Boris Cvjetanović
Osvijetljeni
Serija "Osvijetljeni" predstavlja pedesetak fotografija nastalih posljednjih deset godina, a naglašenom datacijom, ali još više sadržajem, portretira opću temu sadašnjosti. Čijoj tragikomičnosti neprestano svjedočimo, a u kojoj pesimistični među nama...
Serija "Osvijetljeni" predstavlja pedesetak fotografija nastalih posljednjih deset godina, a naglašenom datacijom, ali još više sadržajem, portretira opću temu sadašnjosti. Čijoj tragikomičnosti neprestano svjedočimo, a u kojoj pesimistični među nama prepoznaju prelazak na tamnu stranu.
Ostale recentne serije, kao što vidimo u fotomonografijama "Grad" i "Priroda i grad", predstavljaju temu, iako ne i konkretnu priču, također, poput njegova pedantna bilježnika, portretiraju ovo vrijeme. No, dok te bilješke o ljudima svjedoče neizravno, posredstvom posljedica njihova prisustva, ovdje su ljudi u prvom planu. Dapače, mnoge od njih i prepoznajemo, čak bi se moglo reći kako, osim rijetkih izuzetaka, ti ljudi pripadaju određenoj ekipi, prepoznajemo i njen uobičajeni kontekst. Međutim, ovdje nije riječ o njenom portretu, nego je ona izdvojena kao uzorak, primjenjiv i na sve druge ekipe, u nekom drugom kontekstu. Iz čega proizlazi kako smo svi, promatrajući kroz naslovnu optiku, zapravo članovi iste ekipe. Svi smo osvijetljeni.
No, ako krenemo od činjenice da je svjetlo ključni čimbenik fotografiranja, ono što prizor upisuje u negativ, ono može biti dnevno, umjetno ili flash, o njemu ovisi trajanje ekspozicije, po dotičnom žargonu ispada da su oni osvijetljeni zapravo oni fotografirani. Možda to i jesmo svi, no to nije tema, zato što su ovdje fotografirani samo oni koji su i dodatno osvijetljeni, to ih regrutira u članstvo. Vizualna činjenica dodatna svjetla unutar fotografije temelji se na sadržajnoj: portretirana je činjenica dodatka našim životima, ta je činjenica uvijek u kadru, ali nikad se ne vidi, baš kao niti ljudi u onim drugim serijama, no uvijek predstavlja izvor tog drugog svjetla. Stoga bismo kao temu mogli proglasiti osvijetljenost drugim svjetlom, a kao dominantnu formu, baratanje planovima. Čija je razdvojenost najčešće realizirana različitim izvorom svjetla.
Također bi se za sve fotografije moglo reći da ne predstavljaju ljude, nego njihova lica, ona su im osvijetljena. Pa ako se sjetimo poslovice koja kaže da su lica ogledala duše, pesimist će smjesta ustvrditi da su te duše prodane. Odnosno kupljene novim sadržajem. Istodobno, promatrajući dob osvijetljenih, raskrinkan je i generacijski prijekor, gdje se djeci uglavnom brani prekomjerna izloženost drugom svjetlu, budući da na fotografijama prevladavaju lica što pripadaju roditeljima.
Duše, kupljene mogućnošću momentalna uvida u sve sadržaje, izolirane su od konteksta upravo time što su im lica fokusirana, kontekst je neoštar, bez obzira nalazili se u prvom ili drugom planu ili u oba, ostali protagonisti prizora su mutni, nevažni su, poput statista ili kulise osobi koja i ne mora biti u središnjem dijelu kadra, nego joj glavnu ulogu određuje taj spot light, koji, za razliku od uobičajenog, ovaj puta dolazi uglavnom odozdo. Markirana lica ne zanima okolina, hipnotizirani su svjetlom, dapače, njegovim izvorom, onime što se odvija unutar čarobnog prozora u svijet.
Tim drugim svjetlom se često osvajaju i bodovi u karakterizaciji portreta, pri čemu se upravo ono koristi kao alat za definiciju žanra. Čak bi se i izraz tako osvjetljena lica mogao proglasiti karakterističnim za osobnost dotična člana ekipe.
Lica su najčešće plava, pa čak i onda kada nisu, čak i tada u nekom zrcalu, bilo to ono pravo ili ono naočala ili zjenice oka, iskri plavi izvor. No, čak i kad su bijela unutar posve plavog prizora ili tek nešto svjetlija unutar zagasito crvenog, lica nikad nisu svjesna fotografa. Nije ih on osvijetlio, on je osvijetlio njihovu osvijetljenost. Bez obzira nalazila se u prvom, drugom ili zadnjem svjetlosnom ili sadržajnom planu. Pa se ponekad i događa zabuna kod ovih naprijed što gestom ili očima možda i poziraju, primijetivši da ih je Cvjetanović naciljao, ne znaju da nisu bitni, da je objektiv izoštren na ono iza njihovih leđa, u dubinu kadra, na one hipnotizirane drugim svjetlom.
Govoreći o kompoziciji, rekli bismo, kao i obično: kad gledamo Cvjetanovićeve fotografije uopće i ne razmišljamo o njoj, ne zamjećujemo je, prizor je takav i gotovo, nema nikakve dvojbe o razlogu za pozicioniranje ključnog sadržaja, smješten je u kontekst koji ga označava, uspostavljen aktivan odnos s perspektivom gledatelja, prepoznat u trenutku i predstavljen kao arhetip dotične domene. Kontekst bira izrez, krupni plan, poludistancu ili odabire detalj u totalu, a kompozicija je alat, kao automatski pilot, dok pravi pilot ima važnijeg posla, izolirati djelatan sadržaj, zaustaviti trenutak u kojem konobar u tamnoj majci u desnom dijelu drugog plana upravo s pladnja diže čašu, s lijeve je strane drugog plana gošća u svijetlom baloneru, u pozadini također ima zbivanja, dočim središnjicom prvog plana dominira osvijetljeni. Za razliku od konobara, koji iz drugog plana, unatoč pokretu, gleda ravno u objektiv i registrira fotografiranje, ovaj glavni, lica obasjana karakterističnim plavim svjetlom, koji se s obzirom na blizinu, sudeći po tome da zauzima veći dio kadra, očito nalazi u fotografovu društvu, dapače, u tom bi društvu mogla biti tek njih dvojica, na njega, odnosno aktivnosti s kojima se ovaj bavi, uopće ne obraća pažnju. To je ono što pravi pilot traži, djelatan primjer za kontekst, za činjenicu kako osvijetljeni tek formalno postoje u stvarnosti, zauzimaju prostor, proglašeni su glavnim ulogama, ali njih zapravo nema. A onom automatskom je prepušteno okolni sadržaj postaviti u aktivnu simetriju, te razdvajanjem tri svjetlosna plana, glavnim, srednjim i pozadinskim, definirati scenu.
Usporediva je i situacija u kojoj je osvijetljeni iz prošlog primjera također u prvom planu, ali više ne igra i glavnu ulogu, što će reći, nije osvijetljen, nego je duhom prisutan, dapače, aktivno komunicira, što je za tu situaciju i logično, zato je i došao tu gdje se nalazi, u prvom planu čaše, u pozadini polica s pićima. Izoštren je jedan osvijetljeni iza njega, u takozvanom srednjem planu, unatoč žustroj komunikaciji za stolom, on je otišao, nema ga, okupiralo ga je drugo svjetlo.
U tom bi smislu trebalo i precizirati početnu dijagnozu kako je tema serije osvijetljenost drugim svjetlom, zato što se radi o tome da ono u ovom slučaju, u skladu s fotografskim postavkama bilježi njime određenu situaciju, no u portret te situacije postavljajući glavni sadržaj - osvijetljene, oblikom njihova prisustva u kontekstu, zapravo govori o njihovom odsustvu. Pri čemu je upravo svjetlo glavni uzročnik te odsutnosti, ono ih je maknulo iz stvarnosti. To je fenomen kojeg osvjetljava Cvjetanović.
Pesimist bi mogao biti zadovoljan, izložba potkrjepljuje njegova upozorenja.
Boris Greiner
Oko dimnjaka za 40 minuta
Oko dimnjaka za 40 minuta, 2012.
Vozeći se biciklom oko toplane na Trešnjevci gdje dominira dimnjak, bez obzira u kojem dijelu kvarta bili i tom prilikom snimio sam 45 fotografija...
Oko dimnjaka za 40 minuta, 2012.
Vozeći se biciklom oko toplane na Trešnjevci gdje dominira dimnjak, bez obzira u kojem dijelu kvarta bili i tom prilikom snimio sam 45 fotografija (na stranici ih je manje) unutar 40 minuta koliko mi je trebalo da napravim širi krug oko dimnjaka.
Rođen 1953. godine u Zagrebu.
Diplomirao je 1976. na Pedagoškoj Akademiji u Zagrebu – odsjek likovne umjetnosti.
Od 1976. do 1984. radio je kao restaurator u Hrvatskom restauratorskom zavodu.
1981. godine počeo se profesionalno baviti fotografijom. Iste godine počinje raditi za studentski časopis SL da bi 1987. godine postao urednik fotografije.
Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta (Hrvatska, Europa, SAD, Japan, Australija…). Dobitnik je nekoliko prestižnih nagrada (1st Tokyo International Photo-Biennale ’95 u Japanu, Grand Prix na izložbi Hrvatska fotografija ’97, nagrada Homo Volans ’97)
1996. godine izdaje knjigu fotografija Prizori bez značaja.
Iste godine njegove fotografije objavljene su knjizi Echoes – Contemporary Art at the Age of Endless Conclusions Francesca Bonamija (The Monacelli Press, New York, 1996).
Dio su nekoliko značajnih svjetskih zbirki: Tokyo Metropolitan Museum of Photography; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Galerija Dante Marino Cettina, Umag; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Galerija umjetnina Split; Narodni muzej Zadar – Galerija umjetnina; Hrvatski povijesni muzej, Zagreb te nekoliko privatnih zbirki.
Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
boris.cvjetanovic@gmail.com
IZLOŽBE
Samostalne izložbe
- 1981. Zagreb, Erotski grafiti / Erotical Graffiti, SKUC
- 1986. Zagreb, Slikanje ispred slika / Taking Pictures in Front of the Pictures, Galerija proširenih medija
- 1996. Zagreb, Ljetovanje / Summertime, Muzej suvremene umjetnosti (CEFFT)
- 1998. Melbourne, Australija, Photographed (s Deanom Golja), Span Galleries (u sklopu Next Wave Festval 1998)
- 1999. Annemasse, Francuska, Bolnica / L’Hopital / Hospital, Espace 13×13, M.J.C. Centre
- 2002. Velika Gorica, Grad / City, Galerija Galženica
- 2003. Venecija, La Biennale di Venezia, 50. Esposizione Internazionale d’Arte – predstavnik RH zajedno sa Anom Opalić
- 2011. Paris, “Dialogue”, Boris Cvjetanovic & Mladen Stilinovic, Galerie Frank Elbaz
- 2012. Paris, ”Small is beautiful” , Le Mois de la photo a Paris
- 2013. Split, “Priroda i grad” u sklopu “Preživjeti grad”, Galerija, Dioklecijanova bb
Skupne izložbe
- 1989. New York, SAD, Contemporary Yugoslav Photography, The John Hartell Gallery
- 1993. Zagreb, Hrvatska fotografija od 1950. do danas / Croatian Photography since 1950 until present days, Muzej suvremene umjetnosti
- 1995. Tokio, Japan, The 1st Tokyo International Photo-Biennale ’95, Tokyo Metropolitan Museum of Photography
- 1997. Zagreb, Hrvatska fotografija 97 / Croatian Photography 97, Umjetnički paviljon; organizator: Hrvatski foto savez – dobio Veliku Nagradu
- 2001. Beč, Austrija, What, how and for whom, Kunsthalle Exnergasse (autorice izložbe: Ana Dević, Nataša Ilić, Sabina Sabolović)
- 2004. Bologna, The Balkans – a crossroad to the future (kustos Harald Szeeman), Arte Fiera
- 2007. New Delhi, Contemporary Croatian Art, Lalit Kala Akademi – National Academy of Art
- 2010. Berlin, “You are kindly invited to attend”, Aanant & Zoo
- 2012. Paris, „Hrvatska fotografija okom Petera Knappa“, Cité internationale des Arts
- 2013. Graz, “Zero Point of Meaning”, Camera Austria
Budnost na prizore koji nas okružuju

Boris Cvjetanović, 2010. (Snimio: Marko Ercegović)
Borisa zaista ne treba posebno predstavljati. U bircu u Dežmanovom prolazu, uz buku, dim cigareta i pivo razgovarali smo malo i o fotografiji.
Kada si točno «postao fotograf»? I kako?
Ja sam relativno kasno počeo. Sa nekih 27 godina. Ne sjećam se trenutka kada sam sebi rekao «ja sam fotograf». Moj početak je bila dokolica. Dok sam radio kao restaurator u restauratorskom zavodu bio sam puno na terenima i imao sam dosta slobodnog vremena. Tu sam počeo fotografirati. Kupio sam si nešto bolji fotoaparat, pa mi je bilo s njim veće zadovoljstvo fotografirati sve ono što me zanimalo. Od Erotskih grafita nadalje.
Baš ozbiljno počeo sam fotografirati sa radom u Studentskom listu 81. godine.
Bile su mi zanimljive reakcije ljudi na objavljene fotografije. To mi je bila i motivacija.
84. sam dao otkaz u restauratorskom zavodu i počeo se baviti isključivo fotografijom.
Što misliš, čime se bavi suvremena hrvatska fotografija?
Dosta je široko pitanje, ali recimo, generalno bi mogao reći da se fotografi u današnje vrijeme manje bave socijalnim stanjima a više su okrenuti osobnom pogledu i intimnim stanjima.
Čini mi se da to dominira, okrenutost sebi. Što ima svoje razloge, naravno.
Prije je bilo lakše baviti se društvenim temama. Ljudi su bili otvoreniji za suradnju, za fotografiranje. Danas to nije slučaj. Ljudi su jako nepovjerljivi.
Misliš da to ima veze s tim što se više ne zna tko je «zbilja fotograf». Danas svi fotografiraju!
Jedan od razloga je sigurno i zloupotreba fotografije. Ljudi «pušu na hladno» misleći najčešće da će to u jednom trenutku biti okrenuto protiv njih samih. A na kraju, više i ne vjeruju u moć fotografije. Fotografiji se više ne vjeruje, između ostaloga.
Iz više razloga, ne samo jer je moguće s njome manipulirati, ne mislim na to, nego uopće na učinke fotografije na svijest ljudi.
Primjećuješ li i u svom radu, nakon svih ovih godina, tu promjenu? Kako se taj novi odnos prema fotografiji odrazio na tvoj rad?
Sve se promijenilo. Promijenio sam se ja i promijenila se okolina oko mene.
Više nema onog romantičnog vremena za fotografiju. Fotografi kao da izbjegavaju dodir sa ljudima i socijalnim temama. Kao da se na tom terenu osjećaju nesigurni.
Jer, postoji određeno nepovjerenje prema fotografima i fotografiji.
Meni bi bilo danas puno teže napraviti fotografije koje sam radio prije 20 godina.
Ja sam onda imao puno veću potrebu za ljudima i što je jako važno puno lakši pristup njihovim životima.
Često bi i oni sami kada bi me vidjeli sa fotoaparatom htjeli da ih fotografiram.
Kako bi izgledalo da danas ideš snimati radnike ili zatvorenike?
Mislim da bi bilo puno teže. Kao prvo, radništva više gotovo i da nema. Ustvari, radništvo je počelo biti jedna potpuno nevidljiva kategorija, gotovo da je radništvo jednako sramota. Nedavno sam na radiju čuo podatak da su firme smještene na Radničkoj cesti u Zagrebu dale zahtjev da se Radnička cesta preimenuje, jer im ovako šteti ugledu.
To ti dovoljno govori o stanju u društvu.
I samo fotografsko zanimanje donekle je izgubilo legitimitet obzirom na sve što se danas objavljuje. Fotografi u medijima sve su manje autori. Sadržaj je određen već unaprijed. Unaprijed je određeno što treba biti na fotografiji.
Naši najbolji fotografi nekada su bili fotoreporteri. Posavec, Vesović… čitava generacija Poleta i Studentskog lista.
Oni su onda imali drugu ulogu. Bili su daleko samostalniji. Mogli su sami nametnuti neke teme. To je danas nemoguće.
Prije 20-30 godina fotograf, ako je želio biti objavljivan, morao je biti fotoreporter.
Morao je imati stav.
Takve fotografije više nema u tiskovinama. To je nezamislivo.
To romantično vrijeme za fotografiju je prošlo. Uskoro, ako ćeš snimati ljude na ulici, morati ćeš sa sobom imati odvjetnika koji će im nuditi ugovore na potpis.
Što se promijenilo pojavom digitalne fotografije?
Digitalna fotografija donijela je neke nove momente.
Fotoaparat je postao slikovni notes. Prije, ja sam radio Fotografiju, a sada kao da zapisujem. Imam jednu neposrednost, što je dobro ali usporedo, izgubila se pažnja.
Koncentracija i pažljivost koja je u vrijeme filma bila neusporedivo veća.
Onda je bilo nemoguće napraviti 100 snimaka pa odabrati jedan.
Slika je slika, to je nesumnjivo ali kada se snima sa filmom prvo se razmisli.
Sa digitalcem, kao da se prvo snimi pa se poslije razmišlja.
Sve se svodi na veliku količinu i odabir. Pomalo kao da skidamo still-ove iz filma.
Fotografija je s druge strane dobila u neposrednosti. Može se «bez posljedice» snimiti bilo što ali to je dovelo do hiperprodukcije.
Danas sve što uzmem u ruku fotografira! Od šume se više ne vidi drvo. Došlo je do ogromnog zasićenja.
Ja sam uvijek mislio da je ta «demokratizacija» dobra, neka svatko ima pristup i mogućnost da fotografira. Ali nažalost nije se desila kvaliteta. Desila je samo količina.
U kontekstu naše fotografije ovdje u Hrvatskoj, fotografije koja je ocjenjena kao umjetnost, koja je ušla u galerije, stalne postave muzeja, skupne izložbe suvremene umjetnosti… kako bi ocjenio odnos teorije povijesti umjetnosti prema toj fotografiji?
Kod nas ima izvrsnih fotografa koji mogu biti svugdje u svijetu ali nažalost Hrvatska puno bolje stoji sa fotografima nego što stoji sa vrednovanjem fotografije.
Stručnjaka koji se ozbiljno bave fotografijom jako je malo. Ali ne radi se samo o struci, mi ne radimo fotografije samo zbog galerista, kustosa i teoretičara nego i ostale publike.
I tu nastaje jedan problem, da ustvari nema educirane publike.
Kad god sam izlagao u Evropi, ja sam imao osjećaj da njima ta fotografija «treba».
Publika ne dolazi na izložbu zbog toga što sam to ja. Oni dolaze na izložbu jer njima to treba, oni imaju potrebu to vidjeti i iz toga nešto izvlače. Neki doživljaj ili poticaj.
Kod nas, meni se često dešava da nemam kome pokazati fotografije. Često naiđeš na krivo čitanje i nerazumjevanje i na kraju, oslanjamo se jedni na druge u uskom krugu kolega i prijatelja i jedni drugima pokazujemo radove.
Meni osobno važna je razlika između fotografa i umjetnika koji se koriste medijem fotografije. Ta razlika nije objašnjena ni definirana u teoriji. Nitko se njome nije bavio.
Fotograf je na neki način stalno fotograf. Što je dobro Posavec jednom rekao «ja stalno gledam kroz kadar». Jedanput kad si fotograf, teško je više ne biti fotograf. To je jedna budnost na prizore koji nas okružuju.
Ja uvijek posvuda vidim fotografije. I kada bi me netko pitao koja mi je najbolja fotografija, vjerojatno bi rekao, ona nesnimljena.
To nije slučaj sa umjetnicima koji u svom radu koriste fotografiju.
Kao sport i šah. Tako je i sa fotografijom. Kao da teorija i ne zna baš što bi s njom u kontekstu suvremene umjetnosti.
U jednom našem razgovoru o kreativnosti rekao si da si kao dijete crtao ono što si htio. Što danas fotografiraš?
Istina, djeca preko crteža materijaliziraju svoje maštarije.
Kod mog fotografiranja to više nije nešto što bi htio za sebe, ali bi htio da određena stanja ne nestanu, da se ne izgube.
Misliš na seriju Ljetovanja ili Prizori bez značaja?
A što je sa ostalim serijama fotografija?
U slučaju serija poput Radnika… nekako, u društvu tih ljudi ja sam se osjećao tako slobodan i svoj. Teško je to objasniti. Meni je s njima uvijek iskreno bilo jako dobro. I to ljudi osjete. I onda te prihvate.
Npr. nisam se nikada dobro osjećao među političarima i dobrostojećima.
Tu mi je uvijek bila jaka nelagoda.
Prije svega jako je važno ići iskreno i čist u nešto što želiš fotografirati.
Nikakve fige držati. Pa taman po cijenu «ne može».
Tvoja prva velika ljubav u fotografiji?
Diane Arbus. Krajem 70-ih.
Zatim, Jacques Henri Lartigue… to je neki fotografski romantizam.
Susan Sontag. Ona piše o fotografiji kao da je i sama fotograf.
Zato fotografi vole tu knjigu. Prepoznaju se u njoj.
Jedna od novih stvari koje radiš je «Fotovideo».
Kako je došlo do toga da si počeo snimati «filmiće»?
Pojavom prvih malih digitalaca s mogućnošću snimanja video klipova bilježio sam pojedine trenutke i stanja gdje fotografija nije bila primjerena kao medij.
Ali i ne samo tada.
Kvaliteta tih filmića nije bila na razini video kamera, ali me veselila lakoća i nenametljivost prilikom snimanja. Dobivao sam rezultate koje bi bilo teško postići s klasičnom video kamerom, a uostalom do tada me nije ni zanimala takva vrsta rada.
Često su sudionici, uvjereni da ih fotografiram, bili pomalo zbunjeni duljinom trajanja moje usmjerenosti na njih. Iz toga su proizašli zanimljivi momenti.
Znam da sam samom sebi tada govorio kako je to dobro jer se ne može za ništa ozbiljno iskoristiti – obzirom na tehničke karakteristike takvog videa. No, to je kratko trajalo.
Darko Fritz je nekom prilikom vidio te filmiće i poželio ih pokazati u galeriji „Siva zona“ koju vodi u Korčuli. On mi je i pomogao nekih 35 kratkih filmova povezati i tako je nastao moj “Fotovideo”.
Da ne duljim, moje naivno razdoblje stvaranja filmića te vrste, s tim je završilo. Kasnije je Vedran Šamanović prikazao “Fotovideo” u kinu Tuškanac za vrijeme One Take Film Festivala.
Pojavom fotoaparata koji nadmašuje kvalitetom slike i ponajbolje video kamere uz daleko veći senzor, koji je uvjetovao novi doživljaj videa, mnogi su fotografi “otkrili” i ušli u svijet pokretne slike.
Da li još fotkaš na filmu?
Da, ali malo.
Razgovarala: Ana Opalić
- Glorija Lizde
- Petra Slobodnjak
- Ivana Pegan
- Karlo Čargonja
- Valentino Bilić Prcić
- Darija Jelinčić
- Ivan Gundić
- Nina Đurđević
- Luka Pešun
- Katarina Juričić
- Sanja Bistričić Srića
- Predrag Dubravčić
- Dea Botica
- Lana Stojićević
- Ivan Buvinić
- Ana Vuko
- Denis Butorac
- Ana Bilankov
- Nives Milješić
- Maša Bajc
- Darko Bavoljak
- Mara Bratoš
- Ino Zeljak
- Tanja Deman
- Marina Paulenka
- Neven Petrović
- Davor Konjikušić
- Davor Sanvincenti
- Goran Trbuljak
- Borko Vukosav
- Petra Mrša
- Hana Miletić
- Tjaša Kalkan
- Hrvoje Slovenc
- Bojan Mrđenović
- Jelena Blagović
- Igor Kuduz
- Sandro Đukić
- Mirjana Vodopija
- SofijaSilvia
- Ana Opalić
- Marko Ercegović
- Domagoj Blažević
- Žarko Vijatović
- Ivan Posavec
- Josip Klarica
- Petar Dabac
- Darije Petković
- Boris Cvjetanović
- Sandra Vitaljić
- Jasenko Rasol
- Silvestar Kolbas