Nina Đurđević

Poslov(ič)na, 2009. – 2016.

 

"Poslov(ič)na je bez sumnje nastavak autobiografije, koju Nina Đurđević piše i dopisuje svojim fotografskim serijama. Prostor između, Objekt(iv)na, Poslov(ič)na … sve su to elementi osvještavanja vlastitog bivanja. U sebi, sa sobom, s prostorom, s društvom. U seriji predstavljenoj na ovoj izložbi Nina Đurđević revidirala je zadnjih petnaestak godina u kojima je obavljala vrlo različite poslove. Velik broj vrlo različitih poslova. Od 2009. počela je fotografski bilježiti samu sebe na različitim radnim mjestima. Poslove koje je odradila prije stvorene potrebe o bilježenju vlastitog rada, naknadno je rekonstruirala. Manje ili više uspješno. Uz fotografsku bilješku za svaki posao napisala je i malu priču. I s čime se suočila? S čime suočava gledatelja? 

 

Gledamo fotografije, čitamo popratne priče, i smijemo se. Jer Nina je duhovita. Dirnuti smo. Jer Nina je romantična i voli Belu Hamvaša. Malo se i sledimo. Jer Nina je direktna. Ne čuva nas od tužnog dijela priče, ako tužnog dijela ima. A ima ga. I važan je. A onda, možda i nenamjerno, Nina nas polako vodi do pitanja: Što to sve znači? Što znače poslovi koje obavljamo? Nini njezini, a nama naši. Identificiramo li se mi s njima, preuzimaju li nas ili igramo ulogu? Svaki put drugu ili uvijek istu? „Važno je kako, a ne što“, reći će Nina. "

 

Iva Prosoli 



Objekt(iv)na, 2009. – 2013.

 

Slijedom suvremenih percepcija ženskog tijela te njegove valorizacije, također autoričinih aktualnih intimističkih istraživanja, serija autoportreta igra se pojmom žene u kvazi erotičnom, općeprihvaćenom društvenom i intimnonepoznatom individualnom okruženju. Kroz postojeći sustav vrijednosti propituje vlastitu erotičnost pri čemu se (auto)ironično osvrće na estetičnosti zadane nametnutim vizualnim, time nekako i intelektualnim pretpostavkama društva u percipiranju i tretiranju žena.

Samoizolativna, 2020.

 

Ciklus fotografija Samoizolativna Nine Đurđević, nastao je u ožujku 2020. nakon njezina povratka iz Londona, neposredno prije, kako to ona naziva, „svjetskog zaključavanja“. 

 

Tijekom četrnaest dana provedenih u samoizolaciji, autorica fotografijama s popratnim tekstovima koje je objavljivala na svojoj Facebook stranici svakoga dana u isto vrijeme, bilježi svoja raspoloženja u onim trenutcima koji su tada gotovo svima bili nekako zajednički, jer smo bili vezani za dobro poznati prostor, no ovaj put suženih manevarskih mogućnosti. 

 

Rad Nine Đurđević asketski je precizan, a opet bogat detaljima i mizanscenski osmišljen u narativu kojim tumači ugođaj. Ona je okrenuta sebi, tiho i konstantno, bez buke i galame. Njezini samoslici osobno su svjedočanstvo postojanja i dokument jedne egzistencije u posebnom, a opet globalnom trenutku, nastali gotovo spontanom željom da se napiše vizualni esej s minimalnom dinamikom ali maksimalnim postojanjem u trenutku okidanja. 

 

Fotografije su bitne, no kontekst u kojem nastaju još je bitniji, a ovaj Ninin potraga je za njom samom, za traženjem smisla u napornom vremenu u kojem smo sami sebi najveći i najuporniji protivnik i prijatelj. 


Emil Matešić

Odlučna, 2021.

 

 

Portretiranje osoba koje su pokušale suicid, nisu uspjele, danas su sretne, na mjestu radnje sa osmjehom na licu. Ovo je najkoncentriraniji time i najprecizniji opis ovog projekta. Ovog autoportretnog projekta. Jer dolazim iz uspješne suicidalne obitelji. Moja nuklearna obitelj (mama, tata, brat i ja) reducirana je na pola. Spala na žensku polovicu. Moje je životno iskustvo uvelike obojano ovom, a i nekim drugim redukcijama. Moji stavovi također. Načini reagiranja. Percipiranje.

 

I ne, ne mogu reći da sam zavoljela život, shvatila njegovu dragocjenost, mudro učila iz tuđih iskustava, počela živjeti punim plućima zbog ovih izgubljujućih iskustava.

 

A ipak, volim život, mislim da je dragocjen kada ga takvim osjećaš, nastojim iskoristiti tuđa iskustva, živim najpunije što mogu.

 

Ovaj je projekt zamišljen kao oda životu. Životu koji je naša istost. Živi smo, zar ne? Životu koji je raznorodan, no ponajviše edukativan. Proširujuć. Životu koji je nama prepustio koloraciju. Mi određujemo boju našeg iskustva. Ova portretirana grupa odlučnih cjelovitija je u svojem iskustvu usudila bih se reći jer su odabrali obje opcije, i odlazeću i ostajaću! Ostali su s razlogom. Može, pošteđeni su s razlogom. Svakako, razlog.

 

Kažu, mi ne znamo razlog.

 

Mislim da znamo.

 

Život je lijep. Ako ga takvim vidimo. Baš zato što je raznorodan i edukativan. Jer mi biramo. Jer smo tu. Zato je ovo jedan odlučan projekt. Projekt koji ne sakriva svoje padove već ih koristi kao pomagača. Projekt koji demantira osamljenost u beznađu.

 

Projekt koji koristi boju.