Ana Opalić

Dom

2010.-2013. Od početka 2010. do kraja 2013. godine radila sam kao snimateljica na projektu Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja Udruge Documenta iz Zagreba. Cilj projekta bio je sakupiti pet stotina video svjedočanstava osoba koje imaju neposredno iskustvo rata. Putujući tako po cijeloj Hrvatskoj imala sam privilegiju upoznavati ljude koji su bili voljni s nama podijeliti svoju potresnu priču, ulaziti u njihove domove i zadobiti njihovo povjerenje da mi dopuste da ih fotografiram. Upravo njihovi domovi jako su me ganuli kao scenografija utočišta i pripadnosti, prečesto skromno ili siromašno uređeni govorili su mi o nekom drugom vremenu i nekim teškim okolnostima. Dom kao mjesto sigurnosti i pripadnosti često u ratu postaje i razlog stradanja jer ljudi ne žele otići sa svoje zemlje, ne mogu povjerovati da moraju napustiti svoje ili jednostavno nemaju kamo otići. Tako naizgled nevažni istrošeni predmeti postaju značajni rekviziti nečije sudbine.

Jednog dana život će biti lijep

Ana Opalić i Barbara Matejčić

 

Dječje je siromaštvo indikator društva. Koliko su nam siromašna djeca, mi smo siromašni. U Hrvatskoj su djeca među najsiromašnijima u Europskoj uniji, a romska djeca su najsiromašnija od siromašnih. Žive u izolirani, segregiranim naseljima. Bez tekuće vode i kupaonice. Bez kanalizacije. Neki i bez struje. Većina bez vlastitog kreveta i prostora za učenje. Bez internetskog signala da bi mogli pratiti online nastavu.

Audio-vizualna izložba „Jednog dana život će biti lijep“ nastavak je projekta „Kad odrastem, bit ću bogatašica“ kojim se zaustavljamo u prostorima u kojima djeca žive i u kojima maštaju o budućnosti. Da bi u takvim okolnostima ostvarili svoje želje potrebno je da budu nadprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih to neće moći, kao što mnoga druga djeca na njihovom mjestu ne bi mogla. Nejednakost u kojoj odrastaju, nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove.

(Autorica teksta:Barbara Matejčić)

Poslije

Mjesta koja čekaju

 

Fotografski projekt „Mjesta koja čekaju“ istražuje i bilježi socijalni pejsaž otoka Paga.

Od 2014. godine odlazim na otok Pag isključivo u zimskim mjesecima, fotografirajući turističke lokacije u čekanju.

Gol i siromašan raslinjem Pag je savršena metafora prostora. Otok je iznimno kompleksan jer balansira na granici svog tradicijskog identiteta, otoka koji njeguje ruralni uzgoj ovaca i proizvodnju vrhunskog sira te onog turističkog koji je sadržajima poput plaže Zrće globalno odredio sudbinu njegovih stanovnika.

Tu je također i povijesni balast logora iz Drugog svjetskog rata u Uvali Slana i mjestu Metajna koji su i danas tabu tema. Upitna je i funkcionalnost infrastrukture, na primjer upravljanje otpadom koji u zimskim mjesecima leti otokom, raznošen vjetrom pa uz ovce na obroncima otoka možemo vidjeti stotine plastičnih vrećica. Tu je i apartmanizacija otoka, izgradnja apartmanskih naselja koja zimi vegetiraju napuštena. Što nam to sve govori?

Autoportreti