Mirjana Vodopija

Gradski moćnici

2001. Fotografije iz ove serije prate svjetlosnu stvarnost grada u njegovim interijerima i eksterijerima Voajerski snimljene fotografije osvijetljenih interijera dokumentiraju prostorno-svjetlosnu stvarnost grada. Snimljeni interijeri su i personifikacije ljudi koji žive u tim prostorima. Svaki interijer je organizam sa svojim stanjem svijesti, a zajedno tvore unutarnji organizam grada. Svjetla u interijerima su šarolika i nerijetko čudna, ali statična, kao što su i navike ljudi koji u ovim prostorima žive. S druge strane prozora sve moćniji reflektori osvjetljavaju javne površine grada. Mrak uzmiče pred uličnom rasvjetom, rasvjetom velikih prometnica i raskrižja, pred svjetlećim reklamama, city-light plakatima i reflektorima nad jumbo plakatima, pred hipertrofijom urbane rasvjete. Stanovi čiji prozori gledaju na velika prometna raskršća ili trgove u sumrak ne tonu u mrak, već se u njima dnevno svjetlo tada zamjenjuje snažnom i agresivnom halogenom rasvjetom reflektora s javnih površina. Posljednja fotografija u ovom nizu je fotografija postava instalacije "Lampa u foto", gdje stolna lampa osvjetljava svoju fotografiju. Ova instalacija je dio triptiha "Lampa u lampu", "Lampa u ogledalo" i "Lampa u foto" koji se bavi nivoima vizualne pojavnosti. Fotografija lampe predstavlja tek vizualni sadržaj zabilježen u jednom trenutku s jedne pozicije. Lik lampe na fotografiji niti emitira, a niti ne odražava dovoljno svjetla za osvjetljavanje okolnog prostora.

Samoniklo/Dah

2006.-2012. Svjetlo je stvoritelj i uništavač vizualnog: ono omogućuje vidljivost, no pri njegovom prevelikom intenzitetu prizor se gubi u bjelini, a ukoliko ga nedostaje, prizor nestaje u crnini. Oči se prilagođavaju intenzitetu svjetla, a raspon prihvatljivog intenziteta svjetla jednog statičnog stanja otvora ljudske zjenice nije velik. U nekim radovima iz ove serije ispitujem granične svjetlosne situacije i dio sadržaja se gubi izvan granica vidljivog. Fotografije prikazuju zatečeni prizor životne zajednice samoniklog bilja. Njena samostalnost i mudrost oslobađa me odgovornosti i potrebe za vrednovanjem. Međutim, fotografiranjem i promatranjem ne stječem dovoljno saznanja o prizoru. Tek kroz proces crtanja istražujem i spoznajem o viđenom. Crteži na prozirnim folijama međusobno se preklapajui, ovisno o kutu gledanja, spajaju s fotografijom, izdvajajući biljne likove s fotografije poput razumskog prozora kroz koji je moguće promatrati svijet prirode. Preko nekih fotografija iz serije postavljene su pomične ploče koje omogućuju promatraču da odabere kadar po svom izboru tako da drugi dio prizora zamuti ili da, koristeći sjajnu transparentnu ploču, u prizor unese i odraz svog lika. Osim svjetla, koje je osnov medija fotografije, u radovima "Zatišje" i "Dah" bavim se i percepcijom vremena. Kako bih naglasila mijenu u odnosu na nepromijenjeno, u istom prikazu spajam fotografijus videom. Statična slika u jednom dijelu prikaza tako postaje pokretna iukočenost fotografijom zaustavljenog pokreta oslobađa se u seriju susljednih slika uhvaćenih video kamerom koje se u svijesti stapaju i vraćaju nam iluziju pokreta. Energija koja čini gibanje biljaka je vjetar. Vjetar dovodim u vezu s dahom ljudskog života, prema jednom od tekstova u Upanišadi koji govori da petorim unutrašnjim moćima, nazvanima “dahovi” po jednoj od njih, odgovaraju petora vanjska “božanstva”: vidu Sunce, sluhu Smjerovi prostora, dahu Vjetar, duhu Mjesec, a riječi Oganj. Po smrti oni se združuju s tim božanstvima.

Nepovratno

"Vjetar" je dio rada "Nepovratnost, uzaludnost". Papiri, nošeni vjetrom, zaustavljeni su u letu i ne znamo odlijeću li ili dolijeću, rasipaju li se ili ponovno skupljaju. Naša nastojanja su ponekad uzaludna: slažemo hrpu, a vjetar je raznosi i kao da se unatoč našoj volji ništa ne uspijeva promijeniti, već je samo prijeđen put. Je li nastojanje uzaludno, a napredak iluzija? "Rublje", "Papiri", "Perje" i "Lišće" dio su rada "Sloboda u padu". Kao što marame, lišće, perje i papiri lete zrakom nošeni vjetrom, bez svijesti, volje i moći upravljanja, tako smo mi prepušteni toku vremena bez ikakve mogućnosti upravljanja. Jedino što nam daje iluziju kontrole je volja za izborom između mogućnosti na koje nailazimo. “Sanjala sam da letim iznad brežuljaka u sumrak. Ispod mene su bili šumarci, polja i seoca sa svjetlima u dolini. Po tlu je trčalo nešto mračno što me želi ščepati i uništiti, neka strašna životinja ili više njih. Nisam se mogla uzdizati, već samo održavati visinu i to samo kada sam mirna i prepuštena. Srećom, kako sam povremeno gubila visinu tako se poda mnom krajolik lagano spuštao prema dolini. Pomirena s tim da dolina ima svoju najnižu točku i da mi je tamo neminovan kraj, uživala sam u ljepoti svjetala, prostoru i vjetru.” "Led" je dio triptiha "Mogućnost, volja, odluka, djelovanje". Preko fotografije gdje stope u snijegu završavaju na rubu zaleđenog jezera ukazujući na moju prisutnost i prijeđeni put, projicirana je mogućnost djelovanja, animirani crtež mene kako stojim, pa krećem hodati preko leda. “Sanjala sam da se penjem noću uz brdo pokraj starih zaraslih hramova i dalje kroz nisko raslinje. Došla sam do vrha iza kojeg je sjala tako jaka svjetlost da nisam mogla u njoj ništa razaznati. Bila je predivna, nadnaravna i potpuno me obuzimala, ali bilo me strah ići dalje. Okrenula sam se i spustila u dolinu k prijateljima i nekim drugim (pijanim) ljudima.” Za hod po ledu je potrebna hrabrost i odluka. Stope u snijegu ne odaju jesam li se njima vratila ili sam otišla.
O autoru Tekstovi