Karlo Čargonja
Mjesto o kojem sam već pričao
Mjesto o kojem sam već pričao zbirka je fotografija snimljenih na putovanjima i njen sadržaj s današnje pozicije (pandemija COVID19) moguće je čitati kao utopijsko vrijeme slobode i kretanja. Jedna...
Mjesto o kojem sam već pričao zbirka je fotografija snimljenih na putovanjima i njen sadržaj s današnje pozicije (pandemija COVID19) moguće je čitati kao utopijsko vrijeme slobode i kretanja. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.
Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.
Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.
Više se ne sjećam tko je pobijedio
Fotografska serija posvećena je proslavi jednog rođendana i analizira situaciju zajedništva i druženja koja se, jednako tako, danas može čitati kao neko prošlo, svršeno vrijeme, album navika koje su u...
Fotografska serija posvećena je proslavi jednog rođendana i analizira situaciju zajedništva i druženja koja se, jednako tako, danas može čitati kao neko prošlo, svršeno vrijeme, album navika koje su u međuvremenu postale prijetnja. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.
Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.
Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.
Dok smo čekali da sve ovo prođe
Dok smo čekali da sve ovo prođe pogled podiže i od zemlje i od sjećanja, i usmjerava ga prema plohi neba na kojem se protjecanje vremena može čitati kao repetitivni...
Dok smo čekali da sve ovo prođe pogled podiže i od zemlje i od sjećanja, i usmjerava ga prema plohi neba na kojem se protjecanje vremena može čitati kao repetitivni i duracijski smjerokaz stanja zatvorenosti i onemogućenog kretanja. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.
Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.
Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.
Stvari koje nismo koristili
Stvari koje nismo koristili elaborira temu započetu u trećoj seriji (Dok smo čakeli da sve ovo prođe) i bilježi situcije snalaženja i bivanja u karanteni, moment ograničenih uvjeta života unutar...
Stvari koje nismo koristili elaborira temu započetu u trećoj seriji (Dok smo čakeli da sve ovo prođe) i bilježi situcije snalaženja i bivanja u karanteni, moment ograničenih uvjeta života unutar kojeg je potrebno pronaći smisao. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.
Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.
Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.
Dolar za gram ribe nije pošteno
Zašto je zvono na trajektu? Zašto netko nosi jednu bocu vode, a netko dvije? Zašto svi imaju ili teve ili gojze osim Andrije i mene? Zašto smo svi mislili da...
Zašto je zvono na trajektu? Zašto netko nosi jednu bocu vode, a netko dvije? Zašto svi imaju ili teve ili gojze osim Andrije i mene? Zašto smo svi mislili da treba više, a treba manje? Zašto je Pero kad smo pili u Bardu ponudio Vranjiću okladu od dolara za gram ribe koju ulovi? Zašto nismo posudili Ladu Nivu? Zašto je ovdje tako lijepo? Zašto smo otvorili već drugu pivu, a nismo još ni došli? Zašto su ovdje sagradili kuću? Zašto nas nije briga što nismo sami? Zašto smo stavili suhu robu na špagu? Zašto je samo moj hammock druge boje? Zašto je Dechatlon poskupio? Zašto su se Pepiju uvukle hlače u guzicu kad smo se spuštali? Zašto ga je Andrija pitao da li bi mu lakše bilo da nosi jednu bocu? Zašto Draganu treba špaga za hammock, a on uvijek ima i špagu i sve ostalo? Zašto želi zavezati hammock baš za tu granu koja sigurno neće izdržati? Zašto Vranjić još nije krenuo loviti ribu? Zašto se mažemo prije, a ne nakon što uđemo u vodu? Zašto je gumenjak ovdje i čiji je? Zašto je Pero dobio osip prošle godine kad su ga zatrpali? Zašto smo se po peti put okupali? Zašto sunce tako jako grije i nama je svejedno? Zašto ima kreme za sunčanje i na naočalama? Zašto ova barka izgleda kao kuća na moru? Zašto Vranjić i dalje nije uhvatio ribu? Zašto je ovo mjesto puno ljubavi? Zašto su drva tako tvrda da ih ne možeš ni sjekirom presjeći? Zašto nismo jeli salsu nego odmah kobasice? Zašto ste napravili tako malo ljutog umaka? Zašto se kaže za trajekt i pokazuje prstom u zamišljenom smjeru? Zašto će ovdje izgraditi kamp i sve pokvariti? Zašto nemamo vreće na plaži, a postalo je hladno? Zašto se teško namjestit od ovog kamenja? Zašto sad odjednom imamo previše Jamesona i pit ćemo ga ujutro? Zašto ovo nije simetrična kompozicija? Zašto Pero ima aplikaciju za zvijezde? Zašto se Dragan toliko trudi Andriji objasniti kompoziciju? Zašto Andrija i dalje ne može skužiti? Zašto je sada odjednom skužio? Zašto se sada nitko ne želi kupati? Zašto nitko nije vidio najsjajniju zvijezdu koja je pala? Zašto se kaže pala, a nije ni pala i kako bi uopće pala horizontalno? Zašto je Pero izašao iz šatora? Zašto Dragan najduže spava? Zašto su muhe na mozzareli? Zašto nekima treba duže da se poseru? Zašto Vranjić i dalje nije uhvatio ribu i ima li to veze sa Furkan? Zašto ručnici vise? Zašto se more preko noći ohladilo za jedno šest stupnjeva? Zašto je bolje kupiti stvari koje netko ne voli? Zašto Pero uvijek kaže ajde ti ovo, ajde ti ono, ako ne probit ću te šakom? Zašto Dragan kuha već drugu kavu, a nema plina za čaj? Zašto uopće rade te različite nastavke za kuhalo? Zašto Vranjić nije skočio? Zašto tučnjava ručnicima i koja su pravila? Zašto mamne baneta? Zašto sada odjednom neki oblaci? Zašto Pero nije nikom rekao da ima kolu? Zašto su njemci izmislili korabicu? Zašto nitko ne zna kad smo zadnji puta bili u Mrzloj vodici? Zašto je nekom palo na pamet da se koristi baš taj simbol za srce? Zašto je Dragan čuo pop verziju? Zašto se Pero naguzio? Zašto triput čučnut nije dovoljno da te prosere? Zašto će u sedam biti manja gužva na trajektu? Zašto je Andriji teško roniti s dihalicom? Zašto su dagnje u pijesku? Zašto smo više od sat vremena pričali o galeriji? Zašto vjetar hladi mijeh od 10 litara? Zašto je Vranjić ipak izvadio neku ribu iz mora? Zašto pričamo kako ćemo svi to istetovirati na bedro? Zašto nije bitno zaraditi novce ako je to ljubav? Zašto je tako vruće na suncu, ajmo u hlad? Zašto je Dragan utabao tako dobro kamenje? Zašto se bolje kupati u gaćama nego u onim drugim kupaćima? Zašto svi prde? Zašto je Andrija zaboravio karimat? Zašto Ines zove Dragana i pita da ostajemo li do sutra, otkud sad ta informacija? Zašto je bolje da Vranjić kupi barku nego napravu za izrađivati rame za bicikle? Zašto će Andrijin drek bit vruć? Zašto bi se trebalo srati na vagu? Zašto se do ovdje može spustiti s dvije strane? Zašto je salsa još uvijek u frižideru? Zašto je gumenjak i dalje okrenut naopako? Zašto smo se ograničili na budget proizvode? Zašto je bolje barka nego teleport ili teleport nego barka? Zašto su sad odjednom tu došli neki ljudi koji će biti goli? Zašto Dragan ima crvenoplavu kapu? Zašto svatko misli da bi onaj drugi trebao skuhati paštu? Zašto Dragan čita Agathu Christie na glas? Zašto se nepristojno okrenuti da provjerim da li Dragan laže da su oni ljudi koji su došli goli? Zašto za ručak jedemo špagete u obliku slanih štapića? Zašto moram izabrati između K1 i boksa, što je uopće K1? Zašto to radiš? Zašto si probudio škorpione i ja sad moram mislit o šlapama i škorpionima? Zašto uopće moram mislit? Zašto Dragana napada stršljen? Zašto se Petar naljutio? Zašto se Petar naljutio? Zašto se Petar naljutio? Zašto ima ovoliko ljudi na gliseru, pardon, dva glisera? Zašto svi sad broje glisere? Zašto dva, četiri, šest…? Zašto je Petar krenuo pješke na trajekt? Zašto nismo prolili vodu koja je ostala? Zašto se trajekt odjednom samo pojavio? Zašto je sad sve kao da nikad ništa nije bilo i Pero grli Vranjića na trajektu, pa idemo u Olivu naručiti četiri, pet pomfrija iako je Oliva restoran, a ne fastfood, pa Pero naruči pljeskavicu sa sirom da konobaru ne bude neugodno i plati sve skupa, pa Andrija misli da to nije bila večera iz oklade za onu prokletu ribu koja je još i ružna, i čini mi se da je Vranjiću svejedno, i Dragan ne naruči ni vodu a ja više ne znam što da mislim?
Karlo Čargonja rođen je 1987. godine u Rijeci. Sigurnu poslovnu poziciju projektanta u građevinskom sektoru napušta 2016. godine, kako bi se u potpunosti posvetio fotografiji. Neformalno obrazovanje u fotografiji stječe još u srednjoj školi, polazio je i razne fotografske radionice hrvatskih i međunarodnih mentora, a i samostalno se educirao. Autor je projekta Razgovori o fotografiji koji se povremeno održavaju u različitim prostorima u Rijeci, u posljednje vrijeme u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Mentor je niza umjetničkih radionica u Rijeci i Zagrebu koje se bave planiranjem fotografskog projekta i izradom fotografske knjige. U nezavisnom riječkom prostoru 2021. godine otvorio je privremenu galeriju Kada se opet vidimo?, što je ujedno i naziv izložbe na kojoj je prikazao stotinjak fotografija, video radova, instalacija i autorski tekst. Osim izložbe, u prostoru galerije organizira niz umjetničkih i edukativnih programa.
web: karlocargonja.com
Samostalne izložbe:
2024. Nakon zadnji aprila (s Goranom Ferčecom), Memorijalni centar Lipa pamti, Lipa
2021. Kada se opet vidimo?, pop-up galerija, Rijeka
2020. Dok smo čekali, Živi atelje DK, Zagreb
Grupne izložbe:
2021. Pozdravi iz kvarta, Galerija Spot, Zagreb
2020. Danas je jučer od sutra, Memorijalni centar Lipa pamti, Lipa
2020. Neizvjesna izložba, Galerija Kortil, Rijeka
2020. ART / RAT / TRANZICIJA (1990. – 1991. – 2000. – 2010. – 2020. – 2021.), (Slaven Tolj), MMSU, Rijeka
2019. Kultura dopolavora – jučer, danas, sutra, MMSU, Rijeka
2014. Rovinj Photodays – izložba finalista, Rovinj i Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
Umjetničke knjige:
2020. Dok smo čekali (četiri sveska fotografske knjige, samizdat)
Je li bilježenje trenutka ujedno i prepuštanje istom? Razgovor s Karlom Čargonjom
LŠ: Dok smo čekali naziv je tvoje prve autorske serije fotografija nastalih prije godinu dana, u periodu izolacije uzrokovane pandemijom. Vrijeme neizvjesnosti, koja ljudima stvara osjećaj nelagode i straha, pretvorio si u produktivan rad i povezao ovu seriju fotografija u fotoknjigu. Objasni nam kako je tekao proces rada. Ovako na prvu, izgleda da se ideja rodila spontano.
KČ: Mislim da je spontanost najviše vezana uz pojavu virusa, a s njime i zatvaranje unutar četiri zida. Prva tri, četiri tjedna su stvarno bila teška, ali kad mi je do mozga došlo da sam s tim zatvaranjem dobio dragocjeno vrijeme u kojem se mogu posvetiti autorskom radu, odjednom su stvari postale znatno lakše. Ideja da formiram sveske rodila se prilikom čitanja eseja, konkretno, Ferčecove zbirke Priručnik za jučer. Tada mi je palo na pamet da fotografije umjesto jedne veće cjeline mogu složiti u puno manjih, koje će se na kraju spojiti. Vodeći se tom idejom krenuo sam izvlačiti fotografije iz arhive i raditi selekciju, te sam paralelno počeo fotografirati situaciju u kojoj smo se našli (Stvari koje nismo koristili). U tom konkretnom periodu nisu me vizualno privlačile prazne ulice, ograničenost i depresija, nego oni momenti u kojima smo uživali i način na koji bi iskorištavali situaciju koja nam je bila nametnuta. Sjećam se tog perioda vrlo jasno, priroda se budila, a ljudi uspavljivali. Bilo je zanimljivo pratiti kako su putovi u šumama svakim danom sve više utabani. Vrijeme je bilo savršeno, balkonska vrata našeg stana bila su stalno otvorena i gledao bih svaki dan u istu, čistu plohu neba (Dok smo čekali da sve ovo prođe). U to vrijeme smo puno maštali i kopali po sjećanjima na ono što je bilo nedostupno, pa se vrlo brzo iskristaliziralo da fotografije iz arhive neće biti jedna cjelina, nego dvije (Mjesto o kojem sam već pričao i Više se ne sjećam tko je pobijedio). Zbog prezentacije, četiri sveska trebalo je povezati nekim nazivom i s time sam se dosta vremena borio. Bilo je prerano da zaokružujem priču, a pogotovo nisam želio da vrijeme pandemije bude to što će ih zauvijek povezivati, nego samo mali segment jedne veće cjeline. Na kraju sam uspio problem riješiti tako da sam iz jedne serije izbacio drugi dio naziva, pa je tako ostalo – Dok smo čekali.
LŠ: Trenutke koje si zabilježio pažljivo sastavljaš u cjelinu kombinirajući one u kojima je izražena bliska interakcija s ljudima s onima koje kao da gledaš s distance.
KČ: Postoje dva trenutka u kojima kombiniraš fotografije, jedan je dok ih snimaš, a drugi dok radiš selekciju. Vrlo mi je važno da u tim trenucima znam što osjećam i želim reći o situaciji kojoj snimam, načinu na koji ju doživljavam i što ona za mene znači. Najčešće je osjećaj taj koji presuđuje da li da uopće uzmem fotoaparat i bilježim trenutak, pa se tako često dogodi da fotoaparat putuje u mojoj torbi i ostane ondje netaknut. To ne znači da se situacije koje vrijedi zabilježiti ne događaju, upravo suprotno, ima mnogo osjećaja bez fotografije, ali nema niti jedne fotografije bez osjećaja. Također, dok snimam, znam što sam snimio prije toga, a često fotografija koju sam upravo snimio otvara niz mogućnosti za neku buduću fotografiju. Kasnije se u selekciji ideja još malo može pojačati ili razjasniti, iako treba biti jako oprezan i vrlo je važno slušati tuđe (objektivno) mišljenje u tom koraku. Na kraju uvijek ostavljam prostor za interpretaciju i to mi je jako važno. Ako fotografija nije otvorena, teško je očekivati da će nekome biti zanimljiva.
LŠ: Fotografije su u blagim, svjetlijim tonovima i nenametljive su u svojoj vizualnoj pojavnosti, ali stvaraju atmosferu koja je itekako opipljiva i živa. Cijela serija zapravo obiluje lakoćom, malim, ali tebi važnim događajima u životu. Koliko ti je važno to istaknuti? Konstantno se provlači ta svjetlina trenutka, u gestama i pokretima ljudi.
KČ: Zar nisu mali trenuci zapravo ono najbolje što nam se u životu događa? Nikad nisam analitički razmišljao o svjetlini, ali sada kad kažeš ima smisla. Vjerojatno dođe samo od sebe, bez predumišljaja, ali itekako izazvano iskustvom koje skupljaš i načinu na koji promatraš svijet oko sebe. Sve se to reflektira na fotografiju. Kad kažem iskustvo, ne mislim na iskustvo stiskanja okidača nego životno, koje te čini onim što jesi. Na primjer, kada imaš ispred sebe krajolik, ono što je tvoj zadatak kao fotografa je učiniti taj krajolik istinski tvojim. Kad to uspiješ, tek onda taj krajolik može postati još nečiji. Isto je i kod portreta i svih ostalih motiva.
LŠ: Zašto te baš privukla fotoknjiga kao format u kojemu želiš prikazati fotografije?
KČ: Fotoknjige me privlače još otkad sam prvi put ozbiljno zakoračio u svijet fotografije i otkrio taj medij. Od tada ih skupljam i proučavam. Kada držiš fotoknjigu, to je kao da imaš nečiju izložbu u vlastitim rukama, koju gledaš kako i kada hoćeš, i koja nikada ne završava. Neke serije fotografija funkcioniraju bolje u knjizi, a neke na zidu. Teško je reći, idem sada izraditi fotografije koje ću onda selektirati i složiti u knjigu. Ovu odluku osvijestio sam kada je rad bio već dovoljno jasan i posložiti fotografije u knjigu je imalo itekako smisla. Dodatni argument u korist knjige je taj da smo u periodu karantene bili kompletno onemogućeni posjećivati izložbe i gledati fotografiju uživo. Inače su u Hrvatskoj fotoknjige jako slabo zastupljene i smatram da bi se to trebalo promijeniti u skoroj budućnosti. Veća produkcija fotoknjiga jedan je od načina kako bi suvremenu fotografiju mogli popularizirati i proširiti tržište, ili čak bih se usudio reći stvoriti tržište, jer je ono trenutno gotovo nepostojeće.
LŠ: Ono što je vidljivo u tvojim radovima je posvećenost i temeljitost i kako si sam rekao, pažljivo promišljanje o sljedećem koraku. Kroz naše razgovore shvatila sam da je to uistinu tako. Je li to razlog zbog čega si se odlučio i na ručnu izradu fotoknjige?
KČ: Prva ideja bila je da knjige budu potpuno samostalno producirane, što je uključivalo i tisak. Nakon nekoliko dana testiranja shvatio sam da stroj koji sam imao na raspolaganju neće biti dovoljno dobar, pa sam bio prisiljen pronaći drugu varijantu. Od početka sam imao želju da svaki primjerak knjige izgleda kao autorski rad, da je to vidljivo i opipljivo kada uzmeš knjigu u ruke, bez da se na to posebno skreće pažnja. Zbog toga sam se pomno posvetio izboru papira, i na kraju se odlučio za varijantu koja nije povoljna, međutim, jednom kada sam vidio taj papir, više nije bilo povratka. Nisam bio zadovoljan s opcijama uvezivanja koje su se nudile i na kraju sam odlučio to napraviti sam. Iako sam imao dosta iskustva s uvezivanjem, u trenutku odlučivanja nisam bio svjestan koliko će mi to vremena na kraju oduzeti. S ovom knjigom izbjegao sam mnogo pravila koja se inače u praksi ne krše zbog jednostavnije i brže produkcije, u želji da krajnji rezultat bude autentičan.
LŠ: U trenutku serija Dok smo čekali gubi taj sveukupan naslov, serija fotografija se širi i nastaju novi svesci fotoknjige. U kojem smjeru se sada tema kreće?
KČ: Na početku sam rekao da je Dok smo čekali krnji naziv, doskočica. Kada je nastao prvi dummy (skica za fotoknjigu) znao sam da neću stati na četiri serije, da će ih biti puno više i tek kada se približim kraju bih mogao zaokružiti seriju nekim konkretnim nazivom. Peti svezak je 90% gotov, fotografije su napravljene i po prvi puta ću koristiti autorski tekst u odnosu na dosadašnje citate. Postoji čak i dummy, ali još čekam jednu stvar da se dogodi kako bi zaokružila cjelinu. Ne bih za sada otkrivao više od toga. Prilično sam siguran da znam i čime bi se bavio šesti svezak, ali za njega moram čekati da se ova situacija oko virusa smiri. Ono što sa sigurnošću znam, je to da će fotografije u budućim svescima uvijek biti intimne, moj osobni osvrt na neku temu.
LŠ: Preko Razgovora o fotografiji, neformalnih susreta koje moderiraš u suradnji s MMSU-om u Rijeci i kroz zajedničke razgovore o tvom načinu rada, vidim da ti je važno (ili važnije) stvarati komunikaciju o fotografiji nego, recimo predstaviti ih na izložbi.
KČ: Važno mi je i jedno i drugo, iako ništa ne radim dok nisam siguran da sam spreman. Fotografija bi uvijek trebala biti komunikacija, ako ona nije prisutna smatram da cilj nije ispunjen. Izlažući fotografije stvaramo komunikaciju s gledateljem i usmjeravamo ga gdje mi želimo da ide, dok način na koji on to radi, bira sam. Nikad mi nije bilo primamljivo izlagati fotografije po galerijama ili slati na natječaje samo kako bi mogao u biografiju upisati još jednu crticu. Ideja Razgovora o fotografiji je da su svi sudionici ravnopravni izraziti svoja mišljenja i stavove o fotografiji te da se na taj način zajedno razvijamo. Za prisustvo na Razgovorima nije nužno biti fotografom, dovoljno je da te fotografija zanima i da imaš vlastito mišljenje koje možeš argumentirati. Jedan od ciljeva je također i širenje fotografske publike u Rijeci.
LŠ: Znam da vodiš i radionice. Koliko te zanima prenošenje znanja ili poticanje na ideje kod polaznika? Ako, naravno o tome na taj način razmišljaš.
KČ: Ogromna je šteta nešto što znaš čuvati samo za sebe. Poticanje na ideje kod polaznika mi je jako važno, mogao bih reći i najvažnije. Ne smatram da ljude treba stavljati u kalupe i govoriti im što i kako treba raditi, niti mislim da postoji samo jedan ispravan način za bilo što u životu. Ono što smatram svojim zadatkom na radionicama je dati polaznicima alate koje nemaju, ili ih nisu svjesni i time otvoriti opcije da stvore nešto za što misle da u određenom trenutku nisu sposobni, te ih potaknuti na razmišljanje i analizu. Kada ljudi rade u grupi direktno mogu vidjeti kako njihova fotografija utječe na ostale polaznike i tako dobiti potvrdu da to što rade nije loše ili manje vrijedno, nego da ima smisla.
LŠ: Što te motivira kao fotografa?
KČ: O tome bi mogli razgovarati cijeli dan, ali pokušat ću pojednostaviti. Često me motivira kad vidim da je netko napravio nešto što meni nikad ne bi palo na pamet. To najčešće uopće nije vezano uz fotografiju, pisana riječ je savršen primjer. I dalje su slike koje određeni pisci proizvode riječima jače od velikog dijela fotografija koje sam dosad vidio. Citati na prvoj strani sva četiri sveska su svojevrsni hommage autorima koji su me inspirirali. Inspirira me i život, nekad točno onakav kakav je, a nekad onakav kakvim bi mi htjeli da bude. Često fotografiram bez fotoaparata u rukama, fotografija je postala dio mene i ne mogu ju više odvojiti tako jednostavno. Nešto kao kad staviš tetovažu i onda to nosiš na koži do kraja života. Postoje alati kojima se i ona može skinuti, ali onda to jako boli. Smatram da ću, čime god se bavio u budućnosti na kraju uvijek biti fotograf.
Razgovarala Lucija Švob
*Fotografije: Karlo Čargonja
- Glorija Lizde
- Petra Slobodnjak
- Ivana Pegan
- Karlo Čargonja
- Valentino Bilić Prcić
- Darija Jelinčić
- Ivan Gundić
- Nina Đurđević
- Luka Pešun
- Katarina Juričić
- Sanja Bistričić Srića
- Predrag Dubravčić
- Dea Botica
- Lana Stojićević
- Ivan Buvinić
- Ana Vuko
- Denis Butorac
- Ana Bilankov
- Nives Milješić
- Maša Bajc
- Darko Bavoljak
- Mara Bratoš
- Ino Zeljak
- Tanja Deman
- Marina Paulenka
- Neven Petrović
- Davor Konjikušić
- Davor Sanvincenti
- Goran Trbuljak
- Borko Vukosav
- Petra Mrša
- Hana Miletić
- Tjaša Kalkan
- Hrvoje Slovenc
- Bojan Mrđenović
- Jelena Blagović
- Igor Kuduz
- Sandro Đukić
- Mirjana Vodopija
- SofijaSilvia
- Ana Opalić
- Marko Ercegović
- Domagoj Blažević
- Žarko Vijatović
- Ivan Posavec
- Josip Klarica
- Petar Dabac
- Darije Petković
- Boris Cvjetanović
- Sandra Vitaljić
- Jasenko Rasol
- Silvestar Kolbas