Neven Petrović rođen je u Požegi 1982. Završio je dodiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te diplomski studij fotografije na Katedri za fotografiju Akademije.
Samostalno je izlagao u Galeriji Ciraki u Požegi, Kulturno-informativnom centru u Zagrebu (2007.), Galeriji SC u Zagrebu i Gradskom muzeju Požega (2014.).
Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama. Njegove fotografije uvrštene su u stalni fundus Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt.
Živi i radi u Zagrebu.
Nekad mi kolege znaju reći da sporo radim
Dosad si izlagao si na dvije samostalne izložbe. Možeš li se malo šire predstaviti čitateljima?
Svoju prvu izložbu Fotografske vježbe imao sam 2007. u KIC-u u Zagrebu dok sam još bio student 3. godine Pravnog fakulteta. Nakon toga nastaje velika praznina što se tiče samostalnih izložbi i iduća je tek 2014., koja je ujedno i diplomska na magisteriju na ADU. Tijekom školovanja na Akademiji zapravo nisam uopće imao potrebu za samostalnim izlaganjem. Jedan od razloga je to što novom radu/projektu pristupam vrlo studiozno, analitički te organizirano i ne bi se osjećao ugodno da me galerija podsjeća na dogovoreni datum otvorenja, a rad još nije gotov. Tijekom ovih godina bio sam na mnogo otvorenja na kojima su se prezentirali radovi koji su završeni netom pred otvorenje. Pitam se kako u toj situaciji autor može procijeniti je li njegov rad dobar; gdje je proces sazrijevanja rada, prostor za eventualne promjene itd.
Nekad mi kolege znaju reći da sporo radim, ali ja bi rekao da radim odgovorno prema sebi, ali i prema publici.
Također, između 2008. i 2014. sudjelovao sam na brojnim skupnim žiriranim izložbama, a izdvojio bi T-HT Nagradu u MSU 2013. i 2015., NEU/NOW festival u Amsterdamu, Lijepa naša domovino u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, Japan Media Arts Festival u Tokiju, Slavonski bijenale u Osijeku, te ESSL Art Award također u MSU.
U prirodi fotografije je prisutna snažna dihotomija prikazano-neprikazano (kao i prije-poslije), no u tvojoj seriji Billboard neprikazano je dobilo novu, čini mi se i duhovitu dimenziju. Postoji li neki drugi kontekst, osim onog društveno angažiranog, vezan za fotografiju u toj seriji? Meni je zanimljivo što se billboard uglavnom i sastoji od fotografija koje tu ostaju neprikazane.
Fotografija je uvijek u većoj ili manjoj mjeri manipulacija i fotograf bira priču kadriranjem.
U seriji Billboard, manipulativnost je dovedena do apsurda jer je postojala samo jedna pozicija iz koje se uopće ne razaznaje njegov sadržaj. Tu poziciju biram kao mjesto s kojeg poništavam poruku, ali i plohu billboarda i svodim ga na formu stupa u prostoru. U vrijeme rada na tom projektu nisam imao viziju društveno angažirane fotografije. Prije bi rekao da sam bio iziritiran koliko su ti billboardi vizualno agresivni unutar slavonskog krajolika, kao i kvaliteta samih poruka – njihov dizajn je katastrofalan. Unatoč tome, neprikazane fotografije na billboardima mi zapravo nisu bile bitne; bavio sam se objektima u prostoru, a ne porukama koje ti objekti nose. Baviti se porukama, bio bi sasvim novi projekt ismijavanja pa i banaliziranja marketinga i naivnosti njegovih poruka.
Posljedice rada na billboardima osjećam i danas na sebi. Kad prolazim kraj njih u okolišu u kojem su dominantni, skoncentriran sam na onaj djelić sekunde u kojem ih ponovno poništim; u kojem nastane novi zapis u memoriji. Svaki takav zapis jedna je mala pobjeda
Meni se jako svidio detalj sjene billboarda na tlu. Pazio si na to, ili ti to nije bilo važno?
Detalj sjene je svjestan element u kadru i (p)ostavio sam ga kako bi gledatelju natuknuo da to nije „stup u prostoru“ već da postoji jedan skriveni volumen iza te prividne plošnosti. Time se i gore spomenuta dihotomija fotografije, smanjuje i djelomično se briše manipulativnost s moje strane, kao autora. Unatoč tome, kad sam na jednoj izložbi pitao publiku što vide na fotografijama, gotovo nitko nije mogao razotkriti da su to billboardi. Takve stvari su isto male pobjede za mene, jer je rad ostvario svoju svrhu, i u kontekstu galerije.
Seriju Kulisa koju upravo izlažeš na THT prati koncept, no primijetio sam da veliku pažnju pridaješ detaljima u fotografiji koji, čini mi se, vrlo uspješno grade neki novi kontekst. Primjerice, na njima je niz događaja u kojima gledatelj ne sudjeluje, koji su izmaknuti. Zar ne misliš da je to dovoljno, da koncept ne djeluje kao suvišna nadogradnja, s obzirom da već imaš sve elemente uspješne fotografije, pogotovo s obzirom da je serija čvrsto sastavljena, da je emotivan odnos rodni-grad-promjene-otkad-si-otišao u priči poprilično snažno mjesto u tom radu?
Kulisa je diplomski rad i kao takav je morao imati jasnu strukturu, što sadržava i postojanje koncepta. Uz njega sam napisao i diplomski rad Gledati prostor koji i prati i nadograđuje proces rada na fotografijama (ali nikako zamjenjuje) teorijskim referencama iz teorije prostora, geografije, urbanizma itd. Ulazak u takav složen istraživački fotografski projekt, pogotovo kad se radi o prostoru rodnog grada, neizbježno taloži mnoge ideje s teorijskim ishodištem, a primjenjive na ono postojeće – empirijsko. Unutar zadane strukture lakše je i biti dosljedan za vrijeme procesa stvaranja rada. Uostalom, gotovo je nemoguće lažirati rad kroz koncept i odmah se osjeti kada je koncept nastao nasilno, da bi kontekstualizirao rad i smjestio ga u neke generičke pojmove kojima se koriste suvremeni autori.
Siguran sam da pripremaš nove radove. Na čemu radiš u posljednje vrijeme?
Pripremam polako. Prostor i njegovo korištenje i dalje ostaju područje mog umjetničkog djelovanja: glavni gradski trg u Požegi povijesno, kulturološki, urbanistički i simbolički važna je točka unutar urbanog tkiva grada, ali taj trg do danas je ostao glavno gradsko parkiralište… S druge strane, proučavam glavne gradske orijentire kao elemente koji tvore sliku grada i stvaraju navike ljudi dok se kreću kroz prostor. Kao jedan od orijentira navodim i trgovačke centre; oni postaju orijentacijski arhetip zbog njihove dominantne vizualne prirode: boja, dimenzija, pozicije u prostoru…
Također, posao s Kulisom nije gotov, jer je cilj da to postane knjiga… već sam rekao kako volim na projektima raditi detaljno i do samog kraja.
Nedavno si diplomirao/magistrirao na ADU. Kakva su tvoja iskustva s tog studija? Kad si upisao studij sigurno si imao neku sliku o tome kako se tamo studira; pa kakva je slika danas, kad je sve gotovo? Je li sve gotovo? Smatraš li da je to utjecalo na tvoj rad danas i gdje misliš da si napredovao najviše, a gdje nazadovao?
Par generacija studenata s Katedre za fotografiju na ADU opravdali su njezin osnutak 2010. godine, jer su vrlo brzo pokazali koliko se može postići svojim radom. Ono što vidim kao potencijalni problem probijanja na inozemnu scenu je to što se Akademija opirala intermedijalnosti i pomicanju granica medija fotografije, pa čak i tvrdoglavo favorizirala korištenje analogne fotografije. To se događalo čak i na diplomskom studiju, kad bi zanat trebao biti apsolviran, kad bi se trebali baviti idejom i kako ju najbolje isproducirati i prezentirati. U situaciji kad ne postoje financijski uvjeti da nam institucija pomogne s opremom (analogna oprema, filmovi, razvijanja…), trebali bi poticati vještine digitalne fotografije, jer bar snimanje ne košta gotovo ništa.
Postoje vrlo kvalitetni mentori na Akademiji, ali se ponekad tvrdoglavo drže svoje strane priče i favoriziraju jedan isključiv pristup. Pristupi su zapravo komplementarni i samo njihovim nadopunjavanjem će se doći do izvrsnih rezultata.
Ono što je bio veliki problem je broj nastavnih sati na diplomskom studiju, te je bilo sasvim uobičajeno da samo dva puta tjedno imamo predavanja glavnih umjetničkih predmeta. Takve stvari čitav studij čine neozbiljnim; upravo bi se s većim brojem sati ostvarila nadogradnja i prenijela veća količina potrebnog znanja studentima.
Unatoč problemima koje Akademija i Katedra imaju, mentori su uglavnom davali svoj maksimum i postoje vrlo mjerljivi rezultati njihovog rada s nama. Kad bih osjetio granice koje mi ne odgovaraju, djelomično sam si nadopunio nastavni program pohađanjem predavanja i konzultiranjem radova s profesorima Akademije likovnih umjetnosti. Njihov drugačiji pogled od onoga mentora s Katedre, upravo je sukreator mojih projekata, a i to je mjerljiv dokaz kako se suradnja ubuduće mora provoditi organizirano među institucijama.
Studiranje na Akademiji bio je lijep proces i u postojećem kontekstu rekao bi da sam mnogo profitirao, ali na meni je velik dio odgovornosti što će se događati dalje. Fotografska scena je takva kakva je – formira se; Katedra također; zapravo u takvom društvu, u nastajanju, živimo.
( Pogledajte fotografije iz serije “Kulisa” )