Fotografije u stavcima

Iskoristili smo priliku otvorenja izložbe Hrvoja Slovenca u Galeriji Spot i porazgovarali s autorom koji godinama živi i radi u New Yorku o fotografiji, utjecaju specifične glazbene forme na ovaj umjetnički medij, kao i o drugim životnim situacijama koje na neki način utječu na ono što snima. Umjetniku u izdanju Edicije F11 Ureda za fotografiju ovih dana izlazi monografija posvećena upravo ovoj seriji.

U trenutku kad si mi rekao za seriju koja se zove Hrvatska rapsodija: Pograničja prva asocijacija bilo je čuđenje. Iza riječi rapsodija krije se neka svečana nota, no ono što vidimo s time nema veze. Serija govori o kontekstu u odnosu na koji si izmješten i emocionalno i fizički i, u krajnjoj liniji, ovisi o čitavom nizu dodatnih znanja koja su utjecala na radove. Započnimo s vjerojatno banalnim pitanjem: kakav je tvoj pogled na Hrvatsku nakon toliko godina provedenih u drugoj sredini?

Mislim da je emigracija puno drugačija sada nego što je bila ranije. Po prvi puta se, recimo, dogodilo da ljudi koji su emigrirali u proteklih dvadesetak godina sve rjeđe gledaju idealizirano na domovinu. Mislim da je to upravo zbog toga što živimo u svijetu gdje ima toliko slika. Recimo,kad je netko 1880. otišao iz Irske u drugu zemlju, jednostavno bi zadržao idealiziran pogled na svoju domovinu.

I vjerojatno snažnu nostalgiju.

Da, i nostalgiju. I zbog toga su ljudi prije govorili o vremenima koja su bila lijepa, koja su bila bolja, no međutim sada se ljudi koji su otišli svako malo logiraju na internet, čitaju informacije koje im dolaze iz domovine, tako da njima neke stvari ne mogu promaći. One su stalno tu, svaki dan ih mogu pogledati. Evo, ja se ujutro probudim i svaki dan pogledam novine uz kavu i jednostavno znam što se tu događa. Tako da idealizacija definitivno ne postoji. Više je riječ o jednom objektivnijem pogledu na ekonomsko-političku i društvenu zbilju.

Kad već spominjemo Irsku i kraj 19. stoljeća, tadašnji ekonomski egzil ipak je imao sasvim različite konotacije, i iz one stvarno velike bijede i ekstremne gladi odlazilo se u nešto što je bilo bolje sutra. Je li današnja odluka o odlasku na bilo koji način vezana s boljim sutra? I postoji li uopće to bolje, negdje drugdje?

Postoji drugačije. A sad hoće li to biti bolje ili ne… Mogu govoriti iz svojeg iskustva da uvijek kad čovjek odlazi, odlazi sa željom da će to drugačije biti bolje. Optimizam vjerojatno uvijek postoji. A sad, pričajući s ljudima koji su pokušali otići i zatim se vratili ovdje… iz nekog razloga im nije uspjelo. Vjerojatno se radilo o obrnutom idealizmu. Ono tamo gdje se ide se idealizira, pa se vidi da to zapravo nije tako. Dolazi do nesnalaženja, što sam i ja prošao, dok shvatiš kako ljudi komuniciraju, što zapravo znači ono što govore ili pokazuju rukama. Tako da postoji neki proces spoznavanja što je ta druga okolina. A ona ti ili odgovara ili ne.

U odnosu na ovu seriju fotografija, na koji način bi interpretirao, kad bi interpretirao i kad bi te to zanimalo, američku rapsodiju? Iskustva su vrlo individualna kao i razlozi, ali milje u kojem netko odrasta vjerojatno se i emocionalno i na drugim razinama razumije drugačije nego nova sredina u koju dolazi. Postoji li zapravo pogled na drugu sredinu koju bi na bilo koji način mogao dovesti u vezu s nekim od prizora koje vidimo?

Zapravo mislim da je moj prijašnji rad bio američka rapsodija, samo ga nisam tako zvao. I tek na kraju, kad sam radio jedan rad, pa drugi, pa treći…shvatio sam da to sve govori o jednoj te istoj stvari i zatim sam to objedinio u cjelinu koja možda po svojoj formi može nalikovati ovoj. Ponajviše zbog toga što ima različitih slika koje zapravo ne bi trebale egzistirati skupa, ali govore o toj nekoj širini zbunjenosti. Da, mislim da sam zapravo napravio moju osobnu američku rapsodiju, iako to možda sad arogantno zvuči. I zapravo me više tamo stvari ne čude, nekako sam se udomaćio i znam što se događa. Zapravo me nikada nije zanimalo raditi stvari koje mislim da razumijem. Jednostavno mi to nije zanimljivo. A ovaj rad ovdje mi je bio “na tapeti” dulje vrijeme, ali nisam znao što s time napraviti.

Postoji jedna određena razina nelagode dok gledamo nekoliko fotografija iz ovog ciklusa, ne u smislu nelagode gledanja nego konotacija koje izazivaju a koje nisu ugodne. Na primjer niz pozadina ljudskih glava kod kojih imamo osjećaj kao da su od nas (gledatelja) okrenuli lice. Snimka s televizije tako je izobličena i neminovno se pitamo zašto je taj lik predstavljen na ovakav način. Mikrobakterijski svijet koji vidimo na jednom lijepom i meni vrlo dragom snimku govori o tjelesnim izlučevinama. Uz ostalo, seriju prati i tvoja priča, koja je vjerojatno najpotresniji dio serije. Kad je čitamo ostavlja nas gotovo bez daha, jer je puna zvukova i tjelesnog osjećaja nelagode, emocionalnog osjećaja nepripadnosti onome što u njoj opisuješ.
Što je ta Hrvatska? Kakva je slika zemlje iz koje si otišao, u koju gledaš, gdje postoji čitav niz snažnih obiteljskih, prijateljskih i svih mogućih drugih veza. Je li se taj pogled s vremenom izvitoperio ili izoštrio?

Da spomenem priču o kojoj si govorila… Riječ je o radnji koja bi trebala biti prilično vesela, a napisana je kroz rječnik silovanja. U fotografskoj seriji svako malo se pojavljuje osoba koja je ili snimljena s leđa, u nelagodi ili s ručnikom prebačenim preko lica da je se ne vidi, ili je to djevoka koja se u razodijeva i pokazuje ranjivost. Tako da se kroz cijeli rad proteže osjećaj nekakve ranjivosti, golotinje, silovanja u bilo kom pogledu.

U suvremenoj fotografiji zanimljivo mi je kako je ona kao dokument evoluirala. Od početka, znači od kasnih 1820-ih kad su na fotografiju gledali kao da je netko s nekoga ogulio kožu, ona je bila najvjerniji prikaz onoga što se moglo vidjeti u tom određenom trenutku. Pročitao sam jedan članak iz 1860-ih učasopisu Atlantic Monthly naslovljen “Flaying – the act of skinning alive”. U njemu je autor Oliver Wendell Holmes kroz satiru obradio grčku fabulu. U originalnoj je fabuli Apolon nakon dobivenog dvoboja gubitniku Marsiji oderao kožu na živo. U satiričnoj obradi Apolon je toliko cijenio svog protivnika da je odlučio napraviti njegov portret. Guljenje kože bila je izravna metafora hiper-realnosti koju je dagerotipija imala u to vrijeme. Fotografija je, znači, bila čista prezentacija stvarnosti. U kasnom 19. i početkom 20. stoljeća, fotografija kao dokument imala je težnju pokazati što je sa svijetom krivo. Kao primjer mogu navesti fotografa Jacoba Riisakoji je snimao slummove u New Yorku i dvanaestogodišnjake po tvornicama, zbog čega su promijenili čak i neke zakone. Zatim je došao Szarkowski koji je o „umjetničkoj“ fotografiji izjavio da se ljudi previše trude da fotografija bude umjetnost, i spojio ju je s dokumentarnom rekavši da je svaki oblik koji prikazuje svakodnevni život umjetnost,  kao na primjer Egglestonova otvorena pećnica. A ono što danas predstavlja dokument neka je zamišljena stvarnost. I to je ono što ja radim u ovoj seriji. Ne govorim o nikakvoj istini ni o nekoj univerzalnoj činjenici. Ja pokušavam govoriti o toj svojoj raščlanjenoj, zbunjujućoj, neugodnoj, silovanoj ranjivosti koju ovdje vidim. Ekonomskoj, političkoj, bilo kojoj.

Posebno su mi zanimljive fotografije “kojih nema”, fotografija koja je pretvorena u kôd. Pokazao si mi što se događa s fotografijom kad ju iz jednog programskog jezika “prevedemo” u drugi. Je li moguće i do koje mjere je uopće fotografija zatvoren medij? Zanima me koja je po tvom mišljenju mogućnost te druge fotografije, koje nema, te nefotografije koju teorija raznovrsno naziva? 

Ono što mi je jako zanimljivo u suvremenoj fotografiji je osjećaj olakšanja kad čovjek shvati da ne može ništa novo snimiti. I ta želja koju ljudi imaju, “ajmo snimiti nešto novo, što do sada nije nikada bilo snimljeno” – svi mi već smo mnogo puta vidjeli i dolinu, i glavu, i madrac, i tijelo, i lice, nije to ništa novo. Uzbudljivo mi je miješanje simbola unutar slike koji možda ne bi trebali zajedno egzistirati i zatim iščitavanje tih simbola, kao i miješanje prizora koji ne bi trebali skupa egzistirati i kako zatim jedan utječe na drugog. Najočitiji primjer: imamo sliku cvijeta i sliku vjenčanja. Taj cvijet će biti pročitan drugačije nego da je stavljen uz sliku groba. To je banalan primjer, ali činjenica je da čitanje slika ovisi o kontekstu u kojem se one nalaze. Druga stvar je sinergija fotografije s drugim umjetničkim oblicima. Sinergija postoji u svim drugim umjetničkim medijima, jer nitko više ne očekuje da je slikarstvo samo ulje na platnu. Za razliku od toga fotografija se još uvijek drži svojih tradicionalnih korijena. Što je i razumljivo ako pogledamo povijest fotografije. Za razliku od slikarstva koje postoji desetak tisuća godina, fotografija se pojavila prije nepunih 180. To je relativno nov medij koji se od svojih početaka pokušava iščupati iz ralja slikarstva i stvoriti vlastiti autohtoni jezik. A ljudi još uvijek imaju osjećaj da je fotografija samo print u okviru. Tako da mi je zapravo bilo uzbudljivo kada sam vidio cijeli rad, jer se on sastoji od videa, teksta, crteža, dizajna, instalacije, zvuka, svega tu ima. Možda bi bilo bolje ovako objasniti: kako na primjer doživljavamo lokacije – recimo, vlakom stignem u Kinu, siđem s vlaka, netko pljune na ulicu, onda čujem da se netko dere iz dućana, zatim doleti neki golub pa primijetim da šepa. To su sve nepovezane slike koje mi u glavi stvaraju sliku o tome što vidim.

Čini mi se da način kako određene motive, simbole ili sama značenja povezuješ unutar jednog prizora, ali i cjeline kao takve, do određene mjere ostaje nerazumljivo gledatelju. Smeta li te da gledatelj možda ne razumije u potpunosti ono što znači čitav taj ulančani niz zvukova, slika i asocijacija koje si imao i koje se zatim mogu čitati bez da ih objasniš?

Ne, ne smeta me nimalo. Ali mislim da kada će vidjeti cijeli rad, u knjizi na primjer, kada se pročita priča, pogledaju slike, da će svi imati isti osjećaj, a to je osjećaj težine. I to je ono što mi je zapravo važno da ljudi dožive. A da li će pojedinačne slike biti iščitane ovako ili onako…zapravo mislim da što je rad otvoreniji da je i zanimljiviji, a što je ilustrativniji to je nezanimljiviji.

Nekoliko ljudi me ispitivalo zbog čega rapsodija. Ime rapsodija dolazi iz antike. U vrijeme epova ljudi koji su ih ispjevavali nazivali su se rapsodistima. Oni su govorili o vraćanju u domovinu, u tu neku zemlju koja je bila obavijena metaforičkom izmaglicom. Ako se ne varam, Franz Liszt bio je prvi koji je to uglazbio. I sam je napravio istu stvar, vratio se u domovinu i pokušao je kroz svoju rapsodiju objasniti kako doživljava to mjesto. Osim toga, po definiciji je rapsodija pjesma koja je raščlanjena i po formi odgovara ovoj seriji. Moja serija je jedna raščlanjena rapsodija.

U stavke?

Da, u stavke koji obuhvaćaju neke stvari koje su postojale od ranije. Na primjer, Franz Liszt je uzeo melodiju Roma i obradio je. Znači, ta je melodija postojala od ranije. Ja u seriju uključujem samo stvari i slike koje jasno upućuju na standarde. Na primjer, niz od petnaest glava je Düsseldorfska škola. Onda bakterije – to je tipična fotografija koju bi stavili u neki prirodnjački časopis. Znači uključujem neke fotografije i tipove slika koje su odavno postojale i pokušavam ih malo obrnuti. Eto zbog čega rapsodija.

Razgovor je održan 27. lipnja 2016. u Galeriji Spot u Zagrebu.