Jer film se može polizati, a video ne može

Davorovi su postupci nesvakidašnji, povezuju i prekoračuju prostranstva, ne samo prostorna nego i ona vremenska, pa i emocionalna. Zahvaljujući njegovom jedinstvenom shvaćanju svijeta u kojem svojom praksom ostavlja neizbrisiv trag, razmišljamo o svemirskim česticama a nije nam strana ni pomisao na dodirivanje fotografije dok “sazrijeva”, ili filmske trake koja se grči. U rukama su mu bile odavno odbačene kamere i filmovi kojima je istekao rok trajanja; zbog njega smo polegli na pod galerije i gledali projekciju zvjezdanog neba. Davor Sanvincenti promišlja antropologiju medija u kojem djeluje, ne pridajući mu nužno ljudska svojstva nego ga razmatrajući izvan ustaljenih paradigmi koje se prečesto zaustavljaju na rubu tehničkih karakteristika. Njegov je socijalni krajolik sazdan od brojnih referenci – znanstvenih, filozofskih, književnih, filmskim i drugih, iz kojih preuzima dijelove, o kojima razmišlja i gradi novi narativ koji nije nužno dovršen. Jer u konačnici svaka njegova “priča” i njezin “kraj” ovisi o gledatelju i komunikaciji koja nastaje između njih. Oduvijek mi se činilo da su razgovori koje smo vodili bez uključenog snimanja bolji od snimljenih, ali njih je nemoguće reproducirati. Stoga je ovaj razgovor tek dokument uz izložbu kojom smo zaključili sezonu u Galeriji Spot u 2018., u nadi da ćemo Davorovu “ekspoziciju” protegnuti i u neke druge naše projekte.

 

 

Zbog prirode ove izložbe potrebno je publici omogućiti da spozna više o tvojim specifičnim interesima. Možeš li za početak pojasniti cijeli koncept koji mi je osobito drag jer se protegnuo u dubinu kuće. Zašao si u prostore koje inače ne pokazujemo i koji nisu drugima dostupni. Svi se elementi nadograđuju jedan na drugi, kako kroz samu praksu, razumijevanje medija, načina na koji doživljavaš svijet sve do veza uspostavljenih na izložbi.

Davor Sanvincenti: Nije to moje razumijevanje nego pokušaj razumijevanja i približavanje Ničemu, a ova izložba Nula je bila u zrakuje potreba za nulom. Nula je našla svoje mjesto u matematici, našla je mjesto u mjerenju vremena. Kad se desila nula od Indije preko Perzije, tada se i način kako gledamo na vrijeme počeo mijenjati, način na koji doživljavamo i dekodiramo stvarnost. Film koji prikazujem u privatnom prostoru naslova Skoro ništa: i dalje noć, bio je prikazan na filmskim festivalima. Htio sam izdvojiti film u prostor koji nije galerijski, koji je izmaknut i živi vrijeme. S obzirom da imate najopsežniju zbirku i jazz arhiv na ovim prostorima, tamo diše vrijeme. Bitan je moment izolacije gdje nastaje intimno kino. Za razliku od kina ovdje je moguće pričekati, krenuti od početka, a što je onemogućeno u filmskim salama. Galerijski ambijent lišen je zvuka te je transparentan i svijetao. Radovi u galeriji su objekti, zatim dijelovi teksta od kojih su neki prisutni i u filmu, te fotografije. Sve što vidite su na neki način greške, to su oni događaji koje prigrlimo kao “desili su se”. Poput fotografije povećanog still-frameakoja je nastala snimkom 16mm kamere prikopčane na teleskop zvjezdarnice u Zagrebu. U jednom trenutku snimanja na nebu se dogodilo nešto što je osvijetlilo film i tada su se, u samo jednom frameu, sličici, ukazala četiri Saturnova satelita. Mnogi bi rekli “greška”, a ja kažem “ne, super je”.

Na drugoj fotografiji su krošnje stabala na Korčuli, kamera je uperena prema nebu. U tom trenutku prolazi čovjek na motoru kojem su upaljena svjetla, pita što radim i na taj način, u toj sličici, on zabilježava svoje prisustvo. I onda opet dolazi do tog nekog “glitcha”, greške koju ne želim odbaciti nego je integriram u rad.

 

Jesu li fotografije snimljene na mjestima gdje je minimalno svjetlosno zagađenje? Jer na Korčuli su drugačiji uvjeti nego, recimo, u Zagrebu. Je li ti važno mjesto s kojeg gledaš u nebo?

Davor Sanvincenti: Da, važno je mjesto. Projekt je počeo na poziv Petra Milata. Poziv je bio “carte blanche” autorima da na svoj način, kakvog god smjera on bio, interpretiraju skoro ništa. Francuski kompozitor Luc Ferrari 1968. godine boravi u Vela Luci na Korčuli u sklopu umjetničke kolonije gdje snima terenske snimke i naknadno stvara kompoziciju koja je prva kompozicija terenskih snimaka u povijesti – Skoro ništa, buđenje dana na obali mora. Ferrari idućih dvadeset pet godina radi na tom ciklusu Skoro ništa, bavi se kroz glazbu našim osjećajem prostora, dalje ispituje mogućnosti tehnologije. Ja sam se zadržao samo na prvom dijelu Skoro ništai produbio ga, išao sam dalje u noć što bi moglo anticipirati njegov izlazak idući dan pred more. To je poetski zarez, no meni je blizak. To je bio najširi mogući horizont gdje sam mogao istraživati bez da znam gdje ću ići.

 

 

U filmu ima mnogo sadržaja, referenci na stvarni život, na povijest filma, na ono što si proživljavao s prijateljima, na tekstove… daleko je od ništa.

Davor Sanvincenti: Pa da, taj “skoro ništa” nije upisan u materijal koliko u osjećaj. Tekstovi koji su rađeni, kao i cijeli materijal, gradio se postepeno, paralelno, nekad ne znajući koja će slika pratiti tekst, koji će zvuk pratiti sliku. Sve je nekako išlo paralelno, puštao sam da se dešavaju sve moguće koincidencije. Kao da se hoće stvoriti nešto što tek trebam vidjeti. Uzeo sam to neko očuđenje, zamišljao sam da će možda doći do nekog rezultata, pogotovo pri paljenju vrpce. Imao sam sreću da je pored mene bio divan prijatelj, snimatelj Ivan Slipčević koji u trenu kad se filmska vrpca počela paliti i gdje bi svaki razuman čovjek rekao “ne, stani, izgorit će projektor”, on je pogledao, klimnuo i rekao “nastavi dalje”. I mi smo to gorili dok nismo sve zapalili i tek onda smo mogli doći do nekih slika. Tako da neke slike nisu mogle biti viđene, mogao sam ih zamisliti ali nisam znao kako će izgledati. Tu nema neke estetike, ona je samo u pomisli da se negdje krene, a gdje će to doći, ne znam.

 

Pokušaj zamišljanja slike zapravo se u izložbenom postavu može dobro osjetiti u načinu kako si postavio film. Mi kao posjetitelji tek predmnijevamo što bi moglo biti na slikama. Jesu li to originalni filmovi, nađeni..

Davor Sanvincenti: Da, to su originali, snimljeni, razvijeni i zatim spaljeni.

 

Krećeš od integralnog, od sačuvane emulzije, gdje integritet medija nije narušen sve do njegova kraja. Bilo bi zanimljivo da pojasniš misao oko koluta i načina kako taj film – snimljen, razvijen i spaljen – “prebacuješ” u prostor i upućuješ pritom na razmišljanje o drugim medijima. Iznad koluta je mikrofon za koji nisam sigurna da shvaćam kako radi ali vjerujem ti kad kažeš da bilježi zvuk. I magnetit je ovdje, iz Švedske. Pojasni nam poveznicu između ovih dijelova.

Davor Sanvincenti: Krenulo se iz Korčule, iako je Lastovo drugi svjetlosno najčišći prostor u Evropi. Korčula je polazna točka da bi se zatim približili kamerom preko teleskopa, da “guramo izvan” onog što naše oko može dosegnuti, da napravimo sami sebi neku ekstenziju, dok je treći dio fizički sudar s filmom i tjelesnosti filma. Jer film ima tu materijalnost kojoj video ne može parirati. Odluka da se radi film i snima na film nije zbog njegove estetike nego radi sadržaja, materijalnosti. Najobičnija razlika između videa i filma je što se film može polizati, a video ne može. Film je taktilno tijelo i kad se razvija možemo osjetiti s koje je strane emulzija. Kad se snima sunce i kad se razvije – sunce je u tom trenu na dlanu. Postoji taj neki direktni tjelesni prolaz s doživljajem.

Prirodni magnetit izgleda kao kamen pun olova, kad ga se uzme u ruku njegova je težina malo drugačija nego što naše iskustvo misli. To je magnetit kojeg je puna naša zemaljska kugla, pogotovo na polovima. Sjeverni i Južni pol – kad dolazi do eksplozija Sunčevih vulkana elektroni i protoni putuju brzinom 700 km u sekundi prema Zemlji, dok cijela ta nakupina prirodnog magnetita djeluje tako da kad sunčevi vjetrovi žele ući u atmosferu, magnetsko polje, koje “drži” našu cijelu planetu da ovdje orbitiramo, udara i događa se aurora borealis ili na jugu aurora astralis. Meni je bio interesenanto dosljedno koristiti prirodni element, bilo mi je bitno radi mog povjerenja i bliskosti da to baš bude magnetit. Ovo što simbolizira malo Sunce je pozlaćeni kontakt mikrofon, dio istog kao u stetoskopima. Kad sam razvio film, svaki sam komadić filma odrezao u loopove– petlje. Film je prolazio kao petlja kroz projektor, mikrofon mi je bio u dlanu, film bi prolazio i onda bih magnetitom grebao film, borio se s emulzijom i tijelom filma, lupanjem, dok ga ne bih toliko ogrebao i oštetio da bi mu sve teže postalo prolaziti kroz sam projektor. Rupice su se počele zaštopavati i film bi se počeo grčiti sve do trenutka kad bi počeo zapinjati i zaustavljati se. Zaustavljanjem počinje se grijati, taliti i tu se nastavlja borba sa samim filmom koji želi proći, želi ići dalje, međutim samim potezom ruke ulazi se u mučnu borbu s filmom. Film pati. Na taj se način ukazuju nove slike. Taj odnos Zemlje i Sunca, svjetla koje je potrebno da cijeli život ovdje postoji – i to je to. I na kraju je izložen cijeli film, pratimo kako je išao cijeli proces, od točkanja sve do raspadanja vrpce. Film nije okrenut prema nama, mi ga gledamo kao da smo iznutra, kao da smo svjetlost projektora.

 

 

Tjelesnost je važno obilježje tvog djelovanja. Sjećam se serije polaroida koje si stavljao na tijelo, u ovoj seriji mikrofon mora doći u doticaj s ljudskom rukom. Držiš u rukama magnetit iz tko zna kojeg doba u kojem su se skupile čestice iz tko zna kojih prostora. Slažeš li se s pomisli da kod tebe postoji nešto ritualno u pristupu?

Davor Sanvincenti: Složio bi se, iako mi je malo to teško jer ritual uvijek dodiruje neku intimu, ali da, ne mogu odvojiti prisutnost. Ne mogu odvojiti da koristim tijelo kao medij kroz koji neki drugi medij može proći i onda vidjeti što se tu može dešavati. To mi omogućava moju unutrašnju igru.

 

Proživljavaš li razdoblje antropocena, i do koje mjere su uvjeti u kojima nastaje tvoja umjetnost u vezi s tim specifičnim aspektima koje ovo doba iznosi na površinu, upozoravajući do koje smo se mjere odvojili od svijeta prirode, onog iskonskog, od osjećaja koje je moguće uvesti u rad?

Davor Sanvincenti: Pitanje je do kad traje ta era, možda je čak i prošla.Teško je biti svjestan neke ere i reći “aha, mi smo sad to”, osvijestiti težinu ere. Moj je samo tihi glas i upućivanje misli na neke senzibilitete. To su samo mali detalji jednog glasa koji se dešava puno aktivnije na nekim drugim područjima, poput aktivizma, borbe za održavanje samih naših habitata. I najtiši glas, davanje, izlaženje prema van mislim da ima neku svoju vrijednost, a rješenje nije ovdje, ono je toliko veliko, u kolektivnom…

 

Ili je pojedinačno?

Davor Sanvincenti: Ma pojedinačno je svakako, ali pojedinac plus pojedinac plus, plus, plus, plus; širenje, oslanjanje i tako dalje… Tema je vrlo široka a vrijeme prekratko da damo neku soluciju. Velika je neugodnost prisutna u informacijama koje stižu do naše svijesti, svjesnosti da smo prisutni i što radimo. Ako smo stvarno svjesni onda bi svaki naš postupak trebao biti iznimno radikalan da bi se nešto promijenilo ili strpljiv da bi se mogao graditi jedan drugi sistem. Mislim da ćemo sve to lijepo završiti, u prašini, ali nešto radimo, no za vrijeme našeg života sumnjam da će itko od nas vidjeti neki širi boljitak. To je vidljivo na najmanjim skalama, a naša je odluka i odgovornost sa sviješću koju imamo što ćemo učiniti. A onda tu svatko od nas “pada u vodu”, sve naše geste moraju biti sve jače i jače da bi se održale iznad površine i da se prenose dalje. Sve je to prekompleksno. Ja samo moram ostati živ još malo i trudit se još koliko mogu. No nešto ranije spomenuli smo taj pozitivan moment, Lana Lovrenčić je spomenula svemirsku pravdu. Mislim da bi bilo predivno i da bi bili najveći sretnici, van antropocena, kad bi barem nas zadesila

 

Melankolija?

Davor Sanvincenti: Ma kakva melankolija? Meteorit kakvog nema.

 

Pa da, na to sam i mislila, von Trierova Melankolija.

Davor Sanvincenti: To nitko ne bi uspio zabilježiti ni pokazati je li uopće bitno. Bitno je da smo živi i da radimo i da idemo u tom nekom smjeru.

 

 

Petra Belc: Koji je bio metodološki princip kolažiranja citata? Nisam shvatila ili možda nisam dobro gledala, znači prvi dio filma je snimljen, dok je drugi dio filma fizički tretiran – da li je to prvi dio filma ili neki drugi film koji se fizički tretira?

Davor Sanvincenti: Ne, to je isti film, prvo je bio telekiniran i nakon toga je išao u završnu fazu kad je bio greban. A tekst je nakupina mojih bilješki kroz nekoliko godina gdje poslije tražim sugovornike, odgovore, nadopune nekih misli kroz razne tekstove koje sam čitao i oslanjajući se, čak mijenjajući neke riječi – jedan dio teksta. Prva fraza koja započinje film “ne znam apsolutno ništa, ništa od onog što bih trebao znati, osjećam to”, to je Reiner Maria Rilke, pa do francuskih astrofizičara, Jeana de Breynea koji daje glas i Martine Kramer – svaki sa svojim pasusom, “Tijela su ponekad toliko krhka dok ugrožena riječ ima svoju ustrajnost”… Uglavnom, tekst se gradio kroz tri-četiri godine, bacao se, dopunjavao, oslanjao, jednu misao sam zapetljao i onda sam pokušao otpetljati se, oslanjati na druge. Pokušao sam stvoriti dijalog dvoje ljudi, da postoji jedan odnos, da se sve te misli i sve što sam kroz godine pronašao izgubi i da se taj razgovor izmjesti u ne-mjesto, a to ne-mjesto je mjesto filma. Oni nemaju jasnu poziciju gdje se nalaze, da li su u filmu ili izvan filma, što gledaju. To je ta neka igra vezana uz tekst. Kolažiranje misli. Nemoguće je ne osloniti se na sve te vrijedne misli koje su tekle stoljećima.

 

Petra Belc: Da, zanimalo me kako si ih uspio organizirati, smisleno, citate, od početka do kraja.

Davor Sanvincenti: To je došlo nekako prirodno, stavio sam neke premise i onda se dogodila neka gradacija, onda se poslije počinje osjećati odnos Martine i Jeana, ne privatni koliko misaoni. Slagao sam tekst, preslagivao, čitao ponovno i onda se stvarno desilo da dvoje ljudi imaju neki odnos, da netko nešto pita, a ovaj drugi je malo “grublji” i smjeliji u odgovoru. Samo se slagao, i kroz godinu i pol dana sam mu se vraćao, režući tekst kojeg uopće nema u filmu. Nekoliko pasusa mi je bilo izuzetno bitno da su u filmu ali je i ovako prenatrpan pa sam samog sebe izazvao da vidim mogu li živjeti bez najljepše izjave koja nije u filmu. Bilo je tako. Eksperimentirao sam na sebi, vidio sam da može, ništa mi se nije desilo, možeš živjeti bez da znaš nešto najljepše i da drugi znaju nešto što bi želio prenijeti. Ostao sam na ovome i pomirio se s tim. I morao sam završiti film. On je i gotov i nije gotov. I to je u redu.

 

 

Razgovarali smo i o odabiru francuskog jezika kojim se govori u filmu, čini se da je važno još jednom istaknuti tu pojedinost.

Davor Sanvincenti: Nekako je to došlo prirodno iz prijateljstva s Jeanom i Martinom. Kako sam ga radio godinama i s njima sam se družio godinama. Jean je izuzetan pisac, prevoditelj, četrdeset godina objavljuje izuzetno bitne tekstove poezije, anarhopoezije, Martina je prevoditeljica s francuskog na hrvatski. Na tom jednom putovanju kod njih u južnoj Francuskoj našao sam se u njihovom malom svemiru koji je izniman. Na tom sam putovanju tražio pasose i dalje razgovarao o temama vezanima uz Skoro ništai oni su se nadovezali. Nitko drugi to nije mogao izgovoriti nego njih dvoje. Ne znam dvoje ljudi u mom životu koji imaju tako nešto, osim njih. To je bilo jedino logično. Osjećao sam se toplo jer smo prijatelji i jer smo bliski. Francuski je isto jezik, mnogo je tekstova koji uopće nisu prevedeni na hrvatski vezanih uz astrofiziku, a mnogih istraživanja znanstvenih i poetskih tema uopće nema na ovim prostorima. Onda su te knjige i pisci na izvornom jeziku kojemu na taj način odajem počast. I Luc Ferrari je porijeklom Francuz. Mogu se braniti na sudu zašto francuski…

 

Razlog je neoboriv.

Davor Sanvincenti: Da, neoboriv. I to je to!

 

 

Razgovarala Sandra Križić Roban, 5. 11. 2018. u Galeriji Spot

 

Fotodokumentacija postava izložbe Nula je bila na zraku: link