Malo sam prerano odustala – razgovor s Ivančicom Privorom Kurtelom

Ivančica Privora Kurtela (Zagreb, 1953.) završila je Školu primijenjene umjetnosti 1973., a iste godine upisuje Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 1978. na slikarskom odjelu u klasi Šime Perića. Kao članica Fotokluba Zagreb od 1972. do 1980. godine izlaže na domaćim i međunarodnim izložbama, gdje dobiva nekoliko značajnih nagrada. Karijeru nastavlja kao stručna suradnica za likovnu umjetnost u Centru za kulturu i film August Cesarec, a kasnije i kao dugogodišnja likovna urednica u Školskoj knjizi.

 

 

SKR: U prvim poslijeratnim desetljećima rijetko ćemo naići na fotografkinje. To naravno ne znači da ih nije bilo, ali tada se većina aktivnosti kanalizirala kroz fotoklubove, a nije nužno da su sve one bile aktivne u njima. Kako više ne možemo razgovarati sa Zlatom Mizler, bilo bi zanimljivo čuti kako je ona predavala o fotografiji. Je li moguće procijeniti njezin utjecaj na Školi primijenjenih umjetnosti koju si i ti pohađala; što ste i kako tamo radili?

IPK: Meni nije predavala, ali na našem odjelu je bio Aleksandar Kukec, i stari profesor Fizi. E, on je bio stara škola, pravi fotograf koji je nas učio tehnike i imao je asistenta, Zagodu. Od njega nismo mogli ništa naučiti, on je više pazio što radimo, nadgledavao nas. Kukec je bio profesor od kojeg se moglo naučiti, ali on se nije trudio. Za mnoge zadatke koji su nastali tijekom škole, mislim da su čak iz Fizijeve klase. Ja sam bila njegova zadnja generacija, jer on je kasnije otišao u mirovinu. Što se kasnije događalo, ne znam. Kukec je imao svoje interese. Nekolicinu nas, koji smo se malo više zainteresirali za fotografiju i željeli nešto više, koristio je da mu nešto retuširamo i to je tako funkcioniralo. Ali ajde, barem smo tamo dobro naučili tehnički dio, nekako je funkcioniralo.

 

SKR: Školski laboratorij je bilo potpuno opremljen, vi biste dobili svu opremu? A fotoaparate?

IPK: Mislim da smo imali na raspolaganju nešto, ali uglavnom smo svi imali svoje, uglavnom one jeftine Zenitove kamere. Kasnije sam si kupila 6×6 format, kad sam shvatila da se želim baviti fotografijom, i to je bilo u okviru naših mogućnosti. Inače, materijale smo često dobivali. Znam da smo odlazili u Fotokemiku i dobivali ono čemu je rok istekao, ali dobro, nije to ništa bilo pokvareno. Ali čim bi nas nekoliko željelo nešto malo više od onog što je škola omogućavala, onda bi naišli na zid.

 

SKR: A što je to bilo malo više? Možeš li navesti primjer?

IPK: Recimo, krenuti iz tehničke domene u kreativnost. U školi to nas nitko nije učio. Zaista nitko.

 

SKR: Sjećaš li se možda nekog konkretnog primjera, što ste htjeli? Da ti je ostalo posebno u sjećanju?

IPK: Teško mi je to sada reći, uglavnom smo imali neke zadatke. Evo, tu možeš vidjeti, imali smo predmet Studijska fotografija, onda bi nas poslali van, ali nitko s nama nije išao da nas uputi. Mi smo već imali tehničke gabarite, u okvirima kojih smo znali odrediti ekspoziciju, namjestiti oštrinu, ovo, ono, a za ostalo je bilo – snađi se, radi šta hoćeš. Imali smo neku temu, na primjer moda, i onda te pošalju van pa ti slikaj neku modu za neki zamišljeni katalog ili Svijet. Tako smo mi funkcionirali. I onda negdje pred kraj četvrtog razreda dospjela sam u Fotoklub Zagreb, iako stvarno ne znam kako, toga se ne mogu sjetiti. Tamo sam vidjela još veće mogućnosti…

 

SKR: Koje je to godine bilo?

IPK: To je bila 1972.

 

SKR: Znači, godinu dana prije prve izložbe Ženske sekcije, koja je osnovana 1973.

IPK: Da, tamo su bili zaista majstori fotografije, koji su bili toliko otvoreni… Recimo, Milan Pavić, Đuro Griesbach koji je bio predsjednik kluba i kojem sam jako zahvalna, jer je ustvari on nas žene “posložio” uvidjevši da bi mogao napraviti jednu izdvojenu grupu. Rina, Jadranka Pekić i ja došle smo iz škole, jedine iz razreda iz Primijenjene. Išle smo s Fotoklubom na izlete, točno se sjećam izleta u Željezaru Sisak. Tamo je bilo puno motiva za snimanje pa smo svi mi hodali s fotoaparatima. Naravno, kad ideš grupno, s tobom su ljudi koji imaju daleko više iskustva i onda, naravno, ako nešto ne znaš pitaš, pa ti pokažu, pa ti posude fotoaparat jer imaju bolji… I odjednom, jako lijepe fotografije su se krenule iz toga rađati i onda je Đuro Griesbach rekao “pa mi imamo žene fotografe”. Ne samo s tog jednog izleta, nego iz više klupskih druženja. On je taj koji je pokrenuo tu prvu skupnu izložbu.

 

SKR: Možeš li pojasniti, kakva je to bila vrsta nadogradnje, osim u tehničkom smislu? Zanima me ono umjetničko. Na koji način se to poticalo? Sigurno te netko prepoznao, vidio da imaš određene predispozicije; jedno je bilo tehničko znanje, pravilno namjestiti blendu, a drugo je osvijestiti trenutak, temu, motiv?

IPK: Nitko te tome ne može naučiti. Zaista mislim da se to u fotografiji ne može naučiti. Ili ga vidiš ili ne, ili imaš to ili nemaš. Ali taj netko je jako važan, da to prepozna i ukaže ti i kaže, ne znam, možda bi to mogla napraviti s većim rasterom, možda bi to mogli na neki drugi format staviti, pa idemo to napraviti. Ja sam napravila jednu seriju zahvaljujući Mitji Komanu koji je radio u Grafičkom zavodu. Za našu drugu žensku izložbu (održanu 1974. godine u Muzeju grada Zagreba, op. a.) napravila sam svoje plesače koje sam snimala u Ljubljani, u prirodnoj veličini. To je bio pano, jedna prizma i sa svake strane po jedna fotografija. To ne bih mogla u školi ni nigdje drugdje realizirati. Sasvim je druga dimenzija, znaš, kad tu veliku fotografiju… kad ju vidiš u prirodnoj veličini, tek onda shvatiš njezinu pravu vrijednost. Ali time ne mislim naravno da svaku fotografiju treba uvećati da bi se postigla uvjerljivost.

 

SKR: Ma da, naravno…

IPK: To je bilo sasvim prikladno, jer su to bili plesači, bile su dvije figure plesača na bijeloj podlozi, ali mislim da ih nećemo pronaći. Ja sam to kasnije poklanjala svojim prijateljicama, te velike panoe.

 

 

 

SKR: Jesi li ikad kasnije radila s volumenom u prostoru, da bi fotografijom realizirala prostornu instalaciju?

IPK: Ne, samo tada.

 

SKR: I smatraš da je za to bio ključan Mitja Koman, ili je to bila tvoja ideja?

IPK: Ideja je bila moja, ali realizaciju mogu zahvaliti Mitji Komanu, jer nisam imala tehničke mogućnosti… Imali smo mi i grafički dizajn, možda je to mogao biti dio tog predmeta… ali u okviru njega, većina se svodila na tipografiju i umetanje naslova.

 

SKR: A razgovori koje ste vodili u Klubu o fotografiji? Možeš li se sjetiti kako je to bilo, o čemu se razgovaralo?

IPK: Mogu. Fotografije pojedinog autora su se uvijek stavljale na stol, njihove kopije ili originali, i onda bi se svi zajedno uključili u kritiku, komentare, ocjenjivanje. Recimo, došli bismo s dvanaest fotokopija i ako želiš izabrati one za uvećanje, među njima su dvije ili tri slične i ne znaš koju bi odabrao, ali onda slušaš savjete. Onda ti netko kaže, “daj ovu ili daj onu, daj izrez ovako ili onako” i tako, jako se puno razgovaralo u Fotoklubu, tamo se dobro radilo.

 

SKR: Atmosfera je bila afirmativna?

IPK: Da, jako afirmativna u to vrijeme. I imali smo dobre uvjete, imali smo laboratorij koji sam gotovo svakodnevno koristila, više nisam uopće onaj u školi koristila, jer sam u klubu imala puno bolje uvjete. Imala sam više aparata i jednostavno bolje uvjete. A ako sam trebala neke veće formate, onda mi je tu Mitja pomagao. Kad su se radile izložbe imala sam mogućnost to raditi u Vrapču u Zavodu, ali u školi sam tada naišla na prepreke.

 

SKR: Koje vrste?

IPK: Pa profesor Kukec; on je inače bio konfliktna osoba, njega ni kolege ni Fotoklub baš nisu interesirali. On mi je ustvari rekao, ne baš posve direktno, nešto u smislu “da ne mogu sad to raditi, jer još nisam završila školu”, a ja sam bila na petoj godini na kojoj se samo radio maturalni rad. I da, on je za moj rad inzistirao da se ocijeni trojkom, na što su ostali profesori bili u šoku, jer sam za te radove već dobivala nagrade. A razlog trojki je bio taj što nisam dotakla temu, a tema su bili mladi. Ja sam često snimala plesače, jer mi je to bilo jako interesantno, tijela u pokretu, dakle, snimala sam mlade ljude. Hodala sam po koncertima, u Ljubljani sam ih pratila, pa sam snimala portrete mladih, Bum festival, snimala sam svoje kolege u nekim neformalnim situacijama. Znači bilo je teme, ali on je rekao da ples dominira i da ples nije bila tema, ni muzika, trebao je naći neki razlog. I rekao je da je to tehnički sve savršeno i da je u svakom slučaju i umjetnički dobro, ali… Onda mi je rekao jednu rečenicu koje se često sjetim, “Vidla buš ti, sad si puna elana, kad se udaš, više ne budeš brinula o fotografiji”, i ja sam se užasno uvrijedila, ali zapravo se to dogodilo. U tom pogledu je bio u pravu. Uvijek mi je krivo da je tu bio u pravu, ali to se dogodilo, nažalost. Malo sam prerano odustala. Nisam od njega imala nikakvu podršku.

 

SKR: Zanima me Griesbachov odnos, i ljudi iz njegovog kruga, jesu li do neke mjere patronizirali žene? Jer situacija je bila malo čudna. Nije bilo mnogo žena s fotoaparatom, školovanje je bilo samo na Školi primijenjene umjetnosti, a nakon toga nije se moglo dalje školovati u tom području, tako da je to sigurno bio jedan veliki problem. Većina je bila svedena na amatersku scenu, pa me zanima tvoj dojam? Jeste li ikada dobile komentar “vi možete snimati djecu, portrete, prirodu”?

IPK: Nikada u Fotoklubu, tamo smo imale veliku podršku. To smo doživjele u školi. U školi da, ali u Klubu ne. Tamo su svi bili skloni pomoć i bili su sretni da smo se uključile, ali ozbiljno!

 

SKR: Na koji način je prva skupna izložba bila selektirana? Je li u Fotoklubu bilo još žena koje nisu izlagale?

IPK: Mislim da nije, makar, postojala je jedna škola, obrtnička… Iznenadila sam se da nas i ima toliko koliko nas je bilo. Dobro, Slavka Pavić je bila puno starija i ona je živjela uz fotografiju, i uz Milana Pavića. Jer ona mu je ustvari slagala arhive i tada se nije još mislila eksponirati kao žena. Valjda je mislila da je normalno da ne pokažemo što radimo, ali kad nas je Đuro okupio, Slavka je bila stalno tamo, i onda kad smo imali dva ili tri puta tjedno sastanke. Marija Braut nije nikad dolazila u Klub, ja ju dotad nisam poznavala, a ona je bila jedina žena koja se već bavila fotografijom. Bila je članica Kluba, ali nije nikad dolazila. Đuro je i nju pozvao i Marcelu Munger, koja isto nije dolazila…

 

SKR: Nisam ni znala da je Marcela djelovala u fotografiji.

IPK: Da, je. Danijela Lušin – ona je počela, dolazila je i prije poziva…

 

SKR: Nije li Zlata Mizner bila s vama?

IPK: Je, je… Uopće se ne sjećam da je predavala. Ne znam kako se nastavilo s Primijenjenom, ali Kukec je dosta brzo otišao u mirovinu i njegovo mjesto je zauzeo Zagoda, koji je, eto, bio dobar čovjek, ali on stvarno ništa nije znao, ali nije bio zao kao Kukec.

 

SKR: U Klubu su bile i Zlata Vucelić, zatim Jasenka Odić…

IPK: Da, ona je u klub došla sa svojim dečkom koji se bavio fotografijom i oni su tako zajedno krenuli slikati, svaki svojim fotoaparatom i tako se formirala kao izlagač. Nikakve selekcije nije bilo. Đuro nas je jednostavno pozvao: “radite kaj hoćete”, bio je jako sretan da smo se okupile.

 

SKR: Kakav je bio odjek? Tko je došao vidjeti izložbu, samo članovi Kluba ili je bila i šira publika?

IPK: Šira, pogotovo na drugoj izložbi koja je bila dosta posjećena. Dosta su nas eksponirali mediji, bili smo na televiziji, radiju… Bio je to događaj kojem su dali publicitet, jer se žene nisu baš afirmirale u fotografiji. Ja sam bila i po novinama, bilo je i šire publike.

 

SKR: Kako si odabrala što ćeš izložiti na tim izložbama? Je li netko osmislio postav, neki kustos? Što si prvo prikazala?

IPK: Prvo su bili portreti, ali ne znam gdje su završili. Jedan mi je ukraden, mislim da mi ga je Atač uzeo, sad ću biti zločesta… Izlagala sam i grafičke radove na fotopapiru, ali ne sjećam se kako… mislim da smo presnimavale da se izgube tonovi, ali ne sjećam se točno postupka. Mnogo toga snimano je s formatom 6×6, i to znam jer sam tada već imala Yashicu. Jako sam puno snimala pokrete, neke su fotografije bile povećane u prirodni format. Ono što sam u Ljubljani fotkala, to mi je pomogao Tone Stojko, u samoj izradi fotografija. On je puno radio s plesačima.

 

AUTOAKT 1-6, 1976., AUTORSKI OTISCI

 

SKR: Kako je došlo do ideje o aktovima?

IPK: Samu sebe sam snimala, nemam pojma kako je do toga došlo. Znam da sam to željela snimiti, ali nisam imala model. U spavaćoj sobi instalirala sam Yashicu i napravila autoakt.

 

SKR: Autoknips, pretpostavljam?

IPK: Da, i produžni. To je bilo 1977., na zadnjoj godini akademije. Izlagala sam ih, ali tek kasnije, na izložbi u povodu stimulacija za mlade umjetnike do 30 godina. I onda je nastala neugodna situacija, nakon što su nas pozvali i što smo svi izlagali, bilo je rečeno da se nagrada može dodijeliti samo završenim studentima. Nastao je veliki revolt, jer izlagali su i Sokić, Rašić, Bijelić, i bilo je jako dobrih radova, a ja sam izložila tu seriju fotografija jer je bila aktualna i to sam tada radila. Do mene je došao Atač i rekao mi da se on izborio da ja ipak dobijem nagradu, bez obzira što sam studentica, i tražio me jedan rad. Ali ja sam to odbila jer je riječ o seriji, nijedna od fotografija nije identična, jer je svaka original. I zove mene jedan dan Željka Zdelar, koja je čuvala izložbu, i plače, plače i kaže, “Ivančica, ne znam kako se to dogodilo, ali jedne fotografije nema”. Bila su dva stakla i po tri fotografije pod svakim staklom, ukupno šest, i sve je bilo stisnuto s “klamericama” i još pričvršćeno špagom. Kako je to skinuto? Otišle smo na policiju, ali ništa. I onda se ona sjetila tko je lutao cijelo ujutro tamo…

 

SKR: Možeš li opisati genealogiju serije?

IPK: Htjela sam tu fotografiju malo oživjeti, jer me zanimao pokret; nisam htjela da se fotografija zaustavi u jednom trenutku. Jako sam voljela aktove i željela ih raditi, ali nitko se nije bio spreman skinuti u to vrijeme…

 

SKR: Iz tog vremena postoje aktovi koje je snimio Četković, pa i Karoly ih je radio, iako danas na te fotografije nerijetko gledamo drukčije. Vidjela sam da je u knjizi Zagrebačka fotografija (izdanje Fotokluba Zagreb i Grafičkog zavoda Hrvatske, 1978. op. a.), jedan tvoj akt objavljen uz onaj Ota Hohnjeca. Mnogi ti snimci danas su gotovo neprihvatljivi, pogotovo iz rodne pozicije. Ovaj Niz, na njemu je također akt.

IPK: To mi je jedna trudnica pristala pozirati, ali je dosta uništeno.

 

 

SKR: A pokret si dobila multiplikacijom?

IPK: Da, i to je moj zadnji rad, to je bilo 1978.

 

SKR: Zanima me jesi li tada razmišljala o feminističkoj kritici i ženskoj poziciji, jesi li se družila s feministkinjama uopće? Zašto ti je golo tijelo bilo bitno? Nisi željela time neki dati društveni komentar, ili osvijestiti položaj žene?

IPK: Nisam, i znaš zašto? Meni golo tijelo nije bilo nešto osobito, odrastala sam uz modele na Akademiji i uz roditelje nudiste. To dođe iznutra, ne znam to drukčije objasniti.

 

SKR: Čudi me da gotovo uopće niste snimale društvene komentare. Žene su osjetljivije na društvenu nepravdu, bolji promatrači, a tek će deseta izložba Ženske sekcije po prvi put biti tematska – Što mi se sviđa, a što ne u Zagrebu – i to je prvi put da se susrećemo s nekom vrstom društvenog komentara, tematske cjeline koju je realiziralo nekoliko žena.

IPK: Shvaćam, ali to se sve kod nas relativno kasno javlja, možda tek s Martinisom i Ivekovićkom… Ali sada kada to tako kažeš, mislim da sam željela nešto reći s tom trudnicom, iako je to bilo dosta davno. Nisam išla s tim da stvorim revoluciju, nije to tako tada bilo, htjela sam vidjeti je li to bilo vizualno dobro. Pero Kvesić je tada bio na čelu Poleta, to su bile rane sedamdesete, tada je bio koncert u Ljubljani na kojem sam bila i Polet je jedino mjesto gdje si mogao vidjeti malo drugačiju fotografiju.

 

SKR: A ženske revije?

IPK. Dugo sam se željela baviti modnom fotografijom, to sam sanjala i maštala, ali nikad realizirala. Uz ostalo jer su se fotografije preuzimale iz drugih časopisa, jedino je Polet bio drugačiji.

 

Razgovor je održan 16. 10. 2019.

 

Sandra Križić Roban