Bila sam izvan, na margini – razgovor s Jadrankom Fatur

Jadranka Fatur (Zagreb, 1949.) završila je Školu primijenjenih umjetnosti, nakon čega studira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 1974. u klasi Miljenka Stančića. Između 1973. i 1977. suradnica je u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i zatim Ljube Ivančića. Bila je stipendistica Vlade Republike Francuske na École nationale supérieure des Beaux-Arts u Parizu 1977./1978. Djelovala je kao samostalna umjetnica, a deset godina predavala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Priredila je brojne samostalne i sudjelovala u nizu skupnih izložbi. Radovi joj se nalaze u nizu istaknutih muzeja i galerija u Hrvatskoj i inozemstvu. Fotografijom se počinje baviti ranih 1970-ih, isprva u sklopu Fotokluba Zagreb.

 

 

SKR: Kada ste započeli snimati? Pretpostavljam da na Akademiji likovnih umjetnosti niste imali previše mogućnosti?

JF: Na akademiji sam ciljano počela raditi fotografije. Bilo je to u vrijeme kad sam napisala “Post-happening”, negdje oko 1972., jer sam prije nego što sam počela koristiti fotografiju kao sliku bila inspirirana happeninzima. Tada nastaju male serije iz moje nekadašnje ulice, Miramarske, auto koji je bio na krovu, poput žohara. Snimila sam niz fotografija i planirala da se nešto intervenira na tom autu. Ali zapravo već ranih 70-ih, vjerojatno te iste 1972., počela sam raditi Kralj i ja po Tizianu i pomalo odustajala od takvih ideja.

 

SKR: Kako ste učili o tehnici?

JF: Sama sam radila i razvijala. Učlanila sam se u Fotoklub Zagreb, ali nisam se sastajala i raspravljala s drugim članovima. Imala sam stari Vera fotoaparat s Zeissovom optikom, koji je bio sposoban reagirati na uvjete koje sam snimala i to sam nekako savladala. Ali nisam imala labos i zato sam se učlanila i nešto počela raditi u laboratoriju Fotokluba u Ilici.

 

SKR: Jedan dio fotografija koje ste snimili iskoristili ste u svom slikarstvu, kao neku vrstu predložaka, no dio snimaka nije poslužio u tu svrhu. Kakav je bio vaš odnos prema fotografiji?

JF: Nije tajna da koristim fotografije koje sam sama snimila, a svojedobno sam i razvijala filmove, izrađivala crnobijele fotografije, pa i posjedujem zbirku negativa. Mogu reći da sam se s time bavila kontinuirano, išla u lov na snimke s fotoaparatom, nije to bilo svaki dan, nije postalo rutina ali je uzbuđenje. Nekad se nešto dogodi, a nekad ne, i to je u redu. Radila sam serije gotovo istih snimaka ili ako mi se svidjela ideja nekog motiva, prizora ili lokaliteta, ciljano sam se tamo uputila i tražila izražajnost. Jer nije svejedno kako se nešto snimi, nešto mora potaknuti taj proces. Birala sam, kombinirala i kasnije pri razvijanju, znala sam ih i pretapati, kolažirati. U početku sam htjela vidljivo raditi kolaž, bilo je tu malo natruha nadrealnog. Htjela sam da se ne vidi rez, pa je nekad trebalo nešto umetnuti, jer ponekad nisam bila zadovoljna motivom snimka, pa sam u njega nastojala nešto “ugurati”, da se uništi kompozicija ili izražajnost. Bila sam nesigurna pa sam istraživala, ponekad sam više toga htjela ubaciti, pa se pojavio horror vacui.

 

 

SKR: Možete li se sjetiti kad ste prvi put spoznali da želite snimiti fotografiju i je li ta svijest bila u vezi s fotografijom ili slikarstvom, ako to možete rekreirati, tu svijest?

JF: S fotografijom. U prvo doba to je bila čista fotografija. Nije imala veze sa slikom, snimila sam je kao fotografiju. Bila je to žena koja se spuštala stubama na Dolcu, vidjela sam život na njoj, strašan, brazde, grozota koja me potresla. Pogledala me bistro i oštro. To su scene iz života koje me posebno uzbuđuju, ti neki neponovljivi trenutci, i onda mi se često desi da imam to zamućenje, ne znam točno odrediti oštrinu… to sam i sama razvijala, nije to tako nekako super tehnički izvedeno. Ne znam zapričati ljude ili ih pridobiti, jer je drugo kad nekoga pripremate da ćete ga snimiti, treba mu psihološki pristupiti. Nisam takva; nešto me dirne i htjela bih to snimiti isti čas. Imala sam neugodan razgovor s jednim muškarcem kojeg sam snimila za dvije slike, diptih, bio je u motorističkom odijelu, ali sam ga morala cenzurirati jer nije htio da mu se vidi lice. Pa sam taj dio odrezala. To je bilo malo bizarno, ali on je valjda mislio da za mene predstavlja nekog čudaka – što je i bio – i dobro da me nije udario ili mi uzeo fotoaparat. Uvijek postoji neki zazor, strah da nešto radite što ne bi svatko htio.

 

 

SKR: Kada ste došli u Fotoklub?

JF: Na prvoj ili drugoj godini Akademije, moglo je to biti ranih 70-ih, jer sam 1973. došla u majstorsku radionicu, primio me Hegedušić i tamo je postojao laboratorij, tako da sam napustila Fotoklub Zagreb. Mogu reći da je razdoblje na Akademiji bilo ono kad sam ozbiljno pristupila fotografiji.

 

SKR: Spomenuli ste da niste sudjelovali u razgovorima koji su se vodili u Fotoklubu. Zašto?

JF: Nisam tome ni težila, ma kakvi. Htjela sam fotografirati, ali nisam znala što ću s time, gdje će to završiti. Privlačilo me gledanje. Tada sam se riješila emocionalne blokade jer sam imala jednu životnu krizu. I kad sam se oslobodila tog balasta i svega što me dovelo do teške situacije, onda sam se iznova rodila i novim očima vidjela svijet oko sebe i to sam htjela zabilježiti. A fotoaparat smo imali doma od ranije.

 

SKR: Jeste li svjesno bilježili scene iz društvenog konteksta? Naime, pokušavam našu scenu staviti u odnos prema onome što su radile druge žene u Istočnoj Evropi. Nerijetko mi se čini da su bile otvorenije, avangardnije, sklonije eksperimentiranju. Kakvo je bilo okruženje, što je značilo biti žena s fotoaparatom, jer bilo vas je malo? Kakav je to bio svijet, što vas je vuklo?

JF: Kod nas omalovažavaju žene. Dominirali su muškarci i toliko su autoritarni, ne samo u fotografiji, tako je bilo u svim profesijama. Pa i u slikarstvu, osim vrlo rijetkih osoba poput Hegedušića, ili čak Stančića s kojim sam imala dobro iskustvo. Oni su prepoznali kod mene nešto, podržavali me i hvalili. Bilo je to razumijevanje. Muška bahatost se dosta osjećala, pa čak i u mojoj generaciji je toga bilo, ali to proizlazi iz nesigurnosti. Jer muškarci nisu više neprikosnoveni kako se to mislilo. Žene pak nisu imale pristup u neke discipline, a sad imaju svugdje, danas su akademije pune žena, a muškarci su rijetkost budući da nema novaca u umjetnosti. Ali pitanje je što će biti s njima i njihovom dušom.

 

SKR: Smatrate da je ranije bilo više novaca u umjetnosti?

JF: Ugleda je bilo, i bilo je svega manje. Recimo, kad se stvarala ALU, u vrijeme Ilirskog pokreta, političari su dolazili iz Pešte i Beča, stvarala se prosvjeta, i tko je to vodio? Muškarci. Pokazuju to klase žena koje su išle na tečajeve. Bilo ih je puno, ali se prema njima ponašalo kao da nitko od njih ništa nije znao. Nisam imala loš osjećaj, u moje vrijeme bili su to macho-tipovi, ali takvo je bilo cijelo društvo.

 

SKR: U tekstovima i anketama koje navodi Lidija Sklevizky, jedna od ranih teoretičarki feminizma, govori se o zastupljenosti žena u udžbenicima iz povijesti, o tome kako se predstavlja lik žene. Spominjem to, jer je društvo u vrijeme socijalizma deklarativno izražavalo rodnu jednakost, žene su se mogle obrazovati, nije bilo razlika u plaćama. Bila je to jedna strana slike društva koje je s druge strane bilo i ostalo ekstremno tradicionalno, patrijarhalno, pa i nazadno.

JF: Puno ljudi koji su uspjeli u društvenom smislu ili su stekli naobrazbu koja im je omogućila da steknu društvene funkcije, a što ne znači da su bili intelektualci, nosili su patrijarhat sa sobom, i to onaj seoski, strašno zaostali. To je bilo jako otežavajuće. A ljudi koji su sami imali kćeri koje su se obrazovale, oni su vjerojatno nešto od njih naučili, jer i tako se uči – roditelji od djece. To se promijenilo, taj okoštali sistem, pogotovo je Likovna akademija bila zatvorena. Recimo, Nives Kavurić-Kurtović je imala “pedigre” jer joj je otac bio narodni heroj, ali ona je tek iz drugog pokušaja primljena. Nisu je htjeli, sigurno su rekli da je krasna i divna, ali da joj nešto fali. Jer ta muževnost, kad se kaže “ja” – to mora biti muško ja.

 

SKR: U vašem formativnom razdoblju, u 70-ima, je li vam bila dostupna feministička literatura?

JF: Ne, nije postojala, nije se moglo ni doznati o tome. Mi smo sami postali svoji majstori, feministice same od sebe. Jer smo primijetile da smo bolje od ovih ili onih, svi smo završili školu, no on ide naprijed, dobio je posao, oko njega se nešto stvara, a to što radi nije tako dobro. Tako da shvaćate da ima nešto što vi ne razumijete, i da je vjerojatno razlog i to što ste žena. Moja je obitelj bila radnička, nisu bili u partiji, nisu bili nigdje, ni na kojoj strani u Drugom svjetskom ratu, što znači da su bili društveno vrlo nisko. Teško se živjelo, ali s puno optimizma, nije bila dešperacije, ljubomore ili ogorčenosti. Moji su roditelji smatrali da koliko rade, toliko će imati, da se moraju truditi, a djeca se trebaju školovati.

 

SKR: Kako su reagirali roditelji na vaš odabir studija?

JF: Mama je to podržavala, jer ona je imala dar, a da je bila rođena u drugim uvjetima ili bliže nekom gradu možda bi bila slikarica. Lijepo je crtala. A da ne govorim o pripovjedačkom daru, s kojim je kompenzirala sve što nije mogla slikati, čemu se nije mogla posvetiti. I baka je bila pripovjedačica. Narodna. Moj je tata bio pragmatičan, rekao mi je, “a zašto ne bi išla u frizerke”. Bila sam odličan đak, i na Akademiji sam bila odlična, kod Stančića, Hegedušić me primio u majstorsku i prije nego sam diplomirala. Stančić je vidio moju sliku na Salonu, a tada studenti nisu izlagali kao danas, onda se to nije smjelo i moralo se pitati profesora. Ali on je bio liberalan, strahovito me zaokupio, a kako sam izrazito težila izražavanju kroz slikarstvo, smetao mi je; bio je peckav i ironičan, i podbadao je. Ali to je prošlo kao rukom odneseno, taj potencijalni sukob, jer kako se student referira na profesora kao autoritet, kao vrh kojem teži zbog dijaloga, naobrazbe, suštine, on mi je u tom času predstavljao prepreku. No čim sam shvatila što želim raditi nije više bio prepreka, i on je shvatio da sam pronašla svoj siže i da na tom želim raditi.

 

SKR: A kakav je bio Hegedušić?

JF: Bio je neutralan, nije se postavljao, svi koji su k njemu došli – a trebalo je moći doći, neki su probavali i s vezama, i ovako i onako, ali nije išlo – ali kad je nekog htio i kad je taj prošao, bio je pod njegovom zaštitom. To je bio krov u toj instituciji, ta zaštita… u javnosti smo bili skoro neprekidno, dolazili su ugledni ljudi, literati, kritičari. Bio je inteligentan, dobar umjetnik. Razumijem i tu njegovu osjećajnost, jer on je vidio svašta u tom razdoblju, ali htio je pomoći i stvoriti i čuvati čistoću umjetničkog izraza kod mlađih. Čuvao se subjektivnosti.

 

SKR: Spomenuli ste uz seriju fotografija Objekt ideju happeninga, koji biste vi izveli?

JF: Ja sam to zamišljala, ali ne da sama izvodim, nisam se htjela eksponirati nego sam htjela navesti druge da nešto od toga rade, prolijevaju boje, zamataju. I da se to dokumentira. Htjela sam da to nije moj rad nego kolektivni. Imam tekst koji sam nazvala “Post happening”, u kojem to objašnjavam. To je trajalo neko kraće vrijeme, a kako sam sve više ulazila u slikarsku problematiku, sve više sam to napuštala.

 

OBJEKT (“IMAGINARNI HAPPENING”), 1972.

 

SKR: A stariji fotografski radovi, imaju li veze sa slikarstvom?

JF: Nemaju, oni su fotografija radi fotografije. To je trajalo možda godinu dana, ali onda se pojavila potreba da povežem fotografiju i slikarstvo. Jer sam kroz fotografiju vidjela stvarnost, a slikarstvo je trebalo nešto izraziti od mog života, od te stvarnosti. I onda sam to spojila, ali to se dogodilo prvo u meni – u mom pogledu na život, i tada mi je bilo logično da to povežem. To nije bilo jedan snimak – jedna slika, nego su to bila razmišljanja, kombinacije, spajanja sadržaja, fotografija. Imam puno toga u skicama, bilo je to dosta intenzivno i tragala sam da bih došla do kompozicije.

 

SKR: Koju razinu stvarnosti vas je zanimalo pokazati, a koju razinu stvarnosti ste pomoću fotografije zatim slikali?

JF: Bila sam upoznata s pop artom, ne preko neposrednih djela, jer to nigdje nisam mogla vidjeti. To je bio eho izvana, možda je to bila neka čežnja prema Zapadu koja je tada vladala u našem društvu, koja je to pokrenula. Jer postojala je moderna umjetnost i na drugim stranama, ali nam nije bila interesantna. Ali na koncu i pop art i hiper-realizam su, neću reći nadjačali jer nisu oni bili tako… postojali su i drugi oblici, recimo 70-ih godina prema 80-ima su se pojavile konceptualne grupe – Kaloper, Trbuljak, Dimitrijević, postojala je i ta druga stuja koja me nije zanimala, jer me zanimalo slikarstvo.

 

SKR: Smatrate li da vam fotografija zbog same tehnike nije bila zanimljiva, jer kod nje to materijalnost svedena na drugu razinu?

JF: To je mehanička reprodukcija, naravno ima nijansi, one postoje, preko građe fotoaparata, sustava leće i ekspozicije i svega, ali ona je mehanički preslik i ne možete birati i nešto bitno promijeniti. To je svjetlo, jer tako ona počinje, dok u slikarstvu čovjek sve gradi iz početka, on je potpuni stvaratelj. Puno više može se birati nego u fotografiji. Primijetila sam i to da fotografija želi sličiti slikarstvu, pogotovo nakon moderne kad je slikarstvo napustilo naraciju i kad je postalo apstraktno, nadrealno, ili simbolično, kad je napustilo prirodu i ne referira se više prema prirodi. I fotografija biranjem mikro-kadra, povećavanjem nekog malog segmenta, postaje apstraktna, znači slijedi put slikarstva. Zagrebačka sredina je zanimljiva ali ima jednu bolest, a to je minimalizam koji se kod nas jako učvrstio, i u slikarstvu i u kiparstvu i u fotografiji. I kad gledate, to je ta estetika minimalnog, što je manje to bolje, pogotovo crnobijela fotografija, od Dapca pa do gospođe Pavić. To je neki antonionijevski pogled na svijet, sve je pročišćeno, svedeno na nit, horizontalu.

 

SKR: Vas je zanimalo nešto drugo.

JF: Da, mene je zanimalo nešto živo. Neću reći da imam neki temperament, ili da sam sklonija nekim baroknim situacijama ili temama, ali nastojala sam ne biti toliko racionalna. Ne slijediti neki put, neki recept, nego ići po svom osjećaju. To mi se činilo ispravnijim. Da slijedim neki doživljaj i osjećaj. Što drugo? Ako je sve previše racionalno onda smo na pragu neke znanosti, to više nije umjetnost. Pa tako ni u fotografiji nisam stvorila neki kruti okvir.

 

SKR: Krajem 70-ih vaš suprug Ratko Petrić dobiva stipendiju za Ameriku, odlazite 1979. Tamo ste zasigurno vidjeli drugačiju fotografiju, autore bliske Novoj topografiji koje je bilo gotovo nemoguće vidjeti tih godina kod nas.

JF: Zakvačila sam se za te scene. To je bilo strašno, ne novi kontinent nego novi planet. Potpuno nešto novo, ovdje je sve to došlo kasnije, za 10-15 godina sve smo to dobili, samoposluživanja, aute, parkirališta, stadione, ali je Amerika u tome prednjačila. A nešto što smo suprug i ja otkrili u šali smo zvali “veliko američko nebo”. To je nešto što odmah vidite, nema malih vizura, uskih uličica, kosih krovića, cik-cak zbito i zgusnuto, nego prospekti, širina, prazan prostor gdje ima puno mjesta za još ljudi. Ovdje smo stisnuti, tamo se to ne osjeća toliko. Jedino u gradovima. To znate i sami, bizarni su njihovi gradovi, urbanizam je takav da downtown živi danju, a po noći je prazan. A uz downtown su slumovi, siromašni dijelovi, crnački kvartovi.

 

SKR: Gdje ste sve putovali?

JF: Kansas City, Missouri, bili smo na Floridi, Tampi, Disneylandu, suprug je imao dva ujaka na Floridi koje smo išli posjetiti. Preletjeli smo Atlantu, bili u Johnstownu, Greyhoundom smo putovali od Floride do New Yorka, kroz velike gradove. Washington. Imali smo zgodna iskustva. Na primjer, stanovali smo u crnačkom hotelu gdje se za isti novac nudilo duplo više nego u bjelačkim hotelima. Apartman s velikim sobama, nekoliko televizora, i pustili su nas, nisu bili rasisti, a mogli su reći “oprostite, sve nam je puno”. Ili kad smo u Kansas Cityju ušli u lokal za homoseksualce, a nismo znali. Rekli smo, “glazba, idemo i mi plesati”, a onda smo shvatili da su oko nas istospolni parovi. Tako, zanimljivih stvari, i tu se možda pojavilo nešto što se može nazvati ženskom organizacijom, feministički profiliranom, kad smo vidjeli auditorij, bili su suvremeni plesovi, glazba, ali vidjeli smo u auditoriju samo žene, a moj suprug je bio jedini muškarac. To su te zanimljive stvari, socijalne grupe i to je nešto što stranac, osim ako jako dobro ne zna jezik, ne može odmah razumjeti, ali nasluti da se nešto događa.

 

SKR: Kad slikate prema fotografskom motivu, koristite li tehnike povećavanja, projekcije i slično?

JF: Imam epidijaskop, ali to isto ima zamke, jer može doći do deformacija kod projekcije. Ako je ukošeno, ili je platno pod kutom, ono što je dalje onda poveća, a smanji ono što je bliže i dođe do deformiranja, pa treba paziti. Oko je točnije. Mi se zato toliko školujemo na crtežu da bi oko bilo instrument koji mjeri. Nevjerojatno, kad sam došla predavati na Akademiju, mislila sam kako ću sa studentima, pa oni svaki dan crtaju, a ja nisam dugo radila po prirodi, i mislila sam što ću im reći, možda ću nešto krivo vidjeti. A kad sam pogledala radove odmah sam uočila koje probleme tko ima, što nije vidio, odnos širine i visine, gdje je zlatni rez. To je nešto što se ugradi i stekne rutinom, tako da je zapravo crtanje jedan put discipline, vježbe.

 

SKR: I u fotografiji isto, iako naravno da ovisi velikim dijelom o mehanici, ali nevjerojatno puno toga zavisi o tome koliko je čovjek uporan, vježba. A iskustvo, bivanje u trenutku jako je važno.

JF: Iskustvo se mora stjecati, to sam vidjela kod ljudi koji se bave računalima, pa su se počeli igrati dizajnera, pa i oni koji nemaju crtačkog iskustva, ili dizajnerskog, barem neke preduvjete. Te su njihove stvari loše, vise u zraku, nemaju gravitaciju. Dizajner bez obzira na tehnologiju kojom se služi mora imati dresuru svog oka, mora trenirati jer – oko je alat, ali je najtočniji alat. 3D printeri i fotoaparati rade prema percepciji oka. Znači renesansa, centralna perspektiva, matematička, ona je ugrađena u sve aparate tog tipa, pet stotina godina je prošlo i to se nije promijenilo. U biti je to naše iskustvo, možemo doći do toga bez matematičkog znanja, samo iskustveno. Gledanjem. A fotoaparat radi na istom principu, uz neke male pomake koje radi leća, jer nitko nije savršen.

 

SKR: Izbor motiva koje snimate je raznovrstan, osobito onih iz svakodnevnice.

JF: Ovo je slika telefonske govornice, to je 1972. snimljeno i to znam sigurno. A pse sam posebno lovila i slikala po parkovima, nisam mogla odlučiti kojeg psa da snimim. Onda su me zaokupljali tramvaji s putnicima, pa sam radila i neke crteže u olovci s putnicima u tramvaju. Sve su to varijacije za sliku u tramvaju.

 

 

 

SKR: Ipak, u to vrijeme bilo je drugačije s fotoaparatom u tramvaju. Danas su puno manje kamere, uglavnom na mobitelima… puno si neprimjetniji, nitko ne primjećuje.

JF: Da, istina. Imala sam neki strah od ljudi, kada sam izašla s fotoaparatom, nisam se htjela eksponirati, jer ne znate kako će vas netko dočekati. S druge strane, zanimale su me neke kolorističke senzacije, nepoznate ljepote koje nastaju kod tih refleksa. To je i slikarski i konceptualni problem, jer svjetlosni efekti imaju svoju slikarsku draž i ljepotu kao takvi, i to mi je bitno bilježiti – da sve te plohe dovedeš u međusobne odnose, da govorimo i o volumenu predmeta. Imala sam problem identificirati boju, jer ako bude presvijetlo, to ne čini plohu nego strši i odvaja se. Zato sam radila uvijek crnobijelu fotografiju iz kolora jer sam vidjela tonske vrijednosti, to je slikarska nauka, da se po svjetlosti modelira volumen, jer vi možete akcentuirati nešto crveno i da doživite crvenu kao nešto svijetlo, iako je ona ustvari vrlo tamna. To me nitko nije naučio, nitko od mojih profesora.

 

 

SKR: I to ste iz slikarstva prenijeli u fotografiju?

JF: Uvijek su me pljuvali da što se ja bavim tom fotografijom, da kopiram fotografiju, da je to uvreda za slikare. Tako su tradicionalisti slikari govorili. Evo, ovo je iz moje bivše ulice Miramarske, ja sam obožavala te stare kuće tamo.

 

SKR: To niste htjeli slikati?

JF: Ne, to sam fotografirala.

 

SKR: Kakav je vaš današnji odnos prema fotografiji, da li se stav promijenio tijekom vremena?

JF: Svoju fotografiju ne gledam kao umjetninu, gledam ju kao put prema slici. Ja sam to racionalizirala s vremenom. Htjela sam zabilježiti te kuće, te neobičnosti. I nisam mnogo birala, kod mene to nikad nije racionalno, ja sam jako intuitivna, nisam išla u nikakvu analizu.
Recimo, fotografija čovjeka s psom u telefonskoj govornici, snimila sam je i to mi je dalo ideju za sliku. Sjećam se da sam išla na Trg Republike (danas Trg bana Jelačića, op. a.) slikati te govornice, pa sam išla u park snimati pse, pa sam crtala… Ovo je nastalo na prvoj ili drugoj godini, kao studenti smo išli u Ivanjicu u Srbiju u neku studentsku koloniju i tamo sam zapazila puno osmrtnica. I nekako sam ih pokupila, ne znam kako, jer mi ih u gradu nismo viđali u tolikom broju, a tamo je to svugdje visjelo, pa sam ih pokupila i nalijepila oko kuće… Ne znam što sam željela postići ili reći time. A ovo sam ja s tim osmrtnicama. Htjela sam to nekako i grafički i vizualno dovesti u vezu, jer to se nije kod nas moglo vidjeti, kao neki dokument dalekog kraja iste zemlje.

 

 

SKR: I vrećice su s početka 1970-ih?

JF: Da, to je umjetnička fotografija. Gledala sam te vrećice koje smo prali, to je baš bio hit… to je bilo još dok smo živjeli u Miramarskoj. Ja sam i crtala po tome, baš neobično za motiv.

 

 

SKR: Zanimljiva mi je teorija o razlikama u načinu fotografiranja između muškaraca i žena, jer i kod samog položaja tijela postoji razlika, kako primaju fotoaparat u ruke. Smatra se da je kod muškaraca puno izraženiji taj moment ulova, nego kod žena. Makar, kad se sjetim Diane Arbus, ona je to fenomenalno znala iskoristiti.

JF: Da, to je baš pobjednički nad trenutkom. A ta želja za posjedovanjem vremena je utopija, ali ne treba biti ubojita, nego samo kao neka želja za vječnošću. Želim posjedovati vrijeme, ali mi se činilo… evo, čak sam jednom napisala da, pišući, kao da uvijek kaskam za vremenom, a slikajući sam u njemu.

 

SKR: A fotografirajući?

JF: Pa da uhvatim neku scenu, valjda…

 

SKR: I Ratko je fotografirao, koliko znam?

JF: Ratko i ja smo dijelili fotoaparat, mi smo dijelili i filmove i sve… ponekad je teško odvojiti što je moje, a što njegovo. Ratko i ja smo imali puno radova i od te silne količine smo i mi pokleknuli, više nismo znali što bi. Dok smo bili u Americi, mene su zanimali autobusi, gužva, ljudi. Htjela sam slikati tu životnu dinamiku, jer me zanimaju ti unutrašnji prostori, oni između vanjskog i unutrašnjeg, ti liminalni prostori, autobusi i liftovi… Možda to izgleda preskromno, ali fotografija je meni pomoćno sredstvo. Za neke druge ljude može značiti više, ali za mene označava jednu etapu.

 

 

SKR: Da, ali s druge strane je omogućila… imam dojam da ste pomoću fotoaparata prepoznali mnogo o društvenoj stvarnosti, kroz dokumentarne snimke ste ustvari dali jako puno, što na primjer niz ljudi koji su se bavili samo s fotografijom, nisu uspjeli postići.

JF: Možda zato što sam bila malo izvan, na margini, i imala sam više hrabrosti to izvesti. Možda da sam školovana fotografkinja ne bih se to usudila.

 

Razgovori su vođeni 12. i 26. 10. 2019.

 

Sandra Križić Roban