U Studiju “Josip Račić” Moderne Galerije u Zagrebu, od 18. prosinca 2007. do 15. siječnja 2008., zagrebačkoj se publici, po drugi puta samostalnom izložbom, predstavio splitski fotograf Valentino Bilić Prcić. Godine 2006. izložio je u Galeriji Karas zapažen ciklus fotografija ispisanih na eloksiranim aluminijskim limovima velikih dimenzija (125 x 92 cm). Upravo je taj, uvjetno rečeno portretni ciklus, kojega pored tehničke inovativnosti ispisa (koji, međutim, nije bio svrha samom sebi već dio pomno promišljenoga koncepta gotovo savršenoga suglasja forme i sadržaja)  odlikuje krajnja subjektiviziranost lepršave činjenične stvarnosti i osebujnost atmosfere protkane blagom nelagodom, bio povod suradnje s kustosicom izložbe Ivanom Rončević i izlaganjem u Studiju “Josip Račić”. Način kadriranja lica u krupnom planu, najčešće svedenih na “odrezane” fragmente cjeline, prodorna energija slike nastala u kontrapunktu dva fotografska plana, sfumato neizoštrenoga prvoga plana, a nadasve način postizanja atmosfere majstorskim korištenjem svjetla i gotovo slikarska kvaliteta površine, prepoznatljive su i jedinstvene kvalitete koje ovoga autora izdvajaju na hrvatskoj fotografskoj sceni. 

U Studiju “Josip Račić” izložio je ciklus autoportreta nastalih u razdoblju od kolovoza 2007. do kolovoza 2008. godine. Svaka fotografija nosi kao naziv godinu i mjesec u kojemu je nastala. Psihološko poniranje u vlastitu intimu u vidu dnevničkoga slikovnoga zapisa jednom mjesečno (s izuzetkom veljače 2007.) u ovom je slučaju, autoportretiranju uvijek pomalo imanentnu narcisoidnost, potpuno potisnulo. Jer stanje i emocije koje te fotografije otkrivaju u rasponu od početne nelagode izlaganja pogledu javnosti, preko tjeskobe, rezignacije i melankolije, stanja su u kojima većina od nas ne bi spremno stala pred objektiv.

Okretanje sebi bio je sasvim prirodan slijed nakon višegodišnjeg portretiranja gradske svakodnevice, poznatih i nepoznatih lica i prizora koji su uvijek u sebi sadržavali fini, sublimirani osobni registar značenja i raspoloženja. Jednako važna dimenzija ovoga ciklusa, zapravo njegova polazna točka, problematiziranje je samog medija fotografije i stvaralačkog čina njezina nastanka. U razdoblju tehničke svemogućnosti digitalne fotografije, autor je poželio napraviti ciklus koji će, kao spoj danas već prilično dalekih svjetova analogne i digitalne fotografije, evocirati nesavršenosti analogne tehnike kojom se sam više ne koristi. Autoportreti su nastali srednjeformatnom kamerom Voigtländer s početka 1930-ih, razvijeni su negativi (puni kadar bez naknadnih izreza!) skenirani i bez retuširanja digitalno ispisani kao giclée fotografije na Hahnemühle papiru veličine 111 X 74 cm. Sve nehotične tehničke „pogreške“ tako izrađenih fotografija; nepravilni obrisi formata slike, sitne čestice prašine ”uhvaćene” na filmu, iznenadne bjeline i plavičasti bljeskovi koji dematerijaliziraju oblike, iskorištene su kao zasebne likovne vrijednosti koje značajno prinose sugestivnosti i ugođaju fotografija.

Pred nama je ciklus od dvanaest fotografija na kojima je unutar crnoga ruba kadra, uglavnom u prvom planu, autorov lik nag do pasa, s pogledom najčešće izravno usmjerenim prema promatraču, ali i samom sebi u objektivu. Autorova je nagost na svim slikama drsko izazovna i odmah upada u oči, ali tjelesna je snaga i muževnost torza u suprotnosti s emocijama ispisanima na licu, u pogledu, a kojima su posebice impregnirani prizori nastali u intimi sobe svedene tek na djelić zida, bjelinu postelje, bljesak zrcala i predmete čija je simbolika vrlo osobna (rendgenska snimka, otvorene stranice kataloga izložbe Ivana Posaveca...). Gustoća emotivnog naboja na tim je fotografijama najopipljivija, a konstrukcija prostora nizanjem horizontalnih planova, s pokojom kompozicijskom dijagonalom, mekoća atmosfere i gotovo senzualna taktilnost površina različitih tekstura postignuta osvjetljenjem, naglašavaju ono slikarsko u Valentinovoj fotografiji. Jednako osobne su i scene u eksterijeru na početku i na kraju ovoga ciklusa. Odabirom bliskih, dragih mjesta, nekih znanih i s ranije izlaganih fotografija, samo je podcrtano autorovo emotivno stanje u trenutku nastanka autoportreta. Ipak, najsnažniji naboj i snaga ovoga ciklusa je postignuta atmosfera; na svakoj je fotografiji upravo ona portret za sebe.

Ponavljanjem sličnih kadrova i kompozicije na svim fotografijama, postajemo svjesni određene filmičnosti u bilježenju protoka vremena i promjena; onih fizičkih, vidljivih okom, kao i onih nevidljivih u pogledu i ozračju. Što je godina dana u životu svakoga od nas? Nit je to koja povezuje tijek naših misli dok gledamo ove autoportrete.

Iskrenost i otvorenost, osnovna su polazišta ovoga ciklusa. Riječ je o fotografijama izrazito snažnima u svojoj nagosti; autor se nije ustručavao ogoliti sebe i svoju intimu. Dubina pogleda, međutim, ovisi o nama koji gledamo. Galerijski je prostor postao mali hram intime u kojemu je, unatoč javnoj objavi, ostala aura tajnovitosti, dijelom nedokučivosti jedne osobne priče koja je, na univerzalnoj razini, egzistencijalistički zapis koji nam otkriva i krhkost našega vlastitoga identiteta i postojanja.

Sandi Bulimbašić

Tekst o ciklusu fotografija Autoportreti 2006.-2007 objavljen je u časopisu Kontura:

„Valentino Bilić Prcić. Tjeskoba odraza“, u: Kontura art magazin, br. 96, 2008., str. 84.

U novom ciklusu fotografija Valentina Bilića Prcića raspolažem dvostrukim iskustvom: onoga koji gleda i bilježi svoja zapažanja o viđenom, ali i onoga koji je gledan. Obje su se situacije već dogodile, ali do sada nikad istovremeno. Priznajem, iskustvo portretirane u ciklusu 15 minuta slave nije bilo tako bezbolno kao ovo najnovije. Presudno je što je ovoga puta identitet portretiranih gotovo nevažan i bez značenja za sam prizor. Utoliko nikome od nas, njegovih prijatelja i poznanika, nije bilo važno odgovara li lice na slici pravom “ja”. Ovoga puta fotograf je izbjegao individualne taštine i tjeskobu odnosa s uvijek neizvjesnim ishodom.

Koliko lice zapravo govori o identitetu osobe, posebice na istrgnutom djeliću stvarnosti kao što je fotografija? Iza maske krije se druga maska, napisao je Nietzche. Lice je enigma više nego odgovor; čim pomislimo da smo ga “pročitali”, ono nam izmiče.[1]

Ciklus Sjećam se može se dijelom shvatiti kao doprinos portretnom žanru koji je, za razliku od opsesije tijelom, desetljećima bio prilično odsutan u umjetnosti. Ono što autora doista zanima je diskurs, dosljedno proveden koncept, nastao strpljivim bilježenjem trenutaka posebnog ugođaja koji izložene fotografije mogu rekonstruirati. Začetak takvog interesa nagoviješten je, tematski i likovno, u radu Sequence 2003.

U svojoj fotografiji Valentino živi ritmom pulsirajućeg bila gradske svakodnevice. Možda pomalo zasićen povijesnim naslagama grada i prizorima bez ljudi s prizvukom nadrealnog koji su ga privlačili prethodnih godina, ovim ciklusom vraća se svom primarnom interesu: ljudskom liku i portretima.

U prvom planu su lica bliskih osoba, prijatelja i poznanika snimljenih u svakodnevnim situacijama, najčešće za stolom, za vrijeme ugodnih ispijanja kave na splitskoj Rivi. Autorova namjera nije bila portretirati ih; potvrđuje to način kadriranja njihovih lica, redovito neizoštrenih, zamućenih zbog čega je pogled na njih neugodan; titraju u izmaglici koju oko izbjegava i koja je kod pojedinih na granici podnošljivosti. Važan je način na koji su fotografije nastale. Nisu ukradene iz prikrajka kako u prvi čas sugeriraju neizoštrena lica. Sasvim suprotno, snimljene su u krupnom planu, iz neposredne blizine. Ljudi na njima itekako su svjesni kamere, ali opušteni, njihove su reakcije spontane kao da pred njima nije “crna rupa” objektiva koja te ne vodi nužno tamo gdje očekuješ stići. Ignoriranje ponekad bezobrazne agresivnosti snimanja bilo je moguće samo zato što je riječ o prijateljima, svakom drugom takva bi blizina kamere bila nelagodna.

Tako su mu prijatelji “poslužili” za ono što ga je zapravo zanimalo u ovom ciklusu, a to je posebno ozračje pritajene nelagode i napetosti na gotovo svim slikama. Dokumentarna stvarnost do kraja je subjektivizirana načinom na koji je fotograf zabilježio trenutak: pored lica u prvom planu zapravo je cijelo vrijeme vrebao nešto “iza”. Drugi je plan ravnopravan, ako ne i važniji od prvog, upravo je on nositelj priče dosljedno provedene, strpljivo tražene u svakom kadru. Izoštren je, nosi prizor koji se preklapa ili pojačava ugođaj prvoga plana čineći ga pomalo nadnaravnim ili mu je, pak, atmosferom potpuno suprotan. Upravo u tom kontrapunktu dva plana, koji su u samom kadru uporabom teleobjektiva zbijeni bez obzira na stvarnu udaljenost, nastaje prodorna energija slike. Na nekoliko fotografija u drugom je planu samo velika lebdeća praznina.  

Važno je osvrnuti se na tehničku stranu izvedbe koja pridonosi nelagodi i tjeskobnosti koje su, u obratima nastalim u međuprostoru dva fotografska plana, izokrenule činjeničnost i površinsku jednostavnost prizora. Izoštravanjem drugog, a ne prvog plana neiskorišten je pravi potencijal portretnog objektiva. Dobili smo sve što portret nije, maglovita lica koja je nelagodno gledati. U namjeri autora da pojača nelagodu jako su važna povećanja – lica na fotografiji veća su od lica u prirodnoj veličini. Iskrivljavanje ljudskih proporcija uvijek je uznemirujuće, autorova je namjera jasna. Čak i kada se smiju ta lica su pomalo tjeskobna. Svemu pridonosi i odabir aluminijskih ploča za ispis fotografija što nije tek inovativna tehnička dosjetka autora. Hladnoća metala i prigušenost kolora odgovaraju zaleđenosti filmski kadriranih prizora i određenoj odsutnosti prisutnih ljudi, uhvaćenih u neobičnom spoju preklopljenih stvarnosti pod režijskom paskom fotografa.

Koliko god bile prigušeno nelagodne ove fotografije privlače pogled, zavodljive su, estetizirane u dobrom smislu riječi, promišljene u odabiru kadra, skladu boja i kompozicijskim rješenjima. Ne svjedoče objektivno vrijeme i prostor kao ni ljude koje prikazuju. Autor je stvorio vlastitu stvarnost i atmosferu koje se želi sjećati. Još jednom pokazao je kako fotografija nastaje prije svega u srcu promatrača i kako njena stvarnost, postignuta isključivo likovnim sredstvima, biva potpuno autonomna, oslobođena bilo kakve veze sa stvarnošću snimljenog trenutka.

Što je istina u fotografiji? Ono što se doista zbilo u trenutku kada je snimljena ili ono što osjećamo pred njom neopterećeni načinom njezina nastanka. Iako u ovom slučaju oboružana objema istinama, uvijek biram ono drugo. Ono zbog čega se umjetničko htijenje nikada neće iscrpiti i nestati. Otvorena slika ostavlja prostor individualnoj interpretaciji.

Sandi Bulimbašić

Tekst objavljen u:

Valentino Bilić Prcić. Sjećam se…, katalog izložbe, Split: Salon Galić; Zagreb: Galerija Karas, 2006.

[1] Le visage comme énigme naslov je teksta Dominique Baqué, Art Press br. 317, studeni 2005., str.42.-52.

Dvije godine nakon ciklusa Sjećam se… nastao je ciklus fotografija Sjećam se…ljeto, prvi put izložen u Galeriji fotografije Fotokluba Split 2008. godine. Ljeto kao razbibriga, dokolica, plavetnilo, sunce, more, plaža… Smiraj, ugoda, preplavljenost vedrinom, opuštenost, ali i tjeskoba prolaznosti, povratka ili jednostavno melankolija. Sve to prisutno je u kadrovima uhvaćenim objektivom fotografa koji svojim pogledom i izdvajanjem zaustavljenog trenutka naizgled sasvim običan ljetni prizor pretvara u začudnost. Možda je baš u ovom ciklusu začetak fotografskih istraživanja ciklusa Događaji i Prizori koji nastaju od 2017. do danas.

Sandi Bulimbašić

Od prvih izložaba u drugoj polovini 1980-ih godina Valentino Bilić Prcić njeguje konceptualni pristup fotografiji, te prepoznatljivu likovnu estetiku i senzibilitet. Njegove su fotografije uvijek više od onoga što na prvi pogled prikazuju, istovremeno visokih estetskih dosega u promišljanju kadra, kompozicije i tehničke izvedbe.

Serija fotografija Događaji koju autor prvi put predstavlja na izložbi u Galeriji Škola, većim je dijelom nastala u Splitu, u razdoblju od 2017. do prvih mjeseci 2019., iako su začetak promišljanja ciklusa bile fotografije snimljene 2012. godine, za vrijeme autorova dužeg boravka u Zagrebu. U najnovijem ciklusu Valentino nastavlja istraživati motive urbane svakodnevice javnih prostora kao dio konceptualno zamišljene fotografske priče.

Motiv grada svojevrsna je konstanta u autorovu opusu. Istodobno, uvijek je pogled na grad i pogled u samoga sebe, a prostor javnog pretvoren je u preispitivanje osobnog, intimnog. Od urbanih repera i istaknutih simbola grada u ciklusu Urbofilija ili Lijepo je živjeti u Splitu (2001.), preko poigravanja s realnošću u noćnim prizorima prožetim filmskom estetikom u ciklusu Ljetno kino (2004.), pritajene tjeskobnosti ispražnjenih gradskih prostora u ciklusu Urbofilija nova - vidljivo i nevidljivo (2005.) u kojemu je „nevidljivo“ prilično osoban registar značenja koje je fotografijama dao autor, do gradske dokolice prijateljskih druženja i samo prividno portreta u ciklusu Sjećam se… (2006.), pratimo autorovu interpretaciju grada i njegove ikonografije.

Iako se konceptualno dijelom nastavlja na ciklus Sjećam se… u kojemu je umjetnička stvarnost fotografije oslobođena od veze sa stvarnošću snimljenog trenutka, ciklus Događaji različit je estetikom i odabirom ishodišnog motiva. Istodobno, nastavak je to autorovih istraživanja “istine u fotografiji”, enigme prizora, odnosa između vidljivog i nevidljivog, stvarnog i nadrealnog. Polazište ciklusa je događaj, prizor koji je privukao izoštreno fotografsko oko i u promišljanju autora, u fotografskoj slici već zadobio auru “nadstvarnosti”, a nelagoda i tjeskobnost su snažnije prisutne i postignute drukčijom likovnom estetikom. „Događaji“ su dječja igra, šetnja psa, nogometna utakmica, odmor na klupi, čitanje knjige, iznenadni pokret ili slučajan pogled u kameru, dječja kolica prekrivena tkaninom s motivom lubanje… Stvarne gradske scene, ljudi zamrznuti u pokretu neke radnje, nalik režiranim filmskim kadrovima. Bilježeći prizore urbane svakodnevice i sukladno svojoj već prepoznatljivoj estetici, kadriranjem, (ne)izoštravanjem planova, istančanim hvatanjem  svjetlosnih senzacija, transponira motiv u prizor koji nadilazi stvaran događaj i u kojem najčešće vibrira snažno prisutna nelagoda. Ponekad se nelagoda osjeća u ozračju samog prizora ili suodnosu glavnih protagonista na fotografiji, a nekad je postignuta uspostavljanjem odnosa između fotografa i fotografirane osobe. Iako mu najčešće nije bila namjera biti primijećen, kod pojedinih je fotografija iz ciklusa upravo ta zamijećenost doprinijela začudnosti prizora.

Fotografije su snimljene na način da je prvi plan najčešće treperav, neizoštren, a ponekad su oblici i blago iskrivljeni jer, zanimljivo je spomenuti, velik broj fotografija je nastao za vrijeme vožnje, na mjestu suvozača, i snimljen je kroz prozor ili vjetrobransko staklo automobila. Figure glavnih protagonista prizora, na kojima je fokus, često su „odrezane“, dijelom skrivene ili čak izostavljene iz kadra (kao pas kojeg ne vidimo na kraju zategnute dijagonale uzice koju u ruci drži djevojka na jednoj od fotografija) što naglašava napetost i unutarnju dinamiku prizora, utisak izoliranosti trenutka svakodnevice.

Pojedinac, a posebice umjetnik istančanog senzibiliteta, ne može ne osjetiti neuroze i napetosti vremena u kojemu živi te ih na sebi svojstven način izraziti u umjetničkom djelu. Stoga napetost i nelagoda koje se događaju unutar fotografskog prizora u najnovijem ciklusu fotografija Valentina Bilića Prcića, svjedoče ne samo o licu i naličju grada, njegovom urbanitetu i duhu vremena, već i o osobnom, intimnom doživljaju često tjeskobne stvarnosti.

Nedvojbeno je riječ o još jednom sjajnom i intrigantnom ciklusu vrsnog autora od kojeg mlađe generacije budućih fotografa mogu puno toga naučiti. O složenosti svijeta i predrasudama o fotografiji kao jednoznačnom presliku stvarnosti, i svi mi.

Sandi Bulimbašić

Tekst objavljen u:

Valentino Bilić Prcić. Događaji, katalog izložbe, Split: Galerija Škola, 2019.