Darija Jelinčić

Escapes

Svi mi u svojoj svakodnevici tragamo za trenucima mira. Projekt Escapes započinje jednom takvom potragom kada umjetnica želi pobjeći od stresnog života u Pragu uplaćujući last minute putovanje za Lesbos,...

Svi mi u svojoj svakodnevici tragamo za trenucima mira. Projekt Escapes započinje jednom takvom potragom kada umjetnica želi pobjeći od stresnog života u Pragu uplaćujući last minute putovanje za Lesbos, Grčka. Ostavljajući grad iza sebe pronalazi spokoj na otoku okrećući se plavetnilu mora i neba. Iskušava neizmjernost prostora, s prazninom između sebe same i smirujuće ravne linije horizonta. Takvi doživljaji navode je na misli o tome kako smo svi zarobljeni u svojim konstruktivnim stvarnostima urbanih centara, gdje nas borba za uspjeh razdvaja od prirode, i u konačnici od sebe samih. Nakon odlaska s otoka, Darija počinje istraživati načine kojima ljudi traže rješenja za probleme koje umjetni urbani prostori stvaraju. Istražuje ih u Pragu, gdje živi, ali također za vrijeme svojih putovanja: u Grčkoj, Nizozemskoj, SAD-u, Hrvatskoj, Vietnamu i Tajlandu. Na svim tim mjestima Darija traga za trenucima spokoja. Darija komponira svoje fotografije pažljivo, obično smještajući subjekt u centar, hvatajući njihov odnos s okruženjem. Ispituje ih kroz njihovo iskustvo prostora.

Escapes je istraživanje o ljudskom iskustvu, o stanju svijesti za vrijeme trenutaka mira, ali i fizički aspekt istog – kao na fotografiji vrtuljka. Gledajući prema nebu vidjeti ćemo ljude udobno smještene na vožnji, nježno se vrteći u prostoru, s ničim iznad njih osim plavog neba. Shvaćamo da biti povezan sa samim sobom znači biti povezan s prostorom. Darijin Escapes je traganje za nečim što smo putem izgubili. Traganje za našim korijenima, povezanošću s prirodom i jedni s drugima. Stoga Escapes je, paradoksalno, traganje za povratkom kući.

Silvia Potočki

River

U ovom fotografskom projektu istražujem krajolik rijeka u stalnoj izmjeni, u području Kaunasa u Litvi i Valladolida u Španjolskoj. Rijeka se ovdje ne doživljava samo kao prirodni fenomen. Njezin tok i krajolik koji oblikuje, od davnina privlače ljude koji tom prirodnom fenomenu daju simbolično značenje. Zanima me kako rijeke određuju ponašanje ljudi koji uz njih žive, te osebujni narativi života u potrazi za harmonijom, ravnotežom i suživotom s prirodom. Zanima me dijalog kulturnog i prirodnog kao i koliko možemo dovesti prirodu u naše suvremene živote.

Željela sam se pozicionirati u riječni krajolik kako bih mogla obratiti pozornost na prolaznost stvari i razmisliti o tome što on meni daje i što daje ljudima koji s tim krajolikom žive.

Darija Jelinčić

„The river is within us, the sea is all about us“, piše T. S. Eliot u Četiri kvarteta, podsjećajući nas na neizbježno slijevanje pojedinca u svijet koji ga okružuje. Taj svijet nije samo ljudsko društvo, nego i cijeli sklop živog i neživog svemira iz kojega je čovjek iznikao. Darija Jelinčić tražila je mjesta gdje se naši unutarnji tokovi ulijevaju u more stvarnosti, fotografirajući rijeke i ljude koji uz njih žive. Njihove svakodnevice i ni po čemu posebni, urbani i suburbani životi, u jakom svjetlu njezinih snimaka dobivaju začuđujuću auru. To je svjetlo možda diskretna i istovremeno intenzivna prisutnost rijeke, tog „snažnog smeđeg boga“ (da opet citiram Eliota), u njihovim egzistencijama, skriveno suglasje između ljudi i njihove okoline.

Jer, svjetlo je poput tekuće vode. Nježno u svom lijenom i nezaustavljivom prelijevanju po svijetu, ali i nepredvidivo okrutno – kada otkriva stvari koje bismo željeli ostaviti neznanima, te nas tako uvlači u virove tjeskobe. Svjetlo nam omogućava pogled na svijet, osvještavanje svih njegovih lijepih i odbojnih aspekata, ali i njegove nepostojanosti i prolaznosti. I mi, kao i likovi s ovih fotografija, stojimo u svjetlu i dio smo njega, dok nas ono miluje i dok u njemu izgaramo. Darija nas podsjeća da smo bačeni u tu rijeku stvarnosti i da se možemo prepustiti njezinu tijeku.

Feđa Gavrilović

Sol

Dragocjena namirnica koju čini bijeli mineral specifičnog okusa sveprisutna je i lako dostupna, te nadasve neophodna za ljudski život. Sol je sastavni dio naših života, od njezine ključne uloge u mnogim fiziološkim procesima tijela, do raznovrsne društvene upotrebe tijekom povijesti u formi sredstva plaćanja, tvari za sprječavanje infekcija, konzervansa, pa i kao magične supstance vjerskih obreda. Većina tih praksi se više ne primjenjuje u suvremenom društvu, iako su različita vjerovanja i izreke povezane uz taj kemijski spoj i dalje dio živuće tradicije slavenskih naroda.

Poslovice, prakse i običaji blisko vezani uz sol, terapeutski morski ambijent i tradicija proizvodnje morske soli okosnica su rada Darije Jelinčić koja kroz video rad i ciklus fotografija, ponegdje s pripadajućim objektima, predstavlja svoj umjetničko-istraživački projekt kroz svojevrsni muzeološki pristup. Umjetnica ostvaruje radove bez suvišne mistifikacije i pretencioznosti, a njen specifičan umjetnički senzibilitet odjekuje mekoćom, nježnošću i minimalizmom izričaja. Osim prevladavajućih motiva pejzaža, poveznica većeg dijela ostalih radova je drevna ljudska potreba i nastojanje da izravno manipulira snagama prirode, a time i vlastitom sudbinom, uz pomoć raznih postupaka. Prikazom vlastitog tijela prekrivenog solju autorica priziva sreću, što tvori jedno od vjerovanja povezanih s poticajnom magijskom praksom, dok se posipanje soli u četiri ugla doma, vješanje vrećica soli na sva četiri kraja dječje kolijevke ili postavljanje čaše slane vode uz krevet tijekom noći smatra apotropejskom magijom, djelujući kao zaštita od nevidljivih negativnih sila. Upotrebljena u optimalnim omjerima i uvjetima, sol pročišćuje, štiti, održava i hrani, dok njeno pretjerano ili nedovoljno korištenje dovodi do disbalansa koji uništava život u vodi ili na zemlji, te stoga sol u prenesenom značenju simbolizira potrebu za uspostavom ravnoteže u svakom aspektu života. Ta se misao provlači i kroz svete knjige, primjerice kroz Isusove riječi koje upućuje svojim učenicima: „Vi ste sol zemlje“, ali u kontekstu održavanja moralne ravnoteže jer kada je sol uključena u ljudsko iskustvo, ona obogaćuje ono što već postoji.

U jeku recentnih, pa i dugotrajnih zbivanja na lokalnoj i svjetskoj razini, Darija Jelinčić ukazuje na potencijalni izvor sigurnosti, stabilnosti i motivacije koji se nalazi unutar tradicijskih okvira, na običaje i vjerovanja koji postepeno padaju u zaborav, a ukazuju na tijesnu povezanost kozmičkih sila i čovjekove duševnosti, na potrebu uspostavljanja psihofizičke harmonije. Možda bi na kraju sol ipak, za svaki slučaj, trebali ponijeti sa sobom i spremiti u džep kako bi prizvali sreću, iako će se mnogima vjerojatno činiti da bi ovaj savjet trebali uzeti sa zrnom soli.

Sara Mikelić

Vlasi

“Priručnik za onaj svijet”

Ako iz bilo kojih razloga imate strah od smrti, vjerojatno nećete pronaći sigurnije mjesto od istočne Srbije, jer tamo zapravo nitko ne umire. Vlasi, mala...

“Priručnik za onaj svijet”

Ako iz bilo kojih razloga imate strah od smrti, vjerojatno nećete pronaći sigurnije mjesto od istočne Srbije, jer tamo zapravo nitko ne umire. Vlasi, mala etnička zajednica s duboko ukorijenjenim kultom smrti, će se pobrinuti da život kakav znate se nastavi čak iako nekako prestanete disati.

Naravno, za to je zaslužna magija, ali prava čarolija je sposobnost promijeniti ono što bi drugdje bila tragedija u slavu života koja nadilazi granice ovoga i onoga svijeta. Nikada ne treba podcjenjivati vlaške svete sile koje djeluju na njihove živote. Oni vjeruju da je postojanje živih čvrsto isprepleteno sa životom mrtvih čiji odlazak je neizvjestan.

Kulturna baština Vlaha je stoga bogata mističnim ritualima kao što su prizivanje mrtvog, darivanje mrtvog svime što mu je bilo neophodno u ovozemaljskom životu jer bez toga ne može na putovanje prema tamo, prizivanje Sunca, Mjeseca i zvijezda da se udruže i pomognu dušama u nastavku putovanja s ciljem prelaska na onaj svijet. Pokojni su uvijek dobrodošli vratiti se, posjećivati gozbe i zabave, sve dok su im raspoloženje i namjere prijateljske i pod kontrolom.

Čak iako ste jedan od onih koji prihvaćaju smrt kao “ništa posebno”, i vama bi boravak među Vlasima bila nezaboravna avantura. Sretan put.

* Opisi običaja u suradnji s etnologom Paunom Es Durlićem

O autoru Razgovor

Darija Jelinčić diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija upisuje fotografiju kao izborni predmet na Studiju dizajna u Zagrebu. Odlaskom u Prag nastavlja raditi na svom fotografskom razvoju otkrivajući dugu i bogatu češku fotografsku scenu. Fascinirana ljudskom prirodom i kulturom, Darija Jelinčić u svom umjetničkom izričaju kombinira sociologiju i fotografiju. Projekti na kojima radi uglavnom su usmjereni na ljude i njihov odnos prema zajednici, izraženi konceptima prostora i vremena. Za vrijeme umjetničke rezidencije Cité Internationale des Arts u Parizu surađivala je s Institutom za robotiku i inteligentne sustave (ISIR) Sveučilišta Sorbone. Sudjelovala je na masterclass-u VII Photo Akademije te dvije radionice Agencije VII i izlagala svoj rad u Zagrebu, Pragu, Londonu, Kelnu, Aveiru, San Franciscu, Austriji, Španjolskoj, Grčkoj i Tajvanu. Dobitnica je nagrade Crno drvo Laube te “Vision 2020” u suradnji HDLU-a i CROZ-a. Boravila je na umjetničkim rezidencijama u Parizu, Portugalu, Litvi, Grčkoj i Španjolskoj. Članica je Hrvatskog Društva Likovnih Umjetnika i Hrvatske Zajednice Samostalnih Umjetnika. Trenutno živi i radi u Zagrebu.