Kada selfieji mogu širiti iskustvo

Petra Mrša svoj diplomski studij fotografije na katedri ADU u Zagrebu zaključila je fotografskim radom i knjigom Vježbanje obitelji. Kao izdavač ove knjige potpisuje se Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Suizdavači su Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Multimedijalni kulturni centar MKC Split i Galerija Kranjčar (Zagreb). Urednici knjige su Petra Mrša, Nataša Šuković i Slaven Tolj.

Knjiga će se u Zagrebu publici predstaviti ove subote 19. prosinca u 12 sati u galeriji Kranjčar. Na promociji će govoriti autorica Petra Mrša, kustosica Nataša Šuković, dizajner Jan Pavlović i ilustrator Stipan Tadić.

Većini ljudi sigurno nije nikada palo na pamet da bi se obitelj mogla mijenjati vježbanjem.
Ti si letvicu postavila zbilja visoko i odlučila napraviti upravo to ‒ vježbati svoju obitelj. Što si točno htjela postići?

O drugima najčešće saznajemo putem novih okolnosti. Primjerice, kada je mojoj mami umro tata, prvi sam put vidjela jednu njezinu karakternu crtu za koju dotad nisam znala. Taj dio njezine ličnosti bio mi je skriven sve dok se zajedno nismo našle u novoj situaciji.
Time što unutar obitelji uvijek dijelimo iste aktivnosti, mnogo toga što je svojstveno nekom članu uopće ne vidimo. Htjela sam da izazovemo te ustajale slike mijenjanjem okolnosti u kojima se nalazimo.
Ponekad sam život donese nove događaje, zahvaljujući kojima otkrivamo nove osobine bliskih ljudi. Htjela sam vidjeti je li moguće da namjerno, samoinicijativno isprovociramo nove okolnosti koje bi dovele do novog znanja o nama.

Koja je bila neka tvoja primarna potreba? Naime, ti nisi tu samo kao autorica, već i kao članica te obitelji. Što si priželjkivala da će oni otkriti o tebi?

Htjela sam ih upoznati s nekim svojim interesima, iako ne bih rekla da je to bila primarna motivacija ovog rada. Do toga je došlo posljedično, kada sam razmišljala što bi moglo biti zanimljivo da radimo zajedno, a što nikada nismo. Onda sam odlučila da ću im govoriti i predložiti neke aktivnosti i procese koje ja doživljavam u okviru svog individualnog kreativnog procesa. To su neke karakteristike mog života u Zagrebu koje inače ne dijelimo jer posljednjih deset živimo u različitim gradovima. Smatrala sam da bi i njima te stvari mogle biti zanimljive, osim što bi im mogle približiti moje interese i život kakav provodim dok se ne vidimo, kojem nisu izloženi.
Odnosi prividno ostaju isti iako se ljudi koji ih čine stalno mijenjaju. Najčešće nemamo vremena da održimo kontinuitet s međusobnim promjenama, pa mnogo energije utrošimo na „glumljenje starih sebe“. No, taj kontinuitet jedini je način da istinski ostanemo u kontaktu.

Bi li mogla reći da ti je fotografija u ovom slučaju pomogla, olakšala posao, dala ti mogućnost da ostvariš nešto što drugačije ne znaš kako bi?

Kada sam na drugoj godini Akademije snimala jednu glumicu koju sam zamolila da različita emotivna stanja prikaže tijelom (tema je bila akt), palo mi je na pamet da fotoaparat može biti supstitucija za katarzu koju glumci inače doživljavaju pred publikom. Tako, naprimjer, jedna poznata performerica odgovara da ne vježba svoje performanse jer joj  tek prisutnost publike daje snagu da  izvede nešto za što sama nije sposobna. A fotoaparat je zapravo kao neka supstitucija za tih tisuću pogleda koji inače postoje u publici. Ta svijest o publici daje prostor da se zamislimo drukčijima. Ti nas ljudi ne poznaju. Na taj način selfieji mogu širiti iskustvo doživljavanja sebe.
Moj tata onda prestaje biti samo moj tata i postaje neka druga ličnost.
Ne ponaša se onako kako ga ja inače vidim, ne izvodi svoju zamišljenu sliku koju pretpostavlja da imam o njemu, već se zbog fotoaparata i svih tih potencijalnih pogleda u njemu otvara polje veće slobode.

Znači, bila vam je potrebna publika na neki način?

Pa, nakon toga smo radili neke slične stvari snimajući i ne snimajući se.
Mislim da je fotoaparat pomogao da probijemo led i saznamo da probijanje ispunjava.

U svojoj knjizi kažeš da su fotografije namjerno artificijelne, režirane i vođene. Zašto ti je to bitno? Tvrdiš da nije dovoljno osnažujućih intimnih procesa u obiteljima (kakve god one bile), a do njih onda pokušavaš doći režijom i kontrolom?

Da, jer mislim da, ako se želi osjetiti intimnost, povjerenje, otvaranje, netko od članova obitelji to treba namjerno potaknuti. Jer takvi osjećaji nisu spontana, uobičajena praksa. Mediji i društvo naučili su nas da su standardi obitelji totalno drugačiji. Normalno je da se ne razgovara, da se u najboljem slučaju ide zajedno u shopping, gleda televizija. Tko je vidio da se obitelj kod kuće zabavlja?
Nitko nije sretan i nitko se ne zabavlja. Ako se ne želimo povoditi standardima koji su postavljeni ili vrlo nisko ili pak nedostižno idilično visoko, treba postojati namjera, kontrola da im se odupre. Zato sam htjela da fotografije vidno prikazuju isplanirano, namjerno potaknuto djelovanje, koje bi nas pomaknule u smjeru formiranja zajednice čiji dio želimo biti, a ne da izgledaju kao snapshoti neke vesele obitelji koja neobično živi, u kojoj se svi čudno oblače i redovito igraju, a ja hvatam i otkrivam njihovu svakodnevicu i intimu.
Nije mi bila namjera ovim radom predstaviti identitete članova svoje obitelji, već osmisliti aktivnosti koje će nas dovesti do istinitijih odnosa. Da bismo danas stvorili ono što je važno za intimne zajednice, treba mnogo truda, kontrole i namjernog induciranja aktivnosti. Ovdje ne zagovaram očuvanje tradicionalnih obiteljskih veza, već istinsku bliskost i povjerenje unutar bilo koje intimne zajednice koja posljedično jača dostojanstvo i integritet pojedinca.

Koja bi razlika bila da ste napravili sve što ste napravili, ali da su fotke bile dokumentarne? Da nisi toliko naglašavala tu pozu, da si manje kontrolirala same fotografije?

Pa, prvo, ja bih stalno morala imati fotoaparat u rukama i ne bih mogla sudjelovati u svim aktivnostima.
Mogle su i na stativu fotke biti manje režirane, to je istina, ali bilo mi je bitno da se tema koja je većini dosadna i neatraktivna, obradi na vizualno privlačan način, i to privlačan širokom krugu ljudi, a ne samo kustosima ili kolegama. Drugi je problem što taj širi krug ljudi prostor galerija i muzeja ne osjeća kao svoj, kao mjesto u kojem se njima obraća.
Dakle osvjetljenje, boju, kompoziciju koristila sam za privlačenje pogleda, gotovo kao u reklamnoj fotografiji. Nakon privučenog pogleda kreće primjećivanje malih diskrepancija u sadržaju.
Meni već duže nije važno da fotografijom dokumentiram. Važno mi je da fotografijom pokušam nešto neposredno promijeniti. U ovom slučaju mijenjam stanje svojih subjekata, protagonista.

Kada si shvatila da svojom fotografijom želiš mijenjati, ne samo dokumentirati? 

Kada sam postala skeptična prema recepciji gledatelja i mojoj moći da im unesem nešto novo u život. Tada sam odlučila da ću promjene pokušati praviti direktno i njih bilježiti, a možda nešto od te dokumentacije i gledateljima otkrije prolaz u mogućnosti.
I kada sam otkrila da fotoaparat na razne načine može utjecati na situaciju, počela sam istraživati okolnosti i vrste utjecaja, a onda i eksperimentirati s njihovom uporabom. Fotografirani se mogu osjećati kao gledani, kao vidljivi, kao optuženi, komentirani, kao vrijedni pažnje… sve to mijenja trenutak i iskustvo čak i ako u aparatu nema filma ili kartice, sve je to dio moći fotografskog medija.

I kakve su reakcije tvoje obitelji na aktivnosti i projekt? Dijele li oni s tobom osjećaj promjene koju si željela postići?

Oni su svi dosta tvrdoglavi, čvrstih svjetonazora, i ne bi pristali sudjelovati, biti dio nekog rada s čijem se konceptom ne slažu. Iako im nije bilo lako, a često ni drago tijekom same provedbe koncepta, vjerovali su da su iskorištavani u svrhu u koju i sami vjeruju.

Jesi li kao umjetnica osjetila zanimanje za druge medije? Koliko se zapravo doživljavaš kao fotografkinja? 

Zanimaju me svi mediji: zvuk, svjetlo, slika, tekst, video. Fotografski medij doživljavam posebno dragim jer u tom mediju imam najviše iskustva izražavanja, a još me uvijek iznenađuje. Vrlo se rado koristim drugim medijima i učim i o njima, ali u fotografskom sam profesionalno obrazovana, pa vjerujem da sam najsvjesnija (ne)kvalitete vlastitog rada i on mi zbog toga pruža najveće agonije i radosti.

Prosinac, 2015.

This post is also available in: English