Kjer je volja, je tudi pot / Gdje ima volje, ima i načina

 

Povodom izložbe suvremene slovenske fotografije Najljepše mjesto na svijetu razgovarali smo s Barbarom Čeferin.

Barbara Čeferin, voditeljica je i vlasnica izuzetno zanimljive i na umjetničkoj sceni aktivne Galerije Fotografija u Ljubljani. I sama fotografkinja svoj put započela je kao fotoreporterka slovenskog dnevnog lista Delo, bila je stalna suradnica časopisa Mladina te urednica fotografije u časopisu Jana. Danas u svojoj galeriji izlaže, prodaje te međunarodno zastupa druge fotografe.

 

Prije nekoliko dana u Galeriji Klovićevi dvori otvorila se izložba suvremene slovenske fotografije Najljepše mjesto na svijetu u suorganizaciji Hrvatskog fotosaveza i Galerije Fotografija. Predstavilo se tom prilikom mnogo zanimljivih, ali nažalost hrvatskoj sceni nepoznatih slovenskih autora. Kako je došlo do suradnje te kako biste, kao jedna od suradnica na projektu, opisali situaciju na slovenskoj fotografskoj sceni?

Prije više od godinu dana pozvala me Sandra Križić Roban i predložila da napravimo izložbu slovenskih autora u Zagrebu. Tako je sve počelo. Ali pošto smo dosta kasno saznali da je projekt Hrvatskog fotosaveza u suradnji s Galerijom Fotografija i Klovićevim dvorima dobio financijsku pomoćimali smo zapravo jako malo vremena za konkretan rad i planiranje izložbe. Tako da smo zapravo sve napravili u samo 4 mjeseca, od svibnja do kolovoza. Rad je bio naporan i intenzivan, ali i jako produktivan budući da je ekipa bila stvarno vrhunska i stvarno možemo biti ponosni na rezultat.

Iznenadilo me koliko se malo poznajemo. Radeći kod sebe u galeriji i knjižari uočila sam dosta posjetitelja iz Hrvatske, a i Slovenci često posjećuju izložbe u Zagrebu, no ipak postoji još puno toga što jedni o drugima ne znamo. Upravo zato smatram da su ovakve izložbe izuzetno značajne za povezivanje. Slovenska fotografska scena u zadnjih je nekoliko godina posebno živahna na svim razinama. Nažalost, nekoliko važnih “igrača” kao što je bio Emzin, koji je više od 20 godina organizirao vrhunske izložbe i nagradu Fotografija godine, u prošloj godini morali su prekinuti sa svojim radom zbog manjka sredstava. S druge strane, stalno dolaze novi kao što je Slovenia Press Photo, koji postoji već nekoliko godina, a koji je sada popunio nastalu prazninu vezanu uz nagrađivanje. Ovogodišnji Fotopub pokazao je da može obećati kvalitetu koja se od tog festivala uvijek očekivala. Naravno, postoji i revija Fotografija, sada Membrana te jako puno izložbi po galerijskim i muzejskim prostorima: u Cankarovom domu, Galeriji Photon s festivalom Fotonični trenutki, Gradskom muzeju s galerijama Vžigalica i Jakopič, Modernoj galeriji, Galeriji P74, Narodnoj galeriji s kojima često surađujemo, te ostalim galerijama ne samo po Ljubljani nego i u drugim krajevima. Svakako treba spomenuti mariborsku Kiblu i galeriju Stolp. Posljednjih godina probudilo se i fotografsko Celje. Sve je to rezultat kontinuiranog rada na različitim nivoima fotografske scene u zadnjih 10-15 godina. Mada Slovenci još uvijek dosta studiraju fotografiju vani, u to vrijeme s radom je počelo i nekoliko visokih škola. Sve zajedno rezultiralo je pozitivnom atmosferom.

U 2016. slovenski su fotografi dobili niz vrijednih nagrada van Slovenije i samim time međunarodnu prepoznatost. Spomenut ću samo Matica Zormana i Matjaža Krivica, prvo i drugo mjesto u kategoriji Ljudi, World Press Photo, Srdjana Živuloviča s Pulitzerom, a prije samo nekoliko dana Jaka Gasar i Bojan Velikonja pobijedili su na 28. međunarodnome Festivalu fotonovinarstva Visa Pour l’Image za Daily Press.

 

 

Čini se da su dva fenomena prisutna kod slovenskih fotografa, prvi je velika zastupljenost autora na međunarodnoj sceni, a drugi izuzetno veliki broj fotoknjiga koji se izdaje. Slažete li se s tom opservacijom i što biste izdvojili kao trenutno najzanimljiviju pojavu na lokalnoj fotosceni?

Da, slažem se s tom opservacijom. Autori su svjesni isplativosti objavljivanja i predstavljanja radova, kako na izložbama tako i u knjigama pa nije strano da to čine i u vlastitom angažmanu.

Dobila sam dojam da se na institucionalnoj razini puno ulaže u obrazovanje i općenito u prezentaciju slovenske fotografije. Vara li me dojam?

Ne vara. Kao što sam ranije spomenula u posljednjim godinama počele su s radom različite visoke škole za umjetnost i fotografiju u Ljubljani, Gorici, Sežani…

U Hrvatskoj se već duže vrijeme govori o nezahvalnoj i neizvjesnoj sudbini nakladništva, o neisplativosti knjiga, i onda me u posjeti vašoj galeriji i knjižari dočeka ugodno susjedsko iznenađenje. Skoro svi autori, neovisno o godištu i afirmaciji, za kojima sam posegnula imaju bar po jednu, a često i nekoliko, autorskih fotoknjiga, monografija i slično. Otkrijte nam tajnu!

Prošla su vremena kada su velike izdavačke kuće radile fotografske knjige. Sada je to postalo preskupo, barem u našoj regiji. Imamo samoizdavače, a i autore koji pored svojih radova publiciraju i radove drugih autora, kao što je na primjer The Angry Bat (Matej Sitar), koji svu svoju produkciju prodaje vani, Rostfrei publisher (Jaka Babnik), Artzine (Bojan Radovič)… A za tajnu morate pitati ove hrabre momke. Izgleda da su je pronašli. Kod nas se kaže “Kjer je volja, je tudi pot”. Sve više autora ide na sajmove i festivale vani pa tamo skupljaju nove kontakte te tako malo po malo otvaraju vrata i kod stranih izdavača. U ovom trenu mislim da je aktualna nagrada za Fotoknjigu koju organizira The Angry Bat fotografa Mateja Sitara. Mogu se prijaviti i strani autori, pa je ovo ujedno i poziv hrvatskim autorima, imaju vremena do 20. rujna.

Kakvu ste impresiju, kao nepristrana promatračica, dobili o hrvatskoj suvremenoj fotografiji i što vas je posebno zaintrigiralo?

Nažalost, hrvatsku suvremenu fotografiju ne poznajem najbolje. Sram me priznati, ali još nisam stigla pročitati Sandrinu knjigu Na drugi pogled koju inače držimo u našoj knjižari. Imamo i knjige nekih drugih hrvatskih autora (Tošo Dabac, Željko Jerman, Jasenka Bulj…).

 

 

This post is also available in: English