BodyScan
Polazeći od ideje da izvede “portret prijatelja”, dogovoreni photo session preobražen je u svojevrsni performans osebujnog umjetničkog para, u konačnici kojeg je nastalo 510 fotografija. Pronicavi redatelj ove akcije ponio...
Polazeći od ideje da izvede “portret prijatelja”, dogovoreni photo session preobražen je u svojevrsni performans osebujnog umjetničkog para, u konačnici kojeg je nastalo 510 fotografija. Pronicavi redatelj ove akcije ponio je ulogu sabirača Gotovčevih intimnih asocijacija. Usporedo s dinamičnim razgovorom o filmu, likovnosti, životu, nastajale su Gotovčeve preobrazbe u galeriju filmskih likova većih od života. Čini se da je nagovještaj ovog dijaloga bila izložba Strasti gdje je kustos riječkog MMSU-a sučelio video-portret Tomislava Gotovca s autoportretima Sandra Đukića, koji su se u digitalnoj formi frenetično nizali. Riječka izložba ukazala je na umjetničku srodnost njezinih protagonista.
(...)
“Svijet umjetnosti sam uvijek doživljavao jako osobno, kao način života, više od produkcije – stvaranja proizvoda, prije kreiranje duhovnog prostora.” “Tom Gotovac me zanima kao ideja, pogled na svijet, etički princip. Njegovim dovođenjem u javni prostor, onoga što predstavlja kao kritičar sustava i znatiželjan čovjek koji ispituje granice, ja pozicioniram i vlastiti identitet.” izjavio je Đukić, koji je novim tehnološkim postupcima nakon njega nastavio ideje Gorgone, ranog eksperimentalnog filma, Novih tendencija, Nove umjetničke prakse... Tako se od 1990. i izložbe Slike -objekti u Gliptoteci, Đukić posvetio izlaganju samoga sebe, projektu kojemu je Tomislav Gotovac predao vlastiti život. Đukićevi autoreferencijalni portreti, na kojima se model preobražava u likove preuzete iz njegove filmofilske cornucopie, zrcale Gotovčev credo – “sve je to movie”.
(...)
Tomislav Gotovac, koji se usprkos građanskom podrijetlu trajno osjećao kao usamljenik s društvenog ruba, provocirao je estetske i etičke zakone svijeta u kojem je “moralno vrijedno samo ono što stvarno društvo osuđuje”. Gotovac posthumno, posredstvom živoga Đukića, i u ovoj prilici anarhično provocira kult ljepote i mladosti autoerotskom pornografijom i parodiranjem samoga sebe. “Bio je istog mišljenja kao i ja, da je u promijenjenoj društvenoj paradigmi, nakon svih tranzicijskih procesa, došlo do rekolonizacije tijela. Da se danas možda i više nego prije vodi borba za pravo na vlastito tijelo,” objasnio je Đukić.
Izvadak iz teksta: BodyScan,katalog izložbe, Leeila Mehulić, 2013.
