“Djed mi je odlazio na boćalište blizu kuće pa mi je to okruženje na neki način uvijek bilo blisko” – razgovor s Ivanom Buvinićem

Izložbom Četiri zida, otvorenom 22. 11. u Galeriji f8, predstavljaš svoj diplomski rad na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti. U izjavi u predgovoru izložbe navodiš: “Prostor boćališta tretiram kao društveni fenomen: premješten iz sela u grad, svojim fizičkim karakteristikama otkriva obilježja slojevitih procesa i odnosa koji su utjecali na oblikovanje identiteta zajednice ljudi koji taj prostor grade, održavaju i koriste.”.  Zašto si se u svojem projektu odlučio baviti prostorom boćališta i društvenim fenomenima koji se pojavljuju uz njega?

Prve interese prema mediju fotografije započeo sam hobistički istraživati kroz žanr društvene fotografije. Za vrijeme studiranja na Akademiji u jednoj sam se fazi okrenuo introspekciji i izražavanju putem različitih žanrova, stilova i metoda te napravio određeni odmak od pristupa prema kojemu sam imao prvotni interes. Smatram to važnim za osobu koja se umjetnički razvija te sam ujedno htio  iskoristiti priliku studiranja da eksperimentiram i izađem iz zone komfora. Na trećoj godini preddiplomskog studija dobili smo žanrovski orijentirani zadatak “socijalni pejzaž” na koji sam odlučio odgovoriti fotografirajući interijere objekata koje “balotaši” grade neposredno pokraj boćališta. Taj objekt zatekao sam slučajno te je u meni pobudio određeni interes, iako tada nisam bio potpuno svjestan o čemu on svjedoči i na koje načine se mogu baviti tim prostorima. Zbog dinamike studija, fotografsko bavljenje tim prostorima ostavio sam po strani, ali sam nastavio razmišljati o njima te čekao priliku da im se vratim. S druge strane, djed mi je odlazio na boćalište blizu kuće gdje smo odrastao te sam se nerijetko mogao i sam zateći na boćalištu, pa mi je to okruženje na neki način uvijek bilo blisko. Također, pred sam izbor teme diplomskog projekta vratio sam se tim fotografijama koje sam već snimio i shvatio da putem motiva boćanja mogu obraditi sve ono što me tematski i stilski zanima kao autora.

Kako je tekao proces rada na ovom projektu?

Rad na projektu započeo sam umjetničkim istraživanjem te sam nekoliko mjeseci obilazio terene za boćanje koji se nalaze u Šibeniku, Splitu i Zagrebu. Popisivao sam stvari koje su mi bile zanimljive, a koje sam shvatio kao univerzalne za sve prostore koje sam posjećivao. U isto vrijeme, počeo sam razmišljati o strukturi rada i o načinima na koje mogu obraditi temu, sadržajno i vizualno, uzimajući u obzir uvjete u kojima rad nastaje i s kojima raspolažem. Radilo se o jako kratkom vremenu produkcije diplomskog rada, a koristio sam se poprilično sporom metodom rada. Istraživanje je bilo opsežno, snimao sam na film, objekte sam ručno izrađivao po uzoru na originale te ih nerijetko nosio na one lokacije na kojima ih želim fotografirati, itd. Dakle, razradi projekta nisam pristupio strogo dokumentarno, iako sve ono što je snimljeno odgovara stvarnim mjestima, funkcijama i sl., a time sam si omogućio kontroliranu provedbu vizualnog jezika koji smatram pogodnim za način na koji sam obradio temu rada.

Također, koristio sam se nelinearnom narativnom metodom te sam, u isto vrijeme, fotografije povezivao i po kolorističkom ključu. Tako sam asinkrone događaje mogao povezati u mini-cjeline te tako gledatelje uputiti na prepoznavanje kategorija koje obrađujem u projektu. Na to sam obraćao pozornost za vrijeme probnih snimanja koji su prethodili finalnim fotografijama i to je dosta utjecalo na krajnji izgled i formu projekta. Zapravo, cijeli projekt se može promatrati na razmeđi dokumentarnog i fiktivnog jer postoje elementi i jednog i drugog pristupa, a granica među njima često nije jasno vidljiva.

Posljedično, takav proces rada i određene autorske odluke rezultirale su osobnim pogledom na prostore boćališta s osvrtom na one segmente koji me interesiraju.

Zanimljiv mi je niz koji si spomenuo. Ciklus zapravo nema jasnih naglasaka i težišta, cjelina je bitnija od bilo koje pojedine fotografije. Čime si se vodio u stvaranju konačne strukture rada?

Faza ostvarivanja strukture dogodila se pri umjetničkom istraživanju, kada sam primijetio da sve ono što me zanima oko ovog projekta mogu podijeliti u tri kategorije. Prva kategorija je kategorija identiteta – dob, spol i način odijevanja ljudi koji taj prostor koriste te interpretacija njihovih pogleda koji se događaju za vrijeme praćenja igre. Druga kategorija odnosila se na pejzaž – obilježja sagrađenih nastambi i njihov utjecaj na okolinu tj. zapravo prikaz različitih oblika interakcije čovjeka i prostora u nekom urbanom okruženju. Treća kategorija odnosila se na samu igru koju prikazujem putem objekata koji su potrebni za njenu realizaciju. U isto vrijeme ti objekti posebno svjedoče o snalažljivosti i kreativnosti balotaša koji te objekte izrađuju tzv. “uradi sam”-metodom te su nerijetko napravljeni od dostupnih i recikliranih materijala. U projektu nema direktnog prikaza igre boćanja jer se zapravo bavim onim konstrukcijama koje se manifestiraju zbog i oko same igre boćanja. Kada sam obilazio boćališta zapravo sam promatrao taj prostor kroz te tri kategorije te ih postepeno popunjavao. S obzirom da je krajnji izgled projekta uvjetovala struktura koju sam odredio za vrijeme razrade, ovaj projekt bi se time mogao odrediti kao projekt temeljen na istraživanju.

Izložio si niz portreta muškaraca koji su prikazani bez pozadine, kao da su izvađeni iz nekog prostora. S obzirom da je prostor važna tema čitave izložbe, kako to da si se pri prikazu balotaša odlučio izostaviti sam prikaz prostora.

Iz više razloga. Jedan od njih je taj da fotografiranju pristupam metodama koje su zapravo bliže slikarstvu nego fotografiji. Odnosno, gradnji značenja neke fotografije pristupam od nule, tj. na to gledam kao da se radi o praznom prostoru slike u koju ciljano dodajem elemente i informacije. Kada razmišljamo o fotografiranju uvijek govorimo o uokviravanju svijeta oko sebe, o kadru, zapravo o određenoj eliminaciji, sužavanju i izboru informacija iz onog prizora kojeg promatramo, tj. snimamo. Međutim, kod mene takav način shvaćanja fotografije nerijetko ima više problema nego prednosti. To se može primijeniti i na portrete u kojima su mi trebale samo određene informacije koje prikazujem za kategoriju identiteta. Prostor, koji je također mogao biti zastupljen u portretima, nisam uključio, jer ga u projektu obrađujem na druge načine.

Osim istaknutih portreta, postoji još jedan portret – žena s tacnom. Kako vidiš njenu ulogu u svemu tome?

Obilascima terena za boćanje kroz proteklu godinu dana uočio sam potpuni izostanak žena. Ponekad i one budu dio te zajednice ljudi na boćalištima, ali često u potpuno drugačijem kontekstu nego muškarci. Dakle, uzmemo li za primjer turnir u boćanju, konobarica će nerijetko biti žena. To je jedna činjenica vezana za te prostore, koju sam suptilno htio unijeti u projekt te ga sadržajno proširiti i na rodna pitanja i uloge, kako u kontekstu te zajednice tako i u kontekstu društva općenito. Volio bih kad bi taj prikazani odnos, koji postoji u projektu, potaknuo gledatelje na razmišljanje.

A fotografije crteža i kokica pokazuju prisutnost djece?

Crtež da, a fotografija kokica ipak se odnosi na starije muškarce. Taj niz fotografija može se promatrati kao kontekstualizacija zabave, tj. to je prikaz elemenata koji se koriste u situacijama opuštanja i zabave. S druge strane, fotografija dječjeg crteža na terenu za boćalište može se čitati i kao prikaz utjecaja na pejzaž. Diptihe i triptihe koristio sam kao određene sugestije i to tako da ih ostavim poprilično otvorenima i time gledateljima omogućim priliku za vlastitu interpretaciju, poistovjećivanje i sl.

Što te dojmilo kod tog “uradi sam“ pristupa balotaša?

U projektu Četiri zida htio sam naglasiti taj DIY element zajednice balotaša iz razloga što to smatram dobrim primjerom metode realizacije vlastitih ciljeva i potreba. Većina predmeta koji se nalaze na boćalištima, od šanka do nastambe, izradili su ljudi koji te predmete i koriste. Pritom, koriste se dostupnim i svakodnevnim materijalima i objektima koje potom recikliraju i prenamijenjuju točno onako kako im odgovara. To mi je bilo bitno prikazati posebice razmišljamo li o tome u kontekstu suvremenog društva, pretežito potrošački orijentiranog. S druge strane, ti objekti predstavljaju i samoreprezentaciju iste te zajednice te su mi iz toga razloga služili i kao još jedan element putem kojega mogu prikazati slojevita obilježja koja utječu na izgradnju kulturnog identiteta zajednice kojom se bavim u ovom projektu.

U predgovoru izložbe razrađuje se kompleksna socijalna uloga boćališta u nekoj zajednici. Kako si ti fotografijom pristupio toj temi?

Ovaj projekt, koji je primarno fotografski, htio sam proširiti koristeći se tekstom. Neke od informacija nalaze se u fotografijama, neke od njih u tekstu, a neka značenja ili nazovimo ih “upute za čitanje”, nalaze se i u samom naslovu rada. Pri stvaranju projekta ostvario sam izvrsnu suradnju s krajobraznim arhitektom i prijateljem Matom Rupićem koji je napisao tekst iz osobne i stručne perspektive. On je s urbanističkog, prostornog stajališta donio neke informacije koje se u fotografijama ne mogu tako lako iščitati. Također, dizajn postava bitno utječe na koji će se način rad naposljetku čitati tako da su mi svi ti elementi bili jednako važni pri oblikovanju značenja projekta i tako ih tretiram. U tom kontekstu, fotografiju sam zapravo tretirao kao alat za prenošenje informacija umjesto, primjerice, kao objekt koji će svjedočiti o kakvoj genijalnoj ideji.

Bi li ovaj ciklus drugačije izgledao da je izlagan u nekom drugom prostoru?

Sigurno. Prostor je bitno utjecao na raspored i mogućnosti prezentacije rada i svaki drugi prostor će imati neke svoje specifičnosti  U jednoj mjeri, prostor Galerije f8 je zapravo bio zgodan jer ima dva kata i mogao sam jasno odvojiti neke kategorije projekta. Prizemlje funkcionira tako da sugerira nečiji dolazak na prostor boćališta. Gledatelj se prvo susretne s brojnim muškarcima i nastambom koja je smještena tik uz teren za boćanje. Drugi kat poslužio je da se gledatelje dodatno uvede u temu rada, prikazujući neke specifične situacije. Postav sam radio u suradnji s mentorom projekta, Bojanom Mrđenovićem, a neka ideja postava, s naglaskom na kategorije i sl., bila nam je već kroz sam rad jasna.

Znaš li već u kojim ćeš smjerovima ići u daljnjim projektima?

Sada se nalazim u prilici da projekte radim u tempu koji mi odgovara jer nemam vremenski okvir u kojem jedna faza projekta mora biti gotova, kao što je bilo za vrijeme studiranja. Mislim da će prvi korak dalje biti zapravo ponovni odlazak na boćališta i nastavak rada na projektu do onog trenutka u kojem ga mogu smatrati gotovim. Iako, siguran sam da će se s nekim vremenskim odmakom ponovno otvoriti prilika za bavljenje ovim mjestima. Cilj mi je ostati blizak s temom i pratiti koje se promjene događaju. Ovo mi je prvi projekt na koji mogu računati kroz neki duži period. Takav način rada preferiram i sve više utječe na odluke i planove koje donosim. Također, postajem svjesniji koliko takav pristup nije jednostavan, posebno promatramo li ga iz perspektive zahtjeva publike, odnosa natječaja i umjetničke produkcije, institucija i sl. Zapravo, idući koraci odnose se na traženje finog balansa između produkcije umjetničkih radova i posla.