Sandro Đukić

The Outworn Structure - Željezara Sisak

BodyScan

Polazeći od ideje da izvede “portret prijatelja”, dogovoreni photo session preobražen je u svojevrsni performans osebujnog umjetničkog para, u konačnici kojeg je nastalo 510 fotografija. Pronicavi redatelj ove akcije ponio je ulogu sabirača Gotovčevih intimnih asocijacija. Usporedo s dinamičnim razgovorom o filmu, likovnosti, životu, nastajale su Gotovčeve preobrazbe u galeriju filmskih likova većih od života. Čini se da je nagovještaj ovog dijaloga bila izložba Strasti gdje je kustos riječkog MMSU-a sučelio video-portret Tomislava Gotovca s autoportretima Sandra Đukića, koji su se u digitalnoj formi frenetično nizali. Riječka izložba ukazala je na umjetničku srodnost njezinih protagonista. (...) “Svijet umjetnosti sam uvijek doživljavao jako osobno, kao način života, više od produkcije – stvaranja proizvoda, prije kreiranje duhovnog prostora.” “Tom Gotovac me zanima kao ideja, pogled na svijet, etički princip. Njegovim dovođenjem u javni prostor, onoga što predstavlja kao kritičar sustava i znatiželjan čovjek koji ispituje granice, ja pozicioniram i vlastiti identitet.” izjavio je Đukić, koji je novim tehnološkim postupcima nakon njega nastavio ideje Gorgone, ranog eksperimentalnog filma, Novih tendencija, Nove umjetničke prakse... Tako se od 1990. i izložbe Slike -objekti u Gliptoteci, Đukić posvetio izlaganju samoga sebe, projektu kojemu je Tomislav Gotovac predao vlastiti život. Đukićevi autoreferencijalni portreti, na kojima se model preobražava u likove preuzete iz njegove filmofilske cornucopie, zrcale Gotovčev credo – “sve je to movie”. (...) Tomislav Gotovac, koji se usprkos građanskom podrijetlu trajno osjećao kao usamljenik s društvenog ruba, provocirao je estetske i etičke zakone svijeta u kojem je “moralno vrijedno samo ono što stvarno društvo osuđuje”. Gotovac posthumno, posredstvom živoga Đukića, i u ovoj prilici anarhično provocira kult ljepote i mladosti autoerotskom pornografijom i parodiranjem samoga sebe. “Bio je istog mišljenja kao i ja, da je u promijenjenoj društvenoj paradigmi, nakon svih tranzicijskih procesa, došlo do rekolonizacije tijela. Da se danas možda i više nego prije vodi borba za pravo na vlastito tijelo,” objasnio je Đukić. Izvadak iz teksta: BodyScan,katalog izložbe, Leeila Mehulić, 2013.

Put oko svijeta u 100 dana

(...) Sandro Đukić postepeno nas je vodio do slikovnog matrixa kao jedne od posljedica digitalizacije medija koja se događa u sprezi znanosti i umjetnosti, gdje medijski potaknuta umjetnost, uz ostalo, istražuje estetske potencijale interaktivnog i procesiranog svijeta slika. Unutar konteksta kulture virtualnih slika koji zavisi od razvoja tih novih modela, pozornost ipak privlači kontinuitet njegova portreta koji povezujemo s temom prepoznavanja i preispitivanja identiteta, sadržajima poput utjecaja medija i njihove manipulacije na pojedinca. Pomoću fikcije gradi realne prostore u kojima, unatoč svemu navedenom, zadržava istinski interes i odnos prema ljudima. "Pozadine mojeg Putovanja oko svijeta u sto dana su s photo stockova, birao sam pejsaže s kojima je moguće pokriti cijeli svijet – 'unajmio' prostore željenog putovanja – i montirao ih s autoportretom." Što je želio postići s tim prikazima stvorenima pomoću chroma key montaže? Vjerodostojnost? Žudnju? Raznovrsni izložbeni postavi do neke mjere će utjecati na doživljaj rada; kad su izloženi kao višestruki nizovi fotografija funkcioniraju poput linearne dnevničke strukture. Moguće ih je promatrati u loopu, jer teško prepoznajemo (ako uopće!) neki smisleni početak i kraj. Čega? Neba su nadnaravno plava, ukrašena oblacima koji su možda isto tako rezultat nekih prethodnih montaža i dorada. Što je u njima realno, osim našeg suočenja s posljedicama medijske manipulacije, doduše, ovog puta bez drastičnih posljedica? Rad je realizirao i kao prostornu instalaciju. Tom prigodom iskoristio je iste prizore prikazavši ih kao stillove na ekranima postavljenima na visoke monolitne postamente, koje je u pravilnom razmaku rasporedio uokolo prostrtog stola. U njegovu središtu ugrađen je ekran s jednom od scena imaginarnog putovanja. Inzistiramo na simbolici – jer dvanaest je stolica, no njihov je broj promjenjiv i u stvari ovisi o izložbenim uvjetima. Značenje je personalizirano, identitet i fokus iskustva se preklapaju. Subjekt je dio procesa koji se na prvi pogled čini jednostavan; on je istodobno i aktivan i pasivan – kreator i dio imaginarnog krajolika. Julije Knifer i njegov ciklus crteža jedna su od inspiracija za ovaj ciklus; repetitivnost i protežnost meandra (znaka koji "prepoznaje" na umjetnikovim autoportretima) ugrađeni su u temelje avanture i preispitivanja medija na koje se odavno odlučio. (Izvadak iz teksta: Na drugi pogled. Pozicija suvremene hrvatske fotografije, Sandre Križić Roban, 2010.)
O autoru Tekstovi