“Fotografija mi omogućava potpunu slobodu promišljanja i izraza” – razgovor s Anom Vuko

Ana Vuko diplomirala je vizualne komunikacije na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađena je na festivalu Rovinj Photodays u kategoriji pejzaža 2021. godine. Fotografije je izlagala na tri samostalne izložbe od kojih je posljednja – Bilo je vrijeme – otvorena 12. travnja u Splitskoj galeriji Kvart. Njezine su fotografije najčešće tehnički spretni i naizgled neutralni prikazi pejzaža. No, one nisu neutralne nego suptilne, dok povezane u cikluse tvore vizure prostora koje (kao što je u naravi pogleda) ne ostavljaju promatraču priliku da predmet zamisli drugačije. Ana Vuko koristi fotografiju kako bi se bavila vlastitim pogledom.   

Možete li nam za početak opisati čime se vodite u kreativnom procesu? Kako odabirete teme, imate li neke uhodane metode i kako provodite selekciju za konačnu seriju fotografija?

Nemam strogo definirani proces rada; ideje za projekte mi se često dogode spontano, dok razmišljam o nečem potpuno drugom. Ponekad me neka misao privuče i krenem ju istraživati, nerijetko mi tuđa rečenica ili djelo pokrene misaoni proces, koji put mi ideja dođe naizgled iz ničega, ali kasnije shvatim da logično slijedi nešto što me zaokuplja.
Obično imam nekoliko misaonih procesa koji se odvijaju paralelno, pa se tako i razvijaju. Kada odaberem kojim ću se više baviti, tome se posvetim, istražim i planiram način na koji bih to o čemu razmišljam mogla uobličiti. Tek kada imam neku okvirnu zamisao o tome kako pristupiti temi, razmišljam o uvjetima rada i svjetlu – ako radim u eksterijeru čekam svjetlosne uvjete, uzimam fotoaparat, zaboravim planiranje i pustim da me intuicija vodi. Ako sam u interijeru, namjestim svjetlo i dalje ga prilagođavam onome što želim vidjeti. Pokušavam izbjegavati krute obrasce razmišljanja kako bih u radu bila što slobodnija i spontanija, što mi naposljetku pomaže da se fotografija dogodi kada osjetim da se misao spojila s onime što je ispred mene. Taj dio prepuštam intuiciji, i ne brinem ako me odvede u drugom smjeru od onoga s kojim sam inicijalno krenula. Selekcija obično bude nešto šira od onoga što se na kraju pokaže – često radim male printeve koji mi pomognu da sagledam dijelove kao cjelinu i eliminiram ono što se ne uklapa. U cijelom postupku spajam misaone procese, ali se u izboru oslanjam na intuiciju.

Vaš rad često je interpretiran kroz temu prostora koji zadobiva značenje odraza ljudi koji ga koriste. Vaš rodni grad Split obrađen je ciklusom Južina, Zagreb se prikazuje u ciklusima Hipodrom, U nedogled i Neposredno ljudski. Na što se općenito usmjeravate kod urbane fotografije, a što se razlikuje u vašem pristupu kod tih dvaju gradova?

Ponajprije me u radu zanima osobno istraživanje pojma pejzaža kroz fotografiju. Uvijek mi se činilo kako odraz čovjeka nije njegov lik, nego ono što vidi. Za mene svako mjesto na kojem boravim ima specifičan osjećaj, drukčiji zvuk i okus. Kada razmišljam o mjestima, vidim ih emotivno obojena, u određenom svjetlu, mogu ih osjetiti na koži i namirisati. Mjesta su za mene sinestetska iskustva i to viđenje je ono što fotografijom pokušavam prenijeti. 

Zagrebačke serije nastale su u razdoblju kada zbog tadašnjeg posla nisam mogla previše putovati pa sam u slobodno vrijeme lutala po rubovima grada. Često imam potrebu prostorno se izmaknuti iz svakodnevnice, da jednostavno odem negdje drugdje, u prostor različit od onoga u kojem boravim. Zimske šetnje po nasipu, nedjelje u industrijskoj zoni, otkrivanje svijeta koji se vrti oko konja za mene su označavale i emotivni transfer i svojevrsni eskapizam. 

Kod Južine sam se vraćala poznatom, a opet, spoznala nove slojeve promjene u sebi i pejzažu. 

Gotovo je nemoguće pronaći ikakav prirodni pejzaž u kojem nema tragova djelovanja čovjeka. U gradovima je to evidentan, više primjetan odraz ljudi koji u njemu žive. Tako da pejzaž vidim kao neraskidiv hibrid prirodnog i utilitarnog, a svoj pogled na nj autobiografski. 

Kažete da odraz čovjeka nije njegov lik, nego ono što vidi. Primjećujete li kroz vlastite fotografije kako se vaš pogled mijenja?

Sada mi ta rečenica zvuči kao tvrdnja, a zapravo samo odražava vlastitu poziciju. Možda sam trebala reći da odraz mene nije moj lik već ono što vidim? Ali da, vlastiti pogled vidim kao nešto što je promjenjivo, kao posljedica iskustva i znanja, promjena iznutra i izvana. Zapravo volim mijenjati perspektivu, to mi je kreativno uzbudljivo i životno utješno. Često se sjetim Sam Greggove fotografije, portreta starijeg Napolitanca koji iznad prsa ima tetoviranu parolu tutto passa (sve prolazi). Osim što je savršena fotografija, svaki put kada ju zamislim poželim imati tetovažu s istim riječima na istom mjestu. Onda se sjetim da je tetovaža, čak i s ovako oksimoronskim sadržajem, nešto što je previše trajno, pa odustanem od te ideje.

U radu, kao i u životu, pokušavam izbjeći previše rigidne stavove, jer smatram da se ne treba ograničavati i zatvarati si mogućnosti za razvoj. Paradoksalno, što sam starija sve više vidim da je moguće biti karakteran i prigrliti promjenu. Uviđam da je spoznaja kontinuirani proces, pa mi se čini nepotrebno zaustavljati ga. 

Po struci ste dizajnerica, fotografijom ste se bavili već za vrijeme studija. Kasnije ste u formi master classa surađivali s Anom Opalić i Davorom Konjikušićem te na umjetničkoj rezidenciji u Art Quartieru u Budimpešti. U kojoj mjeri je vaše formalno dizajnersko i neformalno fotografsko obrazovanje odredilo vaš izraz?

Fotografijom sam se počela baviti s dvanaest godina, kada sam upisala tečaj analogne fotografije. Od tada moj fotografski život teče paralelno s mojim profesionalnim i tek povremeno se presijecaju. Na studiju sam kod profesora Stanka Hercega dobro naučila osnove svjetla, a master classovi su mi pomogli da proširim vidike i spoznam smjer u kojem želim ići. Moglo bi se reći da je dizajn moj svakodnevni posao, iako nije samo to, ali u sebi podrazumijeva određeni kompromis jer se većinom odvija kao namjenski i u suradnji s drugim ljudima.
Fotografija mi s druge strane omogućava potpunu slobodu promišljanja i izraza. Nisam opterećena kriterijem dopadljivosti i ne težim savršenstvu, a ostavlja mi prostor za samostalne odluke u procesu; u neku ruku, svi moji fotografski radovi su više istraživanja nego finalni zaključci. 

Koji su vam uzori? Fotografski, filmski ili iz nekog drugog medija.

Teško mi je izdvojiti direktne uzore, jer kada vidim tuđe radove koji su me oduševili, ne poželim raditi isto što i oni, već se euforično divim njihovoj genijalnosti i uživam u tom osjećaju. Moglo bi se reći da u meni izazivaju neku vrstu Stendhalovog sindroma. 

Volim pogledati izložbe različitih autora i umjetničkih disciplina, volim vidjeti dobar rad koji mi potakne tok misli. Također sam filmofilka, kada pogledam dobar film, dugo me drži. 

Ali rado ću izdvojiti neke od fotografa koji su tokom godina najviše utjecali na širenje mojih horizonata, abecednim redom: Sophie Calle, Juno Calypso, Petar Dabac, Luigi Ghirri, Mari Katayama, Helen Levitt, Ana Opalić, Stephen Shore i Juergen Teller.

Vaša serija Bilo je vrijeme nastaje za vrijeme epidemije Covid-19. Ona tematizira prolazak vremena i odnos fotografije i vremena. Od vaših ranijih radova se razlikuje po korištenju segmentiranja što se očituje time da fotografije nisu osmišljene kao samostalni prizori. Također, tada fotografiju koristite kao alegoriju za razliku od ranijeg dokumentarističkog pristupa. Na koji način se iz vaše vizure ta serija razlikuje od ostalih?

Taj je rad nastao specifično u vrijeme lockdowna, kada me zbog neizvjesne budućnosti opterećivala misao o neizbježnoj prolaznosti vremena i nemogućnosti djelovanja. Iz današnje perspektive mogu reći da mi je taj period bio životna i profesionalna prekretnica jer sam se nakon godina rada za druge vratila freelanceanju i napokon imala vremena usredotočiti se na vlastiti umjetnički rad. No u to vrijeme mi je opstojnost bila upitna, a vrijeme samo prolazilo. 

Bilo je vrijeme kanalizira moje stvaranje potrebe za zaustavljanjem vremena koje je proizašlo iz tih uvjeta. Ako je vrijeme nemoguće zaustaviti u stvarnosti, da li je moguće u umjetnosti?
Istina je da se taj rad odmiče od ostalih, rekla bih da je najzatvoreniji, jedini ima finalan broj fotografija i određenu strukturu, zasigurno zbog uvjeta u kojima je nastao. 

Drugi radovi možda djeluju dokumentaristički, ali ja ih takvima ne smatram, jer unatoč tome što prikazuju stvarnost, nisu objektivni, baš suprotno; više ih vidim kao vlastiti subjektivni odraz, osjetilno spajanje s prostorom, a u trenutku okidanja – solipsizam. 

Je li takav zatvoreni, čvrsto strukturiran proces nešto što vas privlači kao princip rada u budućim projektima?

Mislim da je taj pristup bio odraz mojih stremljenja proizašlih iz nesigurnosti tog vremena. Sada se osjećam drugačije, pa mislim da ću se u budućim projektima vratiti otvorenom pristupu, ali ne želim još ništa definirati, a i zadržavam pravo na promjenu mišljenja. 

Vaš je proces veoma intuitivan i osoban, no kada biste morali dati čisto praktičan savjet mlađim fotografkinjama i fotografima o tome, kako da pronađu vlastiti izraz, što bi to bilo? 

Mislim da je bitno prije svega dobro naučiti osnove da bi se pronašao vlastiti smjer. Dobro je slušati druge, ali samostalno donositi kreativne odluke. Biti hrabar u svojem izrazu, dopustiti si pogreške i naučiti se nositi s odbijanjem. Raditi ponajprije za sebe, a ne za druge i prestati brinuti o vremenu.