Biljni svijet Tajči Čekade u HDLU
U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20.00h, u Galeriji PM, Doma hrvatskih likovnih umjetnika otvorit će se samostalna izložba multimedijalne umjetnice Tajči Čekade – Biljni svijet u hrvatskim javnim ustanovama.
Na izložbi u Galeriji PM Tajči Čekada će se predstaviti serijom fotografija biljaka koje je fotografirala u raznim hrvatskim javnim ustanovama; bolnicama, školama, knjižnicama, muzejima…
Tajči Čekada snimala je prostore ispražnjene od ljudske prisutnosti, kadrovi hvataju trenutak prije nego će u njega ući zaposlenici ili korisnici, kao prisjećanje na proživljeno vrijeme i prostor. Prostori institucija i njihove biljke s Tajčinih fotografija desetljećima isti, tu i tamo malo osvježeni pa opet, uglavnom obavijeni prepoznatljivom patinom svjedoče o izostanku gradnje novoga ili temeljitom osuvremenjivanju prostora.
Sama serija fotografija biljaka svojevrsna je analogija prikaza svijeta u hrvatskim javnim institucijama, zrcala stanja društva. Što je u ovom slučaju i metaforički i doslovno kondenzirano u predodžbi biljnoga svijeta. Taj motiv flore oko kojega se gradi vrlo sugestivan fotografski ciklus nije slučajnost, on je dio umjetničina vizualnog itinerera i proizlazi iz njezine stalne preokupacije odnosom čovjeka i prirode.
U predgovoru izložbe Ružica Šimunović kaže: “Tajči Čekada snimala je prostore ispražnjene od ljudske prisutnosti, kadrovi hvataju trenutak prije nego će u njega ući zaposlenici ili korisnici. No, pozicija umjetnice za fotoaparatom pozicija je promatrača, na određeni smo način ondje, prisutni. Foto zapisi izravno, iz centralnog očišta i bez manipulacije svijetlom ili sjenom „dokumentiraju“ prostore koji bi, naslućujemo iz kadrova a možda i više poznavanja lokalnog urbanog stanja, mogli pripadati klasicizmu, secesiji, moderni pa naravno i poslijeratnoj modernoj arhitekturi. Suvremene vjerujem nema, ne gradi se, država i društvo recikliraju postojeće, nema zamaha novog, pojela ga je tranzicija. Da nije tako i ovu bismo interijernu floru doživljavali i gledali u svježijem kontekstu, dobila bi drugačiji, da tako kažem dizajnirani okvir, ne nužno doista zadovoljavajući, ali barem bi se optimističnost novoga mogla kritizirati iz druge perspektive. Ovako nas neodoljivo podsjeća na prošlo. Prostori institucija i njihove biljke desetljećima su isti, tu i tamo malo osvježeni pa opet, uglavnom obavijeni prepoznatljivom patinom bolničkih, knjižničnih ili školskih mirisa, adrenalinskim znojem mladeži i ustajalošću bolničkih pidžama, penicilina, požutjelog papira. Lašte se do iznemoglosti istanjeni kameni i škripavi parketni podovi, vidimo i one s pločicama i one linoleumske. Gotovo je nepotrebno isticati da su i vrste biljaka manje-više iste, nema tu „nove“ egzotike, primjeraka koji bi u skladu s neoliberalnim agro-politikama prispjeli iz nekih lažnih tropa. Iz kutija sa zemljom vire udomaćeni filadendroni, dracene, fikusi, difenbahije, tradeskancije, sanseverije. Neki su njegovani, neki predani truleži, ima ih skromnih i prilagodljivih i onih koji pate jer ne uspijevaju uhvatiti potrebno svijetlo, jedne ubija hladnoća druge vrućina, izostanak ruke zaljubljenog vrtlara. Ondje gdje ništa ne klija neka bude kanta za otpatke.”