Sjećam se, 2006.
U novom ciklusu fotografija Valentina Bilića Prcića raspolažem dvostrukim iskustvom: onoga koji gleda i bilježi svoja zapažanja o viđenom, ali i onoga koji je gledan. Obje su se situacije već dogodile, ali do sada nikad istovremeno. Priznajem, iskustvo portretirane u ciklusu 15 minuta slave nije bilo tako bezbolno kao ovo najnovije. Presudno je što je ovoga puta identitet portretiranih gotovo nevažan i bez značenja za sam prizor. Utoliko nikome od nas, njegovih prijatelja i poznanika, nije bilo važno odgovara li lice na slici pravom “ja”. Ovoga puta fotograf je izbjegao individualne taštine i tjeskobu odnosa s uvijek neizvjesnim ishodom.
Koliko lice zapravo govori o identitetu osobe, posebice na istrgnutom djeliću stvarnosti kao što je fotografija? Iza maske krije se druga maska, napisao je Nietzche. Lice je enigma više nego odgovor; čim pomislimo da smo ga “pročitali”, ono nam izmiče.[1]
Ciklus Sjećam se može se dijelom shvatiti kao doprinos portretnom žanru koji je, za razliku od opsesije tijelom, desetljećima bio prilično odsutan u umjetnosti. Ono što autora doista zanima je diskurs, dosljedno proveden koncept, nastao strpljivim bilježenjem trenutaka posebnog ugođaja koji izložene fotografije mogu rekonstruirati. Začetak takvog interesa nagoviješten je, tematski i likovno, u radu Sequence 2003.
U svojoj fotografiji Valentino živi ritmom pulsirajućeg bila gradske svakodnevice. Možda pomalo zasićen povijesnim naslagama grada i prizorima bez ljudi s prizvukom nadrealnog koji su ga privlačili prethodnih godina, ovim ciklusom vraća se svom primarnom interesu: ljudskom liku i portretima.
U prvom planu su lica bliskih osoba, prijatelja i poznanika snimljenih u svakodnevnim situacijama, najčešće za stolom, za vrijeme ugodnih ispijanja kave na splitskoj Rivi. Autorova namjera nije bila portretirati ih; potvrđuje to način kadriranja njihovih lica, redovito neizoštrenih, zamućenih zbog čega je pogled na njih neugodan; titraju u izmaglici koju oko izbjegava i koja je kod pojedinih na granici podnošljivosti. Važan je način na koji su fotografije nastale. Nisu ukradene iz prikrajka kako u prvi čas sugeriraju neizoštrena lica. Sasvim suprotno, snimljene su u krupnom planu, iz neposredne blizine. Ljudi na njima itekako su svjesni kamere, ali opušteni, njihove su reakcije spontane kao da pred njima nije “crna rupa” objektiva koja te ne vodi nužno tamo gdje očekuješ stići. Ignoriranje ponekad bezobrazne agresivnosti snimanja bilo je moguće samo zato što je riječ o prijateljima, svakom drugom takva bi blizina kamere bila nelagodna.
Tako su mu prijatelji “poslužili” za ono što ga je zapravo zanimalo u ovom ciklusu, a to je posebno ozračje pritajene nelagode i napetosti na gotovo svim slikama. Dokumentarna stvarnost do kraja je subjektivizirana načinom na koji je fotograf zabilježio trenutak: pored lica u prvom planu zapravo je cijelo vrijeme vrebao nešto “iza”. Drugi je plan ravnopravan, ako ne i važniji od prvog, upravo je on nositelj priče dosljedno provedene, strpljivo tražene u svakom kadru. Izoštren je, nosi prizor koji se preklapa ili pojačava ugođaj prvoga plana čineći ga pomalo nadnaravnim ili mu je, pak, atmosferom potpuno suprotan. Upravo u tom kontrapunktu dva plana, koji su u samom kadru uporabom teleobjektiva zbijeni bez obzira na stvarnu udaljenost, nastaje prodorna energija slike. Na nekoliko fotografija u drugom je planu samo velika lebdeća praznina.
Važno je osvrnuti se na tehničku stranu izvedbe koja pridonosi nelagodi i tjeskobnosti koje su, u obratima nastalim u međuprostoru dva fotografska plana, izokrenule činjeničnost i površinsku jednostavnost prizora. Izoštravanjem drugog, a ne prvog plana neiskorišten je pravi potencijal portretnog objektiva. Dobili smo sve što portret nije, maglovita lica koja je nelagodno gledati. U namjeri autora da pojača nelagodu jako su važna povećanja – lica na fotografiji veća su od lica u prirodnoj veličini. Iskrivljavanje ljudskih proporcija uvijek je uznemirujuće, autorova je namjera jasna. Čak i kada se smiju ta lica su pomalo tjeskobna. Svemu pridonosi i odabir aluminijskih ploča za ispis fotografija što nije tek inovativna tehnička dosjetka autora. Hladnoća metala i prigušenost kolora odgovaraju zaleđenosti filmski kadriranih prizora i određenoj odsutnosti prisutnih ljudi, uhvaćenih u neobičnom spoju preklopljenih stvarnosti pod režijskom paskom fotografa.
Koliko god bile prigušeno nelagodne ove fotografije privlače pogled, zavodljive su, estetizirane u dobrom smislu riječi, promišljene u odabiru kadra, skladu boja i kompozicijskim rješenjima. Ne svjedoče objektivno vrijeme i prostor kao ni ljude koje prikazuju. Autor je stvorio vlastitu stvarnost i atmosferu koje se želi sjećati. Još jednom pokazao je kako fotografija nastaje prije svega u srcu promatrača i kako njena stvarnost, postignuta isključivo likovnim sredstvima, biva potpuno autonomna, oslobođena bilo kakve veze sa stvarnošću snimljenog trenutka.
Što je istina u fotografiji? Ono što se doista zbilo u trenutku kada je snimljena ili ono što osjećamo pred njom neopterećeni načinom njezina nastanka. Iako u ovom slučaju oboružana objema istinama, uvijek biram ono drugo. Ono zbog čega se umjetničko htijenje nikada neće iscrpiti i nestati. Otvorena slika ostavlja prostor individualnoj interpretaciji.
Sandi Bulimbašić
Tekst objavljen u:
Valentino Bilić Prcić. Sjećam se…, katalog izložbe, Split: Salon Galić; Zagreb: Galerija Karas, 2006.
[1] Le visage comme énigme naslov je teksta Dominique Baqué, Art Press br. 317, studeni 2005., str.42.-52.
