“Svaki moj novi rad nosi tragove nekog mog prethodnog rada” – razgovor s Tanjom Deman

Horizont je eksperimentalno-dokumentarni film nastao 2021. godine, odnosno, kako ti kažeš, hibridna forma art-filma s dokumentarnim elementima, koji jednako dobro funkcionira i na filmskim festivalima i u galerijskim prostorima. U opisu filma stoji da je to intimna priča o moru u doba klimatske i ekološke krize. Možeš mi za početak nešto reći o nastanku filma, gdje je snimljen i kako se nadovezuje na tvoja prethodna istraživanja i starije radove koji se bave prirodom i krajolikom? U filmu se pojavljuju arhivske snimke i tvoje fotografije. Zašto ti je bilo važno uključiti ih u film?

Ideja za film nastala je 2015., a s produkcijom i istraživanjem smo krenuli 2018. kada je bio i moj prvi kratki posjet Palagruži. Film smo snimili 2019., dva snimatelja i ja, jedan mali tim. Sve scene su snimljene na Palagruži, osim fotografija koje se pojavljuju u filmu. 

Svaki moj novi rad nosi tragove nekog mog prethodnog rada. Prvi put sam s kamerom zaronila u more na ljeto 2015. godine. To mi je dugo bila želja i tada sam počela snimati geomorfološke formacije srednjeg Jadrana. Riječ je o seriji crnobijelih fotografija pod nazivom Saltwater. Sljedeća serija crnobijelih podvodnih fotografija Sunken Garden je snimljena 2017. na otoku Jerseyu. To je potpuno drugačija serija, jer je riječ o drugačijem okruženju, bogatom podvodnom florom, dok je Jadran gotovo podvodna pustinja. Zanimljivo je to da mi je već nakon rada Saltwater, krajem 2015., došla ideja za Horizont. Želja mi je bila otići na mjesto koje je dovoljno udaljeno od kopna da je okruženo samo vodenim horizontima, mjesto gdje mogu vidjeti samo more i ispričati priču o njemu.  

Što se tiče fotografija u filmu, male numerirane fotografije u albumu su snimljene u Državnom arhivu u Zagrebu. To su fotografije Jadrana snimljene 50-ih godina. Zašto sam otišla u arhiv? Zato što i znanstvena istraživanja podmorja Jadrana počinju 50-ih godina 20. stoljeća. Kako su mi ta istraživanja bila važna za scenarij, htjela sam i tragove tog razdoblja unijeti u film.  

Fotografije na zidu svjetionika su većinom moje fotografije, jedna je fotografija moje prijateljice astrofizičarke Marine Skender te jedna NASA-ina fotografija. Fotografije na zidu su tu jer se kroz cijeli film krećemo iz vanjskog prema unutarnjem svijetu, iz svjetionika prema nebu i horizontu i obrnuto, te iz makrosvijeta u mikrosvijet. Moji fotokolaži slično funkcioniraju, na primjer, vanjski svijet ulazi u arhitekturu. Scena izlaska kamerom kroz prozor svjetionika direktno se veže na video rad Prebivalište praznine iz 2011., gdje kroz otvore u arhitekturi promatramo morske pejzaže. 

Bilježenje mȏra  važno ti je iz intimnih razloga, budući da si odrasla na moru; to je ta poveznica protiv koje ne možeš i da hoćeš. Koliko su ti uopće pejzaži važni, ovakav jedan pejzaž odvojen od svega, što on u tebi izaziva i imaš li osjećaj da on govori nešto o nama kao društvu? 

Ovaj pejzaž je zrcalo našeg društva, ne samo lokalnog, hrvatskog, već i mediteranskog, pa onda i globalnog te naših civilizacijskih vrijednosti. 

Film bilježi zagađenje mora plastikom te govori o klimatskoj i ekološkoj krizi. Željela sam vidjeti kako se ove krize reflektiraju na jednom donekle izoliranom prirodnom prostoru, tj. na jednoj maloj hridi usred otvorenog mora. Film sam željela snimiti na mjestu udaljenom od turizma i medijske prezentacije Jadrana. I to je razlog zašto baš Palagruža, a ne neko drugo mjesto. Naša najudaljenija točka u otvorenom moru. 

Bilo mi je važno otići na Palagružu van turističke sezone, kada je problem zagađenja Jadrana plastičnim otpadom najvidljiviji, a to je u jesen i zimi, kada jaka juga nanose otpad na obale otoka. 

U jednom trenu u filmu kažeš da „kamera ne uspijeva snimiti ono čega više nema, da bilježi odsutnost“. Kakvo je to Jadransko more koje je kamera zabilježila, kakvo je ono u odnosu na ranije, što se promijenilo?

U sklopu istraživanja za scenarij Horizonta razgovarala sam s brojnim znanstvenicima, posebno s Oceanografskog instituta u Splitu i s par profesora sa Sveučilišta u Splitu i Zagrebu, kao što su prof dr. sc. Alen Soldo i prof dr. sc. Jakov Dulčić. Bilo mi je važno dobiti točne podatke, posebice o padu ribljeg fonda kroz 20. i 21. stoljeće. Također sam intervjuirala ribare koji ribare u srednjem i južnom Jadranu te oko Palagruže, kako bih dobila njihovu perspektivu. Brojke su pogubne, ali isto tako reflektiraju globalne trendove, a to je da je 90% ribljeg fonda u Jadranskom moru iscrpljeno, što znači da je ostalo deset posto ribljeg fonda (riblji fond nije ukupan broj ribe, nego komercijalno korištene ribe). Riječ je o opustošenom moru. 

Ono što nadalje ne vidimo, jest da je na Palagruži tradicionalno početkom 20. stoljeća znalo biti i do 500 viških ribara, koji su tu boravili i po dvadesetak dana, koliko je trajalo razdoblje bez mjesečine, jer je ovdje more vrvjelo srdelom. Toga isto više nema. Danas je more oko Palagruže avetinjski pusto, naspram onog što je bilo. 

Ta me rečenica o bilježenju odsutnosti podsjeća na teoriju filmskog jezika i fotografije. Kolika je uopće mogućnost filmskog jezika da tu odsutnost prenese i upozori ljude na klimatske i ekološke promjene?  Kakav je tvoj filmski jezik u odnosu na uobičajene prikaze mȏra koje vidimo u turističkim reklamama?

Mislim da je film idealan medij za informiranje i angažiranje javnosti o posljedicama i rizicima klimatske i ekološke krize. Slika Jadranskog mora u medijima za turističke svrhe prikazuje idealizirani Jadran, što je u raskoraku sa stvarnošću. 

Horizont je hibridna forma art-filma s dokumentarnim elementima. Vrijeme teče sporije, prirodnije. Snimke mora, vodeni horizonti, nebo, hridi i unutrašnjost svjetionika isprepleteni su s intimnim načinom pripovijedanja, isprepleteni sa znanstvenim činjenicama. Uz lokalna znanstvena istraživanja koja sam već spomenula, posebno mi je važno bilo navesti rezultate IPCC izvještaja “Special Report on Global Warming of 1.5 °C (SR15)” iz 2019. i izvještaja Mediterranean Experts on Climate and Environmental Change (MedECC) – “Risk associated to climate and environmental change in the Mediterranean region” iz iste godine, koji donose pogubne činjenice i precizna znanstvena predviđanja vezana za Mediteran. 

Ono što me u filmu najviše pogodilo je upravo ta diskrepancija između ljepote mora koju prikazuješ i naracije koja donosi pogubne podatke, zvuka zrikavaca i prizora smeća. Da li ti je od početka, kad si pisala scenarij, intencija bila naglasiti taj sraz ljepote i zastrašujućih informacija ili te situacija na otoku ipak dodatno iznenadila?

Budući da je Palagruža toliko udaljena od kopna, na njoj nisam očekivala istu situaciju kao što sam zatekla na nekomercijalnim plažama na Visu ili na otocima oko Dubrovnika, koje van sezone budu prepune olujom nanesenog plastičnog otpada. Šokantno iskustvo s tih plaža sam svakako htjela prenijeti u film. 

Istraživanje za scenarij filma osvijestilo mi je mnoge meni dotad nepoznate činjenice o stanju Mediterana i Jadranskog mora, kao na primjer o stupnju zagađenja Jadrana plastikom, tj. da pripada među najzagađenija mora plastikom u Europi, o drastičnom padu ribljeg fonda koji je identičan globalnom trendu i o tome, da je Mediteran žarišna točka globalnog zatopljenja jer je već dosegnuo 2°C zatopljenja za razliku od predindustrijskog perioda. To su činjenice o kojima bi šira javnost trebala biti redovno informirana kroz vodeće nacionalne medije, jer je riječ o posljedicama koje se odražavaju na živote svih građana i na nacionalna dobra. 

Smatram da se rješavanje klimatske i ekološke krize može postići jedino istovremenim djelovanjem dviju strana: od građanstva, kroz snažan pritisak na političku strukturu, do određenih ljudi u politici koji su spremni boriti se za nove zakone te njihovu implementaciju u praksi. Svatko od nas može značajno pridonijeti promjeni, direktnim javnim angažmanom ili promjenama u načinu života, posebno kroz ono što i kako konzumiramo. 

Mislim da je nemoguće, ako govorimo o Mediteranu, ne spomenuti migrantsku krizu: i ti u jednom trenu spominješ 20.000 utopljenih migranata i tu zapravo spominješ da je to tek početak onoga što nas čeka. 

Jedan od glavnih uzročnika posljednje migrantske krize je, u srži, klimatska kriza. Sve učestalije poplave, požari, dugi periodi suše i širenje pustinja uzrokovano klimatskom krizom, rezultirat će sve učestalijim gubitkom životnih prostora, a time i učestalijom migracijom stanovnika. 

Već si u više navrata spomenula svoj interdisciplinaran pristup i suradnje s različitim znanstvenicima. Zanima me kako je izgledala suradnja sa snimateljima i tko je bio s tobom? To mi se čini kao jedan poprilično avanturistički pothvat – biti deset dana na takvom mjestu?

Sa mnom je bio snimatelj Hrvoje Franjić i operater drona Niko Gulan. Svakako je bilo pitanje koga od suradnika dovesti na takvo mjesto, jer ne bi svakom odgovaralo biti u potpunoj izolaciji deset dana i još uz to bez interneta i s neizvjesnim datumom povratka. To je bila jedna prava avantura i nezaboravno iskustvo.

Zvuk u filmu mi je bio vrlo upečatljiv. Kako je sniman taj zvuk prirode, je li sniman baš tamo u tom trenutku i vezuje li se uz mjesta na kojima ste bili?

Dizajner zvuka je bio Hrvoje Nikšić, koji je zaista prekrasno oblikovao atmosferu filma zvukom i približio nam Palagružu. Sve ambijentalne zvukove je snimio Niko Gulan na Palagruži.

Pri kraju filma pojavljuje se scena noćnog neba i Mliječne staze, a ti izgovaraš: „Pitam se koji dio sebe smo izgubili, zatvorivši svoja gradska neba i uskrativši si time ovaj prizor?“. Koji smo to dio sebe izgubili i je li ga moguće vratiti?

Ono što smo izgubili je direktni kontakt s Univerzumom. Čim je između nas i Univerzuma jedna svjetlosna opna, znači da je taj kontakt smanjen ili čak izgubljen. Predviđanja su da će, ako se ne poduzmu mjere da se svjetlosno zagađenje smanji, svaka nova generacija vidjeti sve manje i manje zvijezda na noćnom nebu. Smatram da je to veliki gubitak. Rješenja novih vrsta javne rasvjete već postoje, što daje nadu. 

Imala sam sreću doživjeti Mliječnu stazu u divljini Južne Afrike, stotinama kilometara udaljenoj od ikakvog umjetnog svjetla i spoznati s kakvim noćnim nebom su živjeli naši preci. Svaku večer su imali spektakl ispred svojih očiju, direktni kontakt s Univerzumom. Iako nisu imali znanstvene spoznaje koje mi danas imamo o svemiru, imali su direktni kontakt sa svijetom van naše planete.