Karlo Čargonja rođen je 1987. godine u Rijeci. Sigurnu poslovnu poziciju projektanta u građevinskom sektoru napušta 2016. godine, kako bi se u potpunosti posvetio fotografiji. Neformalno obrazovanje u fotografiji stječe još u srednjoj školi, polazio je i razne fotografske radionice hrvatskih i međunarodnih mentora, a i samostalno se educirao. Autor je projekta Razgovori o fotografiji koji se povremeno održavaju u različitim prostorima u Rijeci, u posljednje vrijeme u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Mentor je niza umjetničkih radionica u Rijeci i Zagrebu koje se bave planiranjem fotografskog projekta i izradom fotografske knjige. U nezavisnom riječkom prostoru 2021. godine otvorio je privremenu galeriju Kada se opet vidimo?, što je ujedno i naziv izložbe na kojoj je prikazao stotinjak fotografija, video radova, instalacija i autorski tekst. Osim izložbe, u prostoru galerije organizira niz umjetničkih i edukativnih programa.
web: karlocargonja.com
Samostalne izložbe:
2024. Nakon zadnji aprila (s Goranom Ferčecom), Memorijalni centar Lipa pamti, Lipa
2021. Kada se opet vidimo?, pop-up galerija, Rijeka
2020. Dok smo čekali, Živi atelje DK, Zagreb
Grupne izložbe:
2021. Pozdravi iz kvarta, Galerija Spot, Zagreb
2020. Danas je jučer od sutra, Memorijalni centar Lipa pamti, Lipa
2020. Neizvjesna izložba, Galerija Kortil, Rijeka
2020. ART / RAT / TRANZICIJA (1990. – 1991. – 2000. – 2010. – 2020. – 2021.), (Slaven Tolj), MMSU, Rijeka
2019. Kultura dopolavora – jučer, danas, sutra, MMSU, Rijeka
2014. Rovinj Photodays – izložba finalista, Rovinj i Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
Umjetničke knjige:
2020. Dok smo čekali (četiri sveska fotografske knjige, samizdat)
This post is also available in: English
Je li bilježenje trenutka ujedno i prepuštanje istom? Razgovor s Karlom Čargonjom
LŠ: Dok smo čekali naziv je tvoje prve autorske serije fotografija nastalih prije godinu dana, u periodu izolacije uzrokovane pandemijom. Vrijeme neizvjesnosti, koja ljudima stvara osjećaj nelagode i straha, pretvorio si u produktivan rad i povezao ovu seriju fotografija u fotoknjigu. Objasni nam kako je tekao proces rada. Ovako na prvu, izgleda da se ideja rodila spontano.
KČ: Mislim da je spontanost najviše vezana uz pojavu virusa, a s njime i zatvaranje unutar četiri zida. Prva tri, četiri tjedna su stvarno bila teška, ali kad mi je do mozga došlo da sam s tim zatvaranjem dobio dragocjeno vrijeme u kojem se mogu posvetiti autorskom radu, odjednom su stvari postale znatno lakše. Ideja da formiram sveske rodila se prilikom čitanja eseja, konkretno, Ferčecove zbirke Priručnik za jučer. Tada mi je palo na pamet da fotografije umjesto jedne veće cjeline mogu složiti u puno manjih, koje će se na kraju spojiti. Vodeći se tom idejom krenuo sam izvlačiti fotografije iz arhive i raditi selekciju, te sam paralelno počeo fotografirati situaciju u kojoj smo se našli (Stvari koje nismo koristili). U tom konkretnom periodu nisu me vizualno privlačile prazne ulice, ograničenost i depresija, nego oni momenti u kojima smo uživali i način na koji bi iskorištavali situaciju koja nam je bila nametnuta. Sjećam se tog perioda vrlo jasno, priroda se budila, a ljudi uspavljivali. Bilo je zanimljivo pratiti kako su putovi u šumama svakim danom sve više utabani. Vrijeme je bilo savršeno, balkonska vrata našeg stana bila su stalno otvorena i gledao bih svaki dan u istu, čistu plohu neba (Dok smo čekali da sve ovo prođe). U to vrijeme smo puno maštali i kopali po sjećanjima na ono što je bilo nedostupno, pa se vrlo brzo iskristaliziralo da fotografije iz arhive neće biti jedna cjelina, nego dvije (Mjesto o kojem sam već pričao i Više se ne sjećam tko je pobijedio). Zbog prezentacije, četiri sveska trebalo je povezati nekim nazivom i s time sam se dosta vremena borio. Bilo je prerano da zaokružujem priču, a pogotovo nisam želio da vrijeme pandemije bude to što će ih zauvijek povezivati, nego samo mali segment jedne veće cjeline. Na kraju sam uspio problem riješiti tako da sam iz jedne serije izbacio drugi dio naziva, pa je tako ostalo – Dok smo čekali.
LŠ: Trenutke koje si zabilježio pažljivo sastavljaš u cjelinu kombinirajući one u kojima je izražena bliska interakcija s ljudima s onima koje kao da gledaš s distance.
KČ: Postoje dva trenutka u kojima kombiniraš fotografije, jedan je dok ih snimaš, a drugi dok radiš selekciju. Vrlo mi je važno da u tim trenucima znam što osjećam i želim reći o situaciji kojoj snimam, načinu na koji ju doživljavam i što ona za mene znači. Najčešće je osjećaj taj koji presuđuje da li da uopće uzmem fotoaparat i bilježim trenutak, pa se tako često dogodi da fotoaparat putuje u mojoj torbi i ostane ondje netaknut. To ne znači da se situacije koje vrijedi zabilježiti ne događaju, upravo suprotno, ima mnogo osjećaja bez fotografije, ali nema niti jedne fotografije bez osjećaja. Također, dok snimam, znam što sam snimio prije toga, a često fotografija koju sam upravo snimio otvara niz mogućnosti za neku buduću fotografiju. Kasnije se u selekciji ideja još malo može pojačati ili razjasniti, iako treba biti jako oprezan i vrlo je važno slušati tuđe (objektivno) mišljenje u tom koraku. Na kraju uvijek ostavljam prostor za interpretaciju i to mi je jako važno. Ako fotografija nije otvorena, teško je očekivati da će nekome biti zanimljiva.
LŠ: Fotografije su u blagim, svjetlijim tonovima i nenametljive su u svojoj vizualnoj pojavnosti, ali stvaraju atmosferu koja je itekako opipljiva i živa. Cijela serija zapravo obiluje lakoćom, malim, ali tebi važnim događajima u životu. Koliko ti je važno to istaknuti? Konstantno se provlači ta svjetlina trenutka, u gestama i pokretima ljudi.
KČ: Zar nisu mali trenuci zapravo ono najbolje što nam se u životu događa? Nikad nisam analitički razmišljao o svjetlini, ali sada kad kažeš ima smisla. Vjerojatno dođe samo od sebe, bez predumišljaja, ali itekako izazvano iskustvom koje skupljaš i načinu na koji promatraš svijet oko sebe. Sve se to reflektira na fotografiju. Kad kažem iskustvo, ne mislim na iskustvo stiskanja okidača nego životno, koje te čini onim što jesi. Na primjer, kada imaš ispred sebe krajolik, ono što je tvoj zadatak kao fotografa je učiniti taj krajolik istinski tvojim. Kad to uspiješ, tek onda taj krajolik može postati još nečiji. Isto je i kod portreta i svih ostalih motiva.
LŠ: Zašto te baš privukla fotoknjiga kao format u kojemu želiš prikazati fotografije?
KČ: Fotoknjige me privlače još otkad sam prvi put ozbiljno zakoračio u svijet fotografije i otkrio taj medij. Od tada ih skupljam i proučavam. Kada držiš fotoknjigu, to je kao da imaš nečiju izložbu u vlastitim rukama, koju gledaš kako i kada hoćeš, i koja nikada ne završava. Neke serije fotografija funkcioniraju bolje u knjizi, a neke na zidu. Teško je reći, idem sada izraditi fotografije koje ću onda selektirati i složiti u knjigu. Ovu odluku osvijestio sam kada je rad bio već dovoljno jasan i posložiti fotografije u knjigu je imalo itekako smisla. Dodatni argument u korist knjige je taj da smo u periodu karantene bili kompletno onemogućeni posjećivati izložbe i gledati fotografiju uživo. Inače su u Hrvatskoj fotoknjige jako slabo zastupljene i smatram da bi se to trebalo promijeniti u skoroj budućnosti. Veća produkcija fotoknjiga jedan je od načina kako bi suvremenu fotografiju mogli popularizirati i proširiti tržište, ili čak bih se usudio reći stvoriti tržište, jer je ono trenutno gotovo nepostojeće.
LŠ: Ono što je vidljivo u tvojim radovima je posvećenost i temeljitost i kako si sam rekao, pažljivo promišljanje o sljedećem koraku. Kroz naše razgovore shvatila sam da je to uistinu tako. Je li to razlog zbog čega si se odlučio i na ručnu izradu fotoknjige?
KČ: Prva ideja bila je da knjige budu potpuno samostalno producirane, što je uključivalo i tisak. Nakon nekoliko dana testiranja shvatio sam da stroj koji sam imao na raspolaganju neće biti dovoljno dobar, pa sam bio prisiljen pronaći drugu varijantu. Od početka sam imao želju da svaki primjerak knjige izgleda kao autorski rad, da je to vidljivo i opipljivo kada uzmeš knjigu u ruke, bez da se na to posebno skreće pažnja. Zbog toga sam se pomno posvetio izboru papira, i na kraju se odlučio za varijantu koja nije povoljna, međutim, jednom kada sam vidio taj papir, više nije bilo povratka. Nisam bio zadovoljan s opcijama uvezivanja koje su se nudile i na kraju sam odlučio to napraviti sam. Iako sam imao dosta iskustva s uvezivanjem, u trenutku odlučivanja nisam bio svjestan koliko će mi to vremena na kraju oduzeti. S ovom knjigom izbjegao sam mnogo pravila koja se inače u praksi ne krše zbog jednostavnije i brže produkcije, u želji da krajnji rezultat bude autentičan.
LŠ: U trenutku serija Dok smo čekali gubi taj sveukupan naslov, serija fotografija se širi i nastaju novi svesci fotoknjige. U kojem smjeru se sada tema kreće?
KČ: Na početku sam rekao da je Dok smo čekali krnji naziv, doskočica. Kada je nastao prvi dummy (skica za fotoknjigu) znao sam da neću stati na četiri serije, da će ih biti puno više i tek kada se približim kraju bih mogao zaokružiti seriju nekim konkretnim nazivom. Peti svezak je 90% gotov, fotografije su napravljene i po prvi puta ću koristiti autorski tekst u odnosu na dosadašnje citate. Postoji čak i dummy, ali još čekam jednu stvar da se dogodi kako bi zaokružila cjelinu. Ne bih za sada otkrivao više od toga. Prilično sam siguran da znam i čime bi se bavio šesti svezak, ali za njega moram čekati da se ova situacija oko virusa smiri. Ono što sa sigurnošću znam, je to da će fotografije u budućim svescima uvijek biti intimne, moj osobni osvrt na neku temu.
LŠ: Preko Razgovora o fotografiji, neformalnih susreta koje moderiraš u suradnji s MMSU-om u Rijeci i kroz zajedničke razgovore o tvom načinu rada, vidim da ti je važno (ili važnije) stvarati komunikaciju o fotografiji nego, recimo predstaviti ih na izložbi.
KČ: Važno mi je i jedno i drugo, iako ništa ne radim dok nisam siguran da sam spreman. Fotografija bi uvijek trebala biti komunikacija, ako ona nije prisutna smatram da cilj nije ispunjen. Izlažući fotografije stvaramo komunikaciju s gledateljem i usmjeravamo ga gdje mi želimo da ide, dok način na koji on to radi, bira sam. Nikad mi nije bilo primamljivo izlagati fotografije po galerijama ili slati na natječaje samo kako bi mogao u biografiju upisati još jednu crticu. Ideja Razgovora o fotografiji je da su svi sudionici ravnopravni izraziti svoja mišljenja i stavove o fotografiji te da se na taj način zajedno razvijamo. Za prisustvo na Razgovorima nije nužno biti fotografom, dovoljno je da te fotografija zanima i da imaš vlastito mišljenje koje možeš argumentirati. Jedan od ciljeva je također i širenje fotografske publike u Rijeci.
LŠ: Znam da vodiš i radionice. Koliko te zanima prenošenje znanja ili poticanje na ideje kod polaznika? Ako, naravno o tome na taj način razmišljaš.
KČ: Ogromna je šteta nešto što znaš čuvati samo za sebe. Poticanje na ideje kod polaznika mi je jako važno, mogao bih reći i najvažnije. Ne smatram da ljude treba stavljati u kalupe i govoriti im što i kako treba raditi, niti mislim da postoji samo jedan ispravan način za bilo što u životu. Ono što smatram svojim zadatkom na radionicama je dati polaznicima alate koje nemaju, ili ih nisu svjesni i time otvoriti opcije da stvore nešto za što misle da u određenom trenutku nisu sposobni, te ih potaknuti na razmišljanje i analizu. Kada ljudi rade u grupi direktno mogu vidjeti kako njihova fotografija utječe na ostale polaznike i tako dobiti potvrdu da to što rade nije loše ili manje vrijedno, nego da ima smisla.
LŠ: Što te motivira kao fotografa?
KČ: O tome bi mogli razgovarati cijeli dan, ali pokušat ću pojednostaviti. Često me motivira kad vidim da je netko napravio nešto što meni nikad ne bi palo na pamet. To najčešće uopće nije vezano uz fotografiju, pisana riječ je savršen primjer. I dalje su slike koje određeni pisci proizvode riječima jače od velikog dijela fotografija koje sam dosad vidio. Citati na prvoj strani sva četiri sveska su svojevrsni hommage autorima koji su me inspirirali. Inspirira me i život, nekad točno onakav kakav je, a nekad onakav kakvim bi mi htjeli da bude. Često fotografiram bez fotoaparata u rukama, fotografija je postala dio mene i ne mogu ju više odvojiti tako jednostavno. Nešto kao kad staviš tetovažu i onda to nosiš na koži do kraja života. Postoje alati kojima se i ona može skinuti, ali onda to jako boli. Smatram da ću, čime god se bavio u budućnosti na kraju uvijek biti fotograf.
Razgovarala Lucija Švob
*Fotografije: Karlo Čargonja
This post is also available in: English