes Midžić, Tošo Dabac, Marija Braut, Petar Dabac, 1968. (fotografija: Arhiv Tošo Dabac / Muzej suvremene umjetnost / Grad Zagreb)

 

Popratni program:

 

Fotografska arhiva Pierrea Bourdieua
Christine Frisinghelli, Camera Austria, Graz
MSU galerija
14. studenoga 2019. u 18 h

U svojoj prvoj knjizi Sociologie de l’Algérie (Sociologija Alžira) (1958.), Pierre Bourdieu navodi da je njegov primarni cilj naglasiti društvenu i političku situaciju u Alžiru pedesetih godina dvadesetog stoljeća, za vrijeme Alžirskog rata za nezavisnost. Antropološke i sociološke metode koje je primjenjivao u svojem radu razvio je direktno promatrajući alžirsko društvo (koje je bilo pod francuskom upravom od 1830.) kao svojevrsni „društveni laboratorij”. A služio se i fotografskim medijem pri radu.

Bourdieuov sociološki i fotografski rad u Alžiru svjedočanstvo je neravnomjerno razvijenog i moderniziranog društva, u kojem je veliki broj ljudi bio prisiljen napustiti svoj dom, što je rezultiralo osjećajem otuđenosti kako od vlastite tradicije tako i u odnosu na modernizirani dio društva. Možda alžirska tragedija leži u tome da ni nakon pet desetljeća ove fotografije nisu nimalo izgubile na važnosti i realizmu.

U bliskoj suradnji s Fundacijom Bourdieu, Camera Austria od 2001. godine vodi Fotoarhiv Pierrea Bourdieua u cilju pozicioniranja (relativno nepoznatog) korpusa fotografija u kontekst Bourdieova pisanog rada – kako bi ga se usuglasilo s političkim i akademskim standardom Bourdieuoveuove teorije društva, ali i kako bi se spriječilo eventualno isključivo estetsko ili konceptualno iščitavanje njegove fotografske arhive.

CHRISTINE FRISINGHELLI kustosica je i urednica na polju suvremene fotografije, s prebivalištem u Grazu u Austriji. Suosnivačica je i glavna urednica časopisa Camera Austria International od 1980. do 2010.; od 1996. do 1999. umjetnička ravnateljica festivala suvremene umjetnosti steirischer herbst u Grazu. Od 2012. do 2018. predavala je na studiju Master di Alta Formazione sull’Immagine Contemporanea u Modeni u Italiji. Kustosica je Fotoarhiva Pierrea Bourdieua, koji je pohranjen u Cameri Austriji u Grazu od 2001. godine. Kustosica je putujuće izložbe Pierre Bourdieu. Images d’Algérie (Pierre Bourdieu. Slike Alžira), koja od 2003. gostuje diljem svijeta. Kourednica je publikacije Pierre Bourdieu. In Algerien. Zeugnisse der Entwurzelung, Camera Austria, Graz, 2003. (englesko izdanje: Pierre Bourdieu: Picturing Algeria, Columbia University Press, New York, 2007.).

 

ARTON REVIEW
Projekcije poljskoga eksperimentalnog filma i videoarta uz panel-diskusiju
Dvorana Gorgona
19. studenoga 2019. u 18 h

Laura Pawela, Obzor i ja (The Horizon and I), 2017., 7’00”
Jolanta Marcolla, Iznuđen odgovor (Forced Response), 1976., 1’20”
Paweł Kwiek, Telefon i ja (The Telephone and I), 1972., 6’03”
Paweł Kwiek, Video A – Studio situacija (Video A – The Studio Situation), 1975., 3’25”
Paweł Kwiek, Razgovor s Bogom (Conversation with the God), 1990., 10’28”
Łukasz Jastrubczak, Telepatija (Telepathy), 2014., 3’02”
Jolanta Marcolla, Poljubac (Kiss), 1974., 3’01”
Amanda Wieczorek, Lažno ogledalo (The False Mirror), 2017., 2’54”
(Ukupno: 36’33”)

Fundacija Arton 2014. godine uspostavila je filmski festival Arton Review koji donosi pregled poljskoga eksperimentalnog filma i videoarta. Inicijativa se temelji na arhivi Fundacije Arton, u kojoj se nalaze djela poljske umjetničke avangarde sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Njezini sadržaji služe kao izvor inspiracije umjetnicima mlađe generacije. Ovo izdanje temelji se na nasljeđu dvoje poljskih autora: Jolante Marcolle i Paweła Kwieka. Progovarajući o vlastitom odnosu spram medija filma i televizije, film Laure Pawela uspostavlja dijalog sa suosnivačem Radionice filmske forme P. Kwiekom i njegovim radom Telefon i ja iz 1972. godine. Amanda Wieczorek pak u filmu Lažno ogledalo daje sintetsku poantu opusu J. Marcolle s posebnom pažnjom posvećenom umjetničinim tekstovima i radu koji je nastao tijekom njezina televizijskog pripravništva 1975. godine. Film Razgovor s Bogom bio je polazišna točka suradnje Łukasza Jastrubczaka s P. Kwiekom. Rad Telepatija (2014.) dokumentira događaj koji se zbio u studenome 2014. u predgrađu Varšave. Naime, za vrijeme putovanja automobilom Paweł Kwiek i Łukasz Jastrubczak pokušali su komunicirati telepatski.

Projekcije će biti popraćene moderiranim javnim razgovorom s Marikom Kuźmicz, ravnateljicom Fundacije Arton i kustosicom Arton Reviewa, te umjetnicima Laurom Pawela i Łukaszom Jastrubczakom.

Laura Pawela (rođena 1977.) povezana je s Gornjom Šleskom i Varšavom. Diplomirala je kiparstvo u Wrocławu na Akademiji likovnih umjetnosti 2006. gdje je vodila otvoreni studio. Laura Pawela multidisciplinarna je umjetnica čiji rad pokreće koncept imaginacije kao filtra stvarnosti. Njezina praksa uključuju video, kiparstvo, crtanje, instalacije i ostale vremenski orijentirane radove. Izlagala je u Poljskoj i u inozemstvu te je sudjelovala na otprilike devedeset izložbi u Francuskoj, Argentini, Gornjoj Šleskoj, Finskoj i Americi. Ove godine upisala je doktorat s područja videomontaže na Filmskoj školi u Łodzu.

Łukasz Jastrubczak (rođen 1984.) umjetnik je koji radi u raznim umjetničkim medijima kao što su video, kiparstvo, instalacije, koncerti, intervencije, putovanja i efemerna događanja. Dobitnik je nagrade Views – Deutsche Bank Award 2013. godine. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Szczecinu.

 

SLUČAJ JADWIGE SINGER KAO ANALIZA SLUČAJA ARHIVA ŽENSKE UMJETNICE
Marika Kuźmicz, Fundacija Arton, Varšava
Dvorana Gorgona
20. studenoga 2019. u 17 h

„Slučaj” Jadwige Singer predstavlja posebno drastičan primjer zanemarivanja i marginalizacije rada jedne ženske umjetnice. Jadwiga Singer (rođena u Katowicama u Poljskoj, 1952.–2007.) bavila se fotografijom, filmom i videom, jedna je od suosnivačica skupine Laboratorium Technik Prezentacyjnych (Laboratorij prezentacijskih tehnika) u Katowicama te je teoretičarka spomenute skupine. Sa suradnicima kao što su Grzegorz Zgraja, Marek Kołaczkowski i Jacek Singer bila je aktivno uključena u rad skupine stvarajući brojne radove i teoretičarske tekstove. Međutim, tijekom vremena njezin je rad pao u zaborav te nije doživjela proučavanje i valorizaciju vlastitog rada. Ovo predavanje rezultat je ponovnog otkrivanja rada i doprinosa ove umjetnice nakon što je Marika Kuźmicz locirala njezin arhiv. Arhiv se trenutačno katalogizira te se može sagledati kao studija slučaja ženskih umjetnica „iza željezne zavjese”: sadrži sve vrste medija uključujući videovrpce koje su danas izvan uporabe i njezine nikada prikazane filmove, međutim informacije o njezinu radu i životu su još uvijek vrlo oskudne. Obrada ovog materijala stoga predstavlja svojevrsni detektivski posao. Zato će ovo predavanje biti posvećeno Jadwigi Singer, ali i procesu obrađivanja ove vrste arhivskog materijala.

MARIKA KUŹMICZ, dr. sc., diplomirala je povijest umjetnosti na Sveučilištu u Varšavi pri Institutu za umjetnost Poljske akademije znanosti. Provodi istraživanja poljske umjetnosti sedamdesetih godina. Kao voditeljica Fundacije Arton, neprofitne organizacije iz Varšave, fokusira se na istraživanje i izlaganje poljske umjetnosti sedamdesetih. Autorica je i urednica nekoliko knjiga posvećenih umjetnosti tog vremena, kao što su Radionica filmske forme (Workshop of The Film Form) 2016., u kouredništvu s Łukaszom Rondudom, i Povijest performansa u Poljskoj (History of Performance in Poland) 2019. Kurirala je niz izložbi u Poljskoj i inozemstvu, od kojih se izdvaja Njezin vlastiti način – Umjetnice i pokretačka slika umjetnosti u Poljskoj (Her Own Way – Female Artists and the Moving Image in Art in Poland) u Muzeju fotografske umjetnosti u Tokiju. Kustosica je filmskog festivala Arton Review (koji se odvija od 2014. u suradnji s Nacionalnim Muzejom u Varšavi, a čije je izdanje 2017. godine održano u Galeriji Whitechapel u Londonu). Idejna je začetnica i glavna koordinatorica projekta Zaboravljeno nasljeđe – europska avangardna umjetnost online (Forgotten Heritage – European Avant-Garde Art Online) (www.forgottenheritage.eu), međunarodnog projekta realiziranog u okviru programa Kreativna Europa. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi i na Varšavskom sveučilištu.

 

Ostavština fotografa: KAKO JE ODRŽATI ŽIVOM
Ana Isabel Cruz Yábar, Zaklada Magnum Photos, Pariz
MSU galerija
22. studenoga 2019. u 18

Očuvanje fotografske umjetničke ostavštine živom zahtjevan je zadatak. Izvrstan je primjer ovog nastojanja rad fotografske kooperative Magnum Photos, koja već desetljećima promovira rad i život preminulih fotografa kao što su Robert Capa, Werner Bischof, Inge Morath, Eve Arnold, René Burri i drugi. Danas očuvanje i promidžba nasljeđa i arhiva fotografa Magnum Photosa zadatak je pariške podružnice Magnum Photosa, Zaklade Magnum Photos u Parizu.

S pravodobnim planiranjem upravljanja vlastitim nasljeđem fotografi uvelike mogu pridonijeti očuvanju rada koji iza njih ostaje. Međutim, da bi ovaj proces bio uspješan, njima, kao i nasljednicima fotografskih zbirki i arhiva potreban je set znanja i vještina u različitim područjima, kao što su zaštita građe, poznavanje pravnih i poreznih regula te razvoj financijske strategije. Upravo stoga, prepoznavši rastuću zabrinutost koja postoji u nastojanju očuvanja fotografskih ostavština, predavanje „Ostavština fotografa: kako je održati živom” otvorit će pitanja o praktičnim i pravnim problemima koji se javljaju u vezi s očuvanjem privatnih fotografskih arhiva, kao i o planiranju i upravljanju ovim nasljeđem.

ANA ISABEL CRUZ YÁBAR specijalizirala se na polju upravljanja fotografskim ostavštinama i pravnog savjetovanja. Voditeljica je pariške podružnice Magnum Photos – Zaklade Magnum Photos koja je osnovana kao neprofitni ogranak kultne agencije. U svojoj je karijeri radila kao upraviteljica fotografskih zbirki u raznim institucijama u Parizu, Berlinu, Ženevi i Beču. Sudjelovala je u realizaciji više stručnih publikacija i izložbi, uključujući Sergio Laraín (Rencontres d’Arles, 2012.). Diplomirala je pravo u Francuskoj i Španjolskoj te posjeduje diplomu iz područja suvremene umjetnosti i vizualne kulture.

 

Arhiv – arhivi – muzej
Matteo Balduzzi, Museo di Fotografia Contemporanea, Cinisello Balsamo, Milano
MSU galerija
26. studenoga 2019. u 18 h

Museo di Fotografia Contemporanea, prvi i jedini javni muzej fotografije u Italiji, otvoren je 2004. u Cinisellu Balsamu, gradu s više od 70.000 stanovnika koji se nalazi u metropoli-tanskom području Milana. Polazišna točka bila je mogućnost stvaranja stalnog mjesta za čuvanje javne kolekcije koja sadrži više od 7.400 fotografskih otisaka značajnih talijanskih fotografa pejzaža, poput Ghirrija, Basilica, Guidija i mnogih drugih, te se time ideja Muzeja odmah uklopila u viziju nove institucije koja bi poslužila kao alat za podršku društvenoj, kulturnoj i političkoj transformaciji grada. Ova je ideja dodatno osnažena stalnom nadogradnjom Muzeja kao mjesta zaštite i upravljanja baštinom kroz dodavanje novih arhiva (tako da danas kolekcija sadrži više od 30 arhiva, većinu kojih su stvorili fotografi). Zbog posebne DNK Muzeja, uz tradicionalne muzejske aktivnosti poput izložbi, izdavačke djelatnosti, očuvanja i implementacije zbirki koje danas broje više od 2.000.000 slika i 20.000 knjiga, od samog se početka ulažu veliki napori u istraživanje najnovijih transformacija fotografije na socijalan i često neortodoksan način.

Predavanje Arhiv – arhivi – muzej tako će predstaviti strukturu Muzeja, neke od njegovih najznačajnijih kolekcija (između ostalih i cjelokupni arhiv Federica Patelllanija, jednog od najvažnijih fotonovinara 50-ih/70-ih godina u Italiji, arhiv Galerije II Diaframma, prve umjetničke galerije u Europi u potpunosti posvećenoj fotografiji koja je u Milanu djelovala između 1967. i 1996. godine, arhiv fotografskih otisaka značajne novinske agencije Grazia Neri; vintage otiske sizložbe Viaggio in Italia kustosa Luigija Ghirrija održane u Bariju 1984.), kao i sudioničke aktivnosti povezane s kolekcijama koje nastoje uključiti velike zajednice u život Muzeja, ne samo u vidu posjetitelja i studenata, nego i umjetničkim projektima za širu javnost.

MATTEO BALDUZZI je studirao arhitekturu te je kustos koji se bavi područjem javne umjetnosti i fotografije, zamišljene uglavnom kao način uspostavljanja odnosa između ljudi, okoliša i kolektivnog sjećanja. Od 2004. surađuje s Muzejem suvremene fotografije u Cinisellu Balsamu i to kao kustos na brojnim projektima koje odlikuje intenzivan dijalog sa zajednicom i rad mladih umjetnika i fotografa. Neki su od tih projekata: Salviamo la luna (2005./2007.) Jochena Gerza; The Mobile City (2008.) s tinejdžerima iz predgrađa Milana i Toronta; Ricordami per sempre, fotoroman MarcaSignorinija i Giulia Mozzija u suradnji sa stanovnicima Cinisella Balsama (2011.), Art Around (2011./2013.) s Beatom Streulijem i osam mladih umjetnika iz sjevernog Milana; Vetrinetta (2014./2015.) Paola Riolzija i stanovnika Cinisella Balsama; Urban Layers (2016./2017.), europski projekt koji se sastoji od šest umjetničkih rezidencija u Gibellini, tri urbana festivala u Malagi, Thessalonikiju i Lecceu te završne izložbe i simpozija na Milanskom trijenalu; Abitanti (2018.), javna narudžba pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture za sedam mladih umjetnika i radove o talijanskom društvenom krajoliku. Koordinator je umjetničkog programa za 2018.–2019. godinu, u povijesnoj muzejskoj zgradi u Cinisellu Balsamu, koji se razvija oko tri ključna pojma: kolekcije, mladi umjetnici (i kustosi), zajednica.

 

Privatni foto arhivi i arhivi umjetnika – valorizacija, zaštita i promocija
MSU galerija
29. studenoga 2019.

Promocija kataloga održat će se s početkom u 18 h
Okrugli stol održat će se s početkom u 19 h

Program ovogodišnjih Dana fotografije Arhiva Tošo Dabac bit će popraćen promocijom kataloga izložbe te okruglim stolom. Katalog izložbe publici će predstaviti autorice tekstova: Marina Benažić, Ivana Janković i Lana Lovrenčić te Natalija Nikpalj, autorica grafičkog oblikovanja kataloga.

Nakon promocije održat će se okrugli stol na kojem će se raspravljati o perspektivama arhiva umjetnika i fotografskih arhiva u privatnom vlasništvu. Koji su modeli njihove zaštite i održavanja, mogućnosti i načini upravljanja u Hrvatskoj danas? Može li se ovo nasljeđe adekvatno zaštititi te postoje li mogućnosti javno-privatnih suradnji i inicijativa na ovom polju. Ova i druga pitanja raspravit će se s vlasnicima i voditeljima nekih od najznačajnijih privatnih arhiva u Hrvatskoj danas: Zora Cazi Gotovac i Darko Šimičić (Institut Tomislav Gotovac), Petar Dabac (fo-tograf) i Lana Lovrenčić (Ured za fotografiju), Fedor Vučemilović (Akademija primijenjenih umjetnosti, Sveučilište u Rijeci) i Sandro Đukić (multimedijalni umjetnik).

 

Ikonoklazam
Antonio Grgić
MSU galerija
1. prosinca 2019. u 18 h

“Mi u Hrvatskoj i istočnoj Europi bili smo svjedoci, sudionici i počinitelji najvećega suvremenog ikonoklazma. Masovno rušenje spomenika kao simbola starog sustava koje je nastupilo nakon 1989. godine najmasovniji je ikonoklazam kako u suvremenoj povijesti tako i u suvremenoj povijesti umjetnosti.” (A. Grgić)

Autor tvrdi da je ikonoklazam u temeljima modernističkog projekta, i to ikonoklazam sličnog tipa, misleći pri tome na Courbetovo rušenje spomenika Napoleonu na Trgu Vendome u Parizu 1871. To je rušenje najvažnije umjetničko djelo Gustavea Courbeta, ali ujedno i najprešućivanije. U svojem performativnom predavanju Grgić polazi upravo od ove točke kada govori o ikonoklazmu 20. i 21. stoljeća, preko Greenbergova zahtjeva za ikonom umjetnosti koja bi proizašla samo iz ikonoklastičkog postupka, sve do upozorenja J. W. Thomasa Mitchella da ta procedura krije zamku, zamku da takva vrsta umjetnosti zauzme mjesto samo jedne procedure retorike – retorike ikonoklazma. Već je Bruno Latour zaključio da je ikonoklazam došao do svojeg paroksizma – što je više umjetnost postajala sinonimom za uništavanje umjetnosti, to se više umjetnost proizvodila, kupovala i prodavala i, doista, obožavala. U 21. stoljeću upravo se proizvod-nja slika na društvenim mrežama pretvorila u novu vrstu ikonoklazma, ikonoklazma hiper-produkcijom slika.

ANTONIO GRGIĆ u arhitektonskom i umjetničkom djelovanju koristi se urbanim prostorom kao osnovnim medijem. Glavni su mu interes prostorne instalacije i intervencije koje propituju preklapanje političkih, ideoloških, antropoloških i psiholoških fenomena u urbanom okruženju. Prvu afirmaciju na nacionalnom i međunarodnom planu ostvario je 1999. s projektom Bunkeri tijekom kojeg je anonimno tapetama ukrašavao bunkere sagrađene prije Drugoga svjetskoga rata. Ove akcije događale su se tijekom noći na državne praznike svih zemalja kojima su ti bunkeri bili tihi svjedoci: Kraljevine Jugoslavije, NDH-a, socijalističke Jugoslavije i današnje Republike Hrvatske. U sljedećem višegodišnjem projektu Sjene autor je kroz niz performansa u zemljama bivšeg Istočnog bloka iscrtavao sjene srušenih spomenika na mjestu na kojem su stajali prije svojeg uklanjanja. Izlagao je na nizu domaćih i međunarodnih izložaba. Trenutačno pohađa doktorski studij na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije u Grazu.