O imaginarnim aspektima stvarnosti

Katarina Juričić (1994.) mlada je hrvatska fotografkinja koja je diplomirala na studiju fotografije pri Kraljevskoj akademiji u Den Haagu (KABK). Između ostalog, dosad je izlagala na Unseen Photo Festivalu u Amsterdamu, u galeriji Grey Space in the Middle u Haagu, Museo Reina Sofia u Madridu, Galerie Bart u Amsterdamu, i drugim izložbama.
U svojim radovima, koji se često nalaze između fikcije i stvarnosti, propituje i same granice medija fotografije stvarajući okružje u kojima nematerijalne stvari poput svjetla i boje dobivaju fizička svojstva. U svojoj umjetničkoj praksi ne zaustavlja se tek na prikazivanju stvarnosti kao takve, već stvara specifičan autorski jezik koristeći različite materijale pridonoseći tzv. ‘proširenoj fotografiji’.

– Kroz moju praksu proteže se nepresušna znatiželja i potraga za novim formama fotografije. Svaki novi rad prilika je za isprobavanjem još neistraženih tehnika i materijala. U samom procesu nastanka isprepliću se analogne i digitalne metode stvaranja i obrade fotografija, ne bi li time vizualizirala imaginarne aspekte stvarnosti. Sve ono što je zapravo nemoguće fotografijom zabilježiti, kao što su sjećanja, emocije, vizije, halucinacije.

An Image is an Image is an Image is an Image

Na koji način je institucija utjecala na vaš autorski izričaj i promišljanje samog medija? Smatrate li da je institucionalno obrazovanje nužno za umjetnika i kako za vrijeme i nakon studija stvoriti vlastiti autorski rukopis?

Moj izričaj i odnos prema mediju fotografije razvio se, ironično, iz frustracije prema samom studiju na KABK koji je bio više nalik borbi za opstanak nego studiranju umjetnosti.

Program prve godine bazira se na hiperprodukciji radova, prevelikoj dozi stresa i manjku konkretne kritičke diskusije o fotografiji. Već nakon nekoliko mjeseci nisam vidjela nikakav smisao u mahnitom “okidanju” fotografija tako da sam ostavila kameru po strani i posvetila se istraživanju samog medija fotografije. Umjesto u foto studiju, dane sam provodila u radionicama za drvo, metal, tekstil, keramiku, cijanotipiju. Malo po malo skupljala sam znanja o drugim medijima, tehnikama i materijalima, te tražila načine kako ih ukomponirati u fotografiju. Moj pristup dugo nije bio prihvaćen od strane profesora koji su me svim silama htjeli preobratiti i natjerati da radim na određen način koji je odsjek smatrao ‘pravilnim’, te mi je u više navrata bilo sugerirano kako bih se možda trebala premjestiti na Fine Arts jer bi tamo ‘mogla raditi što hoću’. Međutim, ispostavilo se da se upornost isplatila te su konstantna propitivanja mojeg načina rada zapravo pridonijela da se on razvije u neočekivanom smjeru i na koncu mi pomogla da bolje razumijem šta zapravo radim, zašto i za koga.

Mislim da institucionalno obrazovanje nije nužno za umjetnika i vrlo lako nekome može više odmoći nego pomoći. U mojem slučaju, mislim da su moj način razmišljanja i rad to što jesu upravo zahvaljujući iskustvu studiranja na KABK, iako zapravo ne pripadaju “klasičnom fotografskom u KABK stilu”. Idejno, umjetnička akademija je svijet za sebe i svojevrsni laboratorij u kojem je sve dopušteno, potiče se kreativnost, sloboda izražavanja i razmišljanje izvan okvira. No realnost je da većina ljudi bira studij ovisno o stilu kojeg škola njeguje, koji profesori tamo predaju, te koliko su i s kime umreženi.

Orange&Blue: Oasis, Royal Academy of Art (KABK), Den Haag, srpanj 2019.

Vašu diplomsku izložbu Orange&Blue nastavili ste izlagati u različitim galerijskim prostorima u Nizozemskoj. Koliko je važna činjenica da jedan diplomski rad nastavi živjeti svoj život? Zanimljivo je da se ovaj rad nalazi u stalnoj transformaciji, odnosno nastavljate ga proširivati i nadograđivati.

Orange&Blue je instalacija koju pri svakom izlaganju nastojim transformirati kako bi se prilagodila specifičnom prostoru, te ju obogaćujem novim elementima koji dvodimenzionalne fotografije pretvaraju u skulpturalna tijela. Dizajnom postava nastojim postići svojevrsnu harmoniju između rada i prostora, da jedno drugo upotpunjuju. Nakon prvog predstavljanja rada na KABK Graduation Festivalu u srpnju 2019., otvorilo mi se mnoštvo novih prilika što je naravno bio veliki vjetar u leđa. No svjesna sam da se ne treba previše osloniti na inicijalan uspjeh rada jer interes za njega može svakog trena splasnuti tako da treba biti spreman nastaviti dalje bez obzira na sve.

Orange&Blue: Oasis, Royal Academy of Art (KABK), Den Haag, srpanj 2019.

Orange&Blue: Prana, Galerie Bart, Nijmegen, studeni 2019.

Iz medija fotografije prešli ste u instalaciju kojom pokušavate djelovati na posjetitelja. Koliko je za vas teško materijalizirati sjećanja i gledatelju prenijeti takav tip iskustva?

Iako je nemoguće predvidjeti kako će gledatelj doživjeti rad, uvijek nastojim pomno promisliti o svakom pa i najmanjem detalju koji bi mogao pridonijeti željenom doživljaju – od veličine prostora i radova, tehnike izrade, do izbora materijala, boje i vrste svjetla, te općenitog rasporeda svih elemenata. U slučaju Orange&Blue, radi se o vrlo familijarnom osjećaju s kojim se svatko dirnut izlaskom i zalaskom sunca može poistovjetiti. Iako rad proizlazi iz mojih osobnih sjećanja i fascinacije suncem i morem, nastojim ih svesti na univerzalan jezik, a ključni elementi koji prenose cijeli doživljaj su boja i svjetlost.

Sunset iz serije Orange&Blue

DANCE OF THE SEAGALS IZ SERIJE ORANGE&BLUE

U svojem radu između ostalog kažete da vidimo, mislimo i živimo u fotografijama. Fotografije nam se, da parafraziram Victora Burgina, stalno besplatno nude, što je samo pojačano stvaranjem digitalnog medija. Smatrate li da je to tragičan usud medija koji ga samo dodatno devalvira?

Kao što je pojava fotografije oslobodila medij slikarstva i potencirala njegov razvoj, tako je i digitalna fotografija oslobodila sam medij fotografije. Koliko je proliferacija i automatizacija fotografije poljuljala profesiju i umanjila značaj profesionalnih fotografa, toliko je i obogatila fotografski teorijski diskurs i ukazala na stvarni potencijal medija čija uloga više nije prikazivanje već kreiranje stvarnosti, odnosno beskonačnih verzija stvarnosti.

U seriji Home Seack nizom still life fotografija reinscenirate motive povezujući ih uz svoja ljetovanja i boravak na otoku Braču, čime materijalizirate osobna sjećanja. Fotografije su vizualno atraktivne, a privukle su pažnju i internacionalnih fotografskih časopisa. Koliki je izazov prikazati lokalne autentičnosti bez prilagođavanja stila aktualnim globalnim fotografskim tendencijama?

Danas se teško, ako ne i nemoguće, u potpunosti lišiti utjecaja i estetike koji kola društvenim mrežama. Vjerujem da autentičnost prvenstveno počiva na iskrenosti. A koliko je rad iskren, mislim da se može iščitati već na prvi pogled. Poriv za nastanak Home Seack serije došao je iz čiste nostalgije za atmosferom i osjećajima koje vežem za otok Brač. Ali isto tako iz potrebe da pokušam uspostaviti svjež fotografski jezik oslobođen zagušujućih trendova vezanih uz ‘zapadnjački prikaz Balkana’ koji ima tendenciju prikazati kulturu ovog prostora kroz prizmu socijalističke arhitekture, zapuštenih prostora i namrštenih ljudi.

Home Seack

Home Seack

Jedno od vaših važnijih iskustava bila je i višemjesečna praksa u studiju umjetnice Felicity Hammond u Londonu. Kako je izgledala vaša suradnja i koliko je takav tip iskustva utjecao na vaše projekte?

Suradnja s Felicity Hammond pretvorila se u istinsko prijateljstvo koje i dan-danas traje. Felicity je bila vrlo srdačna mentorica koja me tretirala više kao kolegicu nego studenticu na praksi. Od samog početka uključila me u svaki segment svojeg procesa rada bez imalo oklijevanja, tako da sam dobila jako dobar uvid u kompleksnost profesije samostalne umjetnice i kako preživjeti od umjetničkog rada bez komercijalnih kompromisa. Iako se teme kojima se bavimo vrlo razlikuju, obje volimo raditi s rukama više nego sjediti za kompjuterom, te dijelimo interes prema fotografiji koji počiva u tretiranju fotografije kao materijala koji pretvaramo u prostorne instalacije i tako nastojimo obogatiti doživljaj fotografije.

U karijeri imali ste priliku izlagati na nekoliko izložbi i festivala, a između ostalog i na poznatom sajmu suvremene fotografije u Amsterdamu, UNSEEN, koji je nedavno proglasio financijski bankrot i protiv kojeg je upravo Hammond napisala otvoreno pismo, kritizirajući način na koji su umjetnici bili plaćeni za svoj rad. Kakvo je tvoje iskustvo i što nestanak ovog festivala znači za umjetničku scenu u Nizozemskoj?

Na ovom festivalu izlagala sam 2017. zajedno s nekolicinom kolega iz klase u sklopu grupne izložbe Let me tell you about…. S obzirom da smo tada bili studenti, tako smo bili i tretirani, pa su cijela organizacija izlaganja, produkcija, postav i demontaža izložbe bili na nama. Između ostalog, bilo nam je rečeno kako će produkcijski troškovi biti sufinancirani od festivala, no to se na kraju nije dogodilo, što je neke od nas dovelo u nezgodnu situaciju. Bez obzira na sve, bilo je to odlično iskustvo iz kojeg smo svi puno toga naučili. Unseen je preuzeo vlasnik umjetničkog sajma Art Rotterdam i još uvijek nije sasvim jasno kako će se festival nastaviti razvijati, te hoće li se struktura i pristup posve promijeniti. Unseen je, kao što mu i samo ime kaže, prvotno zamišljen kao festival koji će prikazivati i promovirati još neprikazana (unseen) fotografska djela. Međutim, izrastao je u festival čija je glavna okosnica postao sajam fotografije na kojem je većina prikazanih radova ipak bila već viđena i čiji su autori bili već etablirani umjetnici. Bez obzira na određenu ‘ekskluzivnost’ kojom je festival zračio, svi smo željno iščekivali rujan kako bi se opet okupili na istome mjestu, vidjeli s internacionalnim kolegama, proširili poznanstva i inspirirali se za nadolazeću godinu.

Na čemu trenutno radite i što od vas možemo očekivati u narednom periodu?

S obzirom da su mi sve planirane izložbe za ovu godinu odgođene zbog pandemije, napokon imam vremena posvetiti se pisanju. Rad je svojevrsni nastavak Orange&Blue i istražuje korelaciju između vizualnih iskustva tijekom izmijenjenih stanja svijesti, te digitalne fotografije i njezinog potencijala da nadmaši stvarnost. Za sada sam dovršila prvu seriju digitalnih kolaža inspiriranu hipnagogičkim slikama (halucinacije koje se doživljavamo na prijelazu iz jave u san), o kojima Jean-Paul Sartre opsežno piše u The Imaginary: A Phenomenological Psychology of the Imagination. Kolaže bih zajedno s tekstovima voljela ujediniti u publikaciji, a potom i u instalaciji. No, o tom potom.

Pratite li hrvatsku fotografsku scenu? Mislite li da postoje neke razlike u odnosu na onu inozemnu i koje su to?

U Hrvatskoj sam nažalost svega nekoliko puta godišnje tako da uspijem vidjeti samo nekolicinu izložbi uživo, a sve ostalo su mali fragmenti koje uhvatim online. Ambicioznih i talentiranih fotografa ima, ali ozbiljne kritike manjka. Mislim da je najveća razlika to što u Hrvatskoj ne postoji službena krovna institucija za fotografiju koja bi mogla dostatno financirati i promovirati umjetnike, te postavila određene ‘standarde’ umjetničke fotografije i poticala njezin daljnji razvitak. Zahvaljujući Organu Vida, Zagreb je postao relevantna foto-festivalska destinacija i na taj način približio hrvatsku scenu inozemnoj i obratno. Međutim, to nije dovoljno i voljela bih doprinijeti tome da umjetnička fotografija u Hrvatskoj prestane biti ‘hobi’ i postane profesijom od koje se može živjeti. Bez obzira koliko to naivno zvučalo.

An Image is an Image is an Image is an Image

Više o Katarinim radovima saznajte na:
http://katarinajuricic.com/
https://www.instagram.com/kat_juri/