Čuvar vanjskih zidova fotografije – Vlado Martek
Što je u stvari fotografija? Ako ovo pitanje postavimo Vladi Marteku, odgovor će biti nesvakidašnji tok misli, razmišljanje o mediju kao podlozi ili materijalu. Pri čemu podloga može biti sadržaj, može biti angažirana, dok će uloga materijala također biti “zakomplicirana”.
Martek se vrti unaokolo, kako kaže “poput mačka oko vruće kaše” (bez obzira što iz iskustva znamo, da se kašom mačke ne hrane). Njegov opus zaokružuje fotografiju. U sredini svega toga nedostaje fotograf, što netko možda može nazvati slabošću, ali takav mu je projekt. Drži se po strani, kao i u poeziji, na marginama fotografije, stabilno čuvajući poziciju graničnog slučaja, kakav je bio i Stilinović, recimo. Pri čemu je Martek granični slučaj poezije, fotografije i slikarstva. Nigdje nije doma, no ta je odluka njegova, u skladu s njegovim duhom.
Rad fotografirao: Boris Cvjetanović
I tako Martek tretira fotografiju “na okolišan način”. Jednako kao i riječ, fotografija mu je potrebna, smatra je najpoetičnijom uz poeziju, voli njezinu sposobnost zamrzavanja, “kao što se i emocije na neki način zamrzavaju kroz riječi”, a rezultati su mu zanimljvi jer njima čuva vanjske rubove fotografije. Njegove pripreme za fotografiju neka su vrsta proreza kroz medij da bi se dobila druga vrsta stvarnosti, razbila automatiziranost u vrijeme kad je previše fotografija i stereotipa. Distancu koju je zadao 1981. godine izložbom Pripremanje za umjetnost koristi da bi dobio etički, konceptualistički prostor, odmak koji mu omogućuje slobodu.
“Imam tekst u kojem pišem o fotografiji, i tek onda snimam fotografije. I to zovem: pripremanje za fotografiju.”, rekao je u prvom razgovoru koji smo vodili. I zatim je slijedilo čišćenje, također pomoću fotografije – radovi iz serije Feng shui. Inscenirane, fetiši, fotografije kao predmet, kao dokument, konceptualističke promjene. Fotografija kao materijal, podloga, volumen. Dokumenti i “klasične” fotografije. Pripremite se za Marteka – graničnog fotografa.
Ako je sve što vidimo bila priprema za fotografiju, kako bi izgledala fotografija koju bi snimio kad bi sve pripreme bilo dovršene i kad bi nastupio trenutak za “pravu” fotografiju?
Vjerujem da bih onda snimio ove svoje pripreme, radio bih fotografije svojih radova koji su pripreme, tako bih zatvorio krug. Nekako se s godinama čovjek nauči na neku vrstu dosljednosti, kao što je na primjer projekt koji već traje nekoliko godina, da snimam stare fotografije. Fotografije starih fotografija, prijatelja i sebe. Kad bih radio klasične fotografije, onda bih snimio sve što sam radio s tim vanjskim zidovima fotografije. To dosta govori, govori da s periferije nešto želim reći o centru, o fotografiji. A periferija je ta da fotografiju tretiram kao ready made, kao neki objekt, nešto što je već napravljeno, a onda je stavljam u neke eksperimentalne kontekste i pokušavam ostati emocionalno pošten. U američkoj neoavangardi su rekli da su eksperimentalna djela u dobrom slučaju izraz emocionalnog poštenja.
Izložba ima “razbarušen” postav, nismo se povinovali kronologiji niti smo radili reminiscencije na određene teme, pristupe, stvari koje te zanimaju. Učinilo mi se, a ne znam jesam li u pravu, da se nekoliko fotografija iz druge polovice 70-ih vizualno ne razlikuju toliko od onog što radiš danas. Slažeš li se s tim ili misliš da si svoj odnos prema mediju značajnije promijenio tijekom tih godina?
Nisam zapravo ništa promijenio. To je jedan kontinuitet kontakta s fotografskom površinom snimljene fotografije, gdje onda dolaze aplikacije. Vidi se jedna markirana površina ogledala, dakle taj kontakt s fotografijom koji su drugi napravili i koja ima već jedan svoj raison d’être i značenje. Meni to u susretu nije dovoljno i ja onda pokušavam još nešto dodati, ne da bi to bilo moje nego da bi to bila pojačana komunikacija. I to je nešto što me stalno prati, ta želja da stvar intenziviram i da fotografije ne budu samo fotografije nego da budu izvan jednog automatizma. Na neki način, svjedočanstvo nekog autentičnog kontakta. Tako isto i kad pišem, onda pokušavam, a to se vidi na jednom radu, kad zalijepim olovku ili kist kad nešto crtam – taj alat koji se automatski podrazumijeva dovesti u jedno prisustvo i da na taj način pojačam komunikaciju i stvorim nešto drugo.