Mjesto o kojem sam već pričao zbirka je fotografija snimljenih na putovanjima i njen sadržaj s današnje pozicije (pandemija COVID19) moguće je čitati kao utopijsko vrijeme slobode i kretanja. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.

Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.

Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.

Fotografska serija posvećena je proslavi jednog rođendana i analizira situaciju zajedništva i druženja koja se, jednako tako, danas može čitati kao neko prošlo, svršeno vrijeme, album navika koje su u međuvremenu postale prijetnja. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.

Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.

Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.

Dok smo čekali da sve ovo prođe pogled podiže i od zemlje i od sjećanja, i usmjerava ga prema plohi neba na kojem se protjecanje vremena može čitati kao repetitivni i duracijski smjerokaz stanja zatvorenosti i onemogućenog kretanja. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.

Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.

Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.

Stvari koje nismo koristili elaborira temu započetu u trećoj seriji (Dok smo čakeli da sve ovo prođe) i bilježi situcije snalaženja i bivanja u karanteni, moment ograničenih uvjeta života unutar kojeg je potrebno pronaći smisao. Jedna je od četiri serije koje zajedno tvore cjelinu Dok smo čekali.

Prve dvije serije fotografija (Mjesto o kojem sam već pričao, Više se ne sjećam tko je pobijedio) nastale su u razdoblju od 2016. do početka 2020. godine i vezane su uz generičke slike kroz koje pokušavamo zapamtiti svijet i uspostaviti vlastito bivanje u njemu. To su refleksivni detalji svakodnevice, situacija i postupaka. Pomnim promatranjem, njihova poetičnost postaje prijeteća i donekle proročka u preispitivanju pojmova slobode, kretanja i aktiviteta u odnosu na sadržaj iz druge dvije serije u kojima su fotografije nastale uslijed globalne karantene izazvane širenjem virusa COVID – 19. Nastale u periodu onemogućenog kretanja i izlaska, fotografije iz drudge dvije serije (Dok smo čekali da sve ovo prođe, Stvari koje nismo koristili) propituju realnost iz pasivne promatračke pozicije u kojem je svijet tek onoliko velik koliko mu pogled to omogućuje.

Serija fotografija uobličena je u jedan od četiri sveska fotografske knjige dok smo čekali, koja je izdana kao samizdat u 100 autorskih primjeraka od kojih je svaki ručno uvezan, numeriran i potpisan od strane autora.

Zašto je zvono na trajektu? Zašto netko nosi jednu bocu vode, a netko dvije? Zašto svi imaju ili teve ili gojze osim Andrije i mene? Zašto smo svi mislili da treba više, a treba manje? Zašto je Pero kad smo pili u Bardu ponudio Vranjiću okladu od dolara za gram ribe koju ulovi? Zašto nismo posudili Ladu Nivu? Zašto je ovdje tako lijepo? Zašto smo otvorili već drugu pivu, a nismo još ni došli? Zašto su ovdje sagradili kuću? Zašto nas nije briga što nismo sami? Zašto smo stavili suhu robu na špagu? Zašto je samo moj hammock druge boje? Zašto je Dechatlon poskupio? Zašto su se Pepiju uvukle hlače u guzicu kad smo se spuštali? Zašto ga je Andrija pitao da li bi mu lakše bilo da nosi jednu bocu? Zašto Draganu treba špaga za hammock, a on uvijek ima i špagu i sve ostalo? Zašto želi zavezati hammock baš za tu granu koja sigurno neće izdržati? Zašto Vranjić još nije krenuo loviti ribu? Zašto se mažemo prije, a ne nakon što uđemo u vodu? Zašto je gumenjak ovdje i čiji je? Zašto je Pero dobio osip prošle godine kad su ga zatrpali? Zašto smo se po peti put okupali? Zašto sunce tako jako grije i nama je svejedno? Zašto ima kreme za sunčanje i na naočalama? Zašto ova barka izgleda kao kuća na moru? Zašto Vranjić i dalje nije uhvatio ribu? Zašto je ovo mjesto puno ljubavi? Zašto su drva tako tvrda da ih ne možeš ni sjekirom presjeći? Zašto nismo jeli salsu nego odmah kobasice? Zašto ste napravili tako malo ljutog umaka? Zašto se kaže za trajekt i pokazuje prstom u zamišljenom smjeru? Zašto će ovdje izgraditi kamp i sve pokvariti? Zašto nemamo vreće na plaži, a postalo je hladno? Zašto se teško namjestit od ovog kamenja? Zašto sad odjednom imamo previše Jamesona i pit ćemo ga ujutro? Zašto ovo nije simetrična kompozicija? Zašto Pero ima aplikaciju za zvijezde? Zašto se Dragan toliko trudi Andriji objasniti kompoziciju? Zašto Andrija i dalje ne može skužiti? Zašto je sada odjednom skužio? Zašto se sada nitko ne želi kupati? Zašto nitko nije vidio najsjajniju zvijezdu koja je pala? Zašto se kaže pala, a nije ni pala i kako bi uopće pala horizontalno? Zašto je Pero izašao iz šatora? Zašto Dragan najduže spava? Zašto su muhe na mozzareli? Zašto nekima treba duže da se poseru? Zašto Vranjić i dalje nije uhvatio ribu i ima li to veze sa Furkan? Zašto ručnici vise? Zašto se more preko noći ohladilo za jedno šest stupnjeva? Zašto je bolje kupiti stvari koje netko ne voli? Zašto Pero uvijek kaže ajde ti ovo, ajde ti ono, ako ne probit ću te šakom? Zašto Dragan kuha već drugu kavu, a nema plina za čaj? Zašto uopće rade te različite nastavke za kuhalo? Zašto Vranjić nije skočio? Zašto tučnjava ručnicima i koja su pravila? Zašto mamne baneta? Zašto sada odjednom neki oblaci? Zašto Pero nije nikom rekao da ima kolu? Zašto su njemci izmislili korabicu? Zašto nitko ne zna kad smo zadnji puta bili u Mrzloj vodici? Zašto je nekom palo na pamet da se koristi baš taj simbol za srce? Zašto je Dragan čuo pop verziju? Zašto se Pero naguzio? Zašto triput čučnut nije dovoljno da te prosere? Zašto će u sedam biti manja gužva na trajektu? Zašto je Andriji teško roniti s dihalicom? Zašto su dagnje u pijesku? Zašto smo više od sat vremena pričali o galeriji? Zašto vjetar hladi mijeh od 10 litara? Zašto je Vranjić ipak izvadio neku ribu iz mora? Zašto pričamo kako ćemo svi to istetovirati na bedro? Zašto nije bitno zaraditi novce ako je to ljubav? Zašto je tako vruće na suncu, ajmo u hlad? Zašto je Dragan utabao tako dobro kamenje? Zašto se bolje kupati u gaćama nego u onim drugim kupaćima? Zašto svi prde? Zašto je Andrija zaboravio karimat? Zašto Ines zove Dragana i pita da ostajemo li do sutra, otkud sad ta informacija? Zašto je bolje da Vranjić kupi barku nego napravu za izrađivati rame za bicikle? Zašto će Andrijin drek bit vruć? Zašto bi se trebalo srati na vagu? Zašto se do ovdje može spustiti s dvije strane? Zašto je salsa još uvijek u frižideru? Zašto je gumenjak i dalje okrenut naopako? Zašto smo se ograničili na budget proizvode? Zašto je bolje barka nego teleport ili teleport nego barka? Zašto su sad odjednom tu došli neki ljudi koji će biti goli? Zašto Dragan ima crvenoplavu kapu? Zašto svatko misli da bi onaj drugi trebao skuhati paštu? Zašto Dragan čita Agathu Christie na glas? Zašto se nepristojno okrenuti da provjerim da li Dragan laže da su oni ljudi koji su došli goli? Zašto za ručak jedemo špagete u obliku slanih štapića? Zašto moram izabrati između K1 i boksa, što je uopće K1? Zašto to radiš? Zašto si probudio škorpione i ja sad moram mislit o šlapama i škorpionima? Zašto uopće moram mislit? Zašto Dragana napada stršljen? Zašto se Petar naljutio? Zašto se Petar naljutio? Zašto se Petar naljutio? Zašto ima ovoliko ljudi na gliseru, pardon, dva glisera? Zašto svi sad broje glisere? Zašto dva, četiri, šest…? Zašto je Petar krenuo pješke na trajekt? Zašto nismo prolili vodu koja je ostala? Zašto se trajekt odjednom samo pojavio? Zašto je sad sve kao da nikad ništa nije bilo i Pero grli Vranjića na trajektu, pa idemo u Olivu naručiti četiri, pet pomfrija iako je Oliva restoran, a ne fastfood, pa Pero naruči pljeskavicu sa sirom da konobaru ne bude neugodno i plati sve skupa, pa Andrija misli da to nije bila večera iz oklade za onu prokletu ribu koja je još i ružna, i čini mi se da je Vranjiću svejedno, i Dragan ne naruči ni vodu a ja više ne znam što da mislim?